Vrlo dobro, 32. mjesto
Vrlo dobro, 32. mjesto
26/03/2013
Ma koliko lista “Reportera bez granica” bila diskutabilna, američki novinari biraju ignoriranje plasmana SAD, umjesto polemike.
Koliko sutradan, intervju je bio označen kao “kraj novinarstva kakvog smo znali”.
Ne putuje se u Sjevernu Koreju baš svaki dan pa, iako su se cirkusanti pod imenom Harlem Globetrotters, u pratnji nekadašnje NBA zvijezde Dennisa Rodmana, zaputili preko svijeta tek da vide koliko “Veliki Vođa” voli košarku, neko je na televizijskoj mreži ABC u svemu vidio odličan paravan za povratak “pin-pong diplomatije”. Razgovor s Dennisom Rodmanom, upriličen u okviru nedjeljnog političkog magazina “This Week”, bio je sve osim ekskluzivnog otkrivanja svih tajni diplomatije.
Ako bi se birao idealni predstavnik onoga što se naziva “srednja struja” (mainstream) američkog žurnalizma, onda bi George Stephanopoulos bio u onoj maloj grupi izbranih na čiji rad niti jedna od vodećih političkih partija nema ozbiljnijih primjedbi. Odmjeren, bez suvišnih emocija, Stephanopoulos vješto izbjegava iskazivanje vlastitih političkih opredjeljenja. Što bi se reklo: ozbiljan novinar. Ponekad, baš kao u razgovoru s Rodmanom, i suviše ozbiljan. Umjesto da konverzaciju usmjeri prema viskiju (s ledom ili bez), problemu ispravnog hranjenja delfina u Sjevernoj Koreji ili dubini Kim Jong-unove ljubavi prema sportu, George Stephanopoulos se upustio u rasprave tipa “pa imamo i mi zatvore” ili “ naš predsjednik je imao aferu sa sekretaricom pa nikom ništa.” Završni nokaut je bio izvještaj Human Rights Watcha o kršenju ljudskih prava u Sjevernoj Koreji. Stephanopoulos je gurao kompromirajući papir preko stola a Rodman vapio: “Nemoj da me mrziš!”
&
Nizak plasman “posljednjeg bastiona komunizma” na listi Human Rights Watcha može još jedino da iznenadi neku penzionisanu NBA zvijezdu. Jedan drugi godišnji izvještaj izazvao je malo pažnje unutar profesije o kojoj govori. Prema izvještaju o poštovanju slobodnog novinarstva za 2013. godinu organizacije “Reporteri bez granica” (Reporters Without Borders) Sjedinjene Amričke Države zauzimaju 32. mjesto između 179 zemalja. Što je za petnaest mjesta bolje nego prošle godine ali još uvijek nedovoljno važno za Stephanopoulosa i druge predstavnike novinarske “srednje struje” da se ozbiljnije zabave položajem vlastite profesije. Ma koliko “Indeks slobodnog novinarstva”, po kome se pravi lista “Reportera bez granica”, bio diskutabilan, američki novinari biraju ignoriranje umjesto polemike.
Prema izvještaju o poštovanju slobodnog novinarstva za 2013. godinu organizacije “Reporteri bez granica” (Reporters Without Borders) Sjedinjene Amričke Države zauzimaju 32. mjesto između 179 zemalja.U rasponu od vrha i dominacije zapadnoevropskih zemalja (Finska, Holandija, Norveška) do dna gdje se godinama ništa ne mijenja (Turkmenistan, Sjeverna Koreja, Eritreja) “Reporteri bez granica” se nisu izjašnjavali direktno o političkim sistemima pojedinih zemalja ali je evidentno, kako sami priznaju, “da demokracije omogućavaju veću slobodu štampe nego države s narušenim ljudskim pravima.”(Christophe Deloire, Generalni sekretar “Reportera bez granica”).
68. mjesto Bosne i Hercegovine se nigdje posebno ne komentariše ali je lako uočljiv pad za deset mjesta u odnosu na prošlu godinu.
Na mapi svjetskog “Indeksa slobode štampe” Bosna i Hecegovina je, kao i većina zemalja iz regije, prestavljena tamno žutom bojom – “uočljivi problemi”. Izvješaj “Reportera bez granica” za prošlu godinu naglašava da “su na Balkanu još uvijek ukorijenjeni represivni metodi iz prošlosti” te da “ su prisutne brojne prepreke za ostvarenje nezavisnog novinarstava.” Iz uopštenih konstatacija izdvajaju se primjeri Mađarske i Makedonije gdje parlamenti pokušavaju da legaliziraju cenzuru, što može da ima negativan uticaj na cijelu regiju.
&
Prema podacima “Reportera bez granica” u prva dva i po mjeseca ove godine širom svijeta je ubijeno 14 profesionalnih novinara. Osim njih prate se i dvije nove grupe: građani- novinari te netizens , kategorija koja ubuhvata sve one koje koriste, profesionalno ili ne, Internet kao osnovno sredstvo komunikacije (riječi Internet i Citizen (građanin) daju novi pojan Netizen). Ove liste su još jedan pokazatelj medijske interaktivnosti : nove forme komunikacije su uslovile novu definiciju pojmova novinar ili reporter.
Kada su u pitanju Sjedinjene Američke Države ni jedan novinar nije ubijen niti je ijedan Internet bloger osuđen pa je 32. mjesto napredak u odnosu na prošlu godinu i sve probleme koje je policiji i lokalnim vlastima zadao pokret “Okupirajmo Wall Street”. Plasman SAD na listi “Reportera bez granica” je u potpunosti određen nedostatkom adekvatnih zakona na federalnom nivou koji bi poboljšali poziciju “zemlje Prvog Amadmana”. “Četrdeset država u uniji imaju zakone koji osiguravaju zaštitu novinarskih izvora ali niti jedan na nivou cijele države. Novi zakon koji bi popunio ovu prazninu je nakon izbora 2008. dostavljen Kongresu. Prošao je Zastupnički dom ali ne i Senat koji ga je, zbog državne sigurnosti, blokirao”. (RWB izvještaj za 2009. godinu). Vjerovatno preoštro pozicioniranje za zemlju ponosnu na tradiciju slobode štampe ali definitivni pokazatelj da su savremeni lideri na ovom području negdje drugdje, ponajprije u Skandinaviji.
&
Izvještaj” Reportera bez granica” je izazvao manje komentara u američkoj javnosti nego nedavni poraz nogometne reprezentacije od Hondurasa, poraz koji je ozbiljno narušio izglede SAD da se plasira na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Uporedbe sa ovdašnjom “regijom” nisu nešto pretjerano uzbudljivo za američke medije. Ako ih i ima, onda se reakcije svode na klasično američko pojednostavljenje. Honduras bolji u nogometu, Jamajka za gotovo dvadeset mjesta bolja u kategoriji novinarskih sloboda: mora da nešto nije u redu s kriterijima, ne može biti do nas. Mi imamo zagarantovanu slobodu štampe i govora a čak je i Mississippi, u februaru ove godine, nakon samo 147 godina čekanja, ratificirao amandman o ukidanju ropstva.
Zato, kada su u pitanju novinarske ili lične slobode ovdje nema “velikih priča”, samo epizode, “bure u čaši vode”.
Honduras bolji u nogometu, Jamajka za gotovo dvadeset mjesta bolja u kategoriji novinarskih sloboda: mora da nešto nije u redu s kriterijima, ne može biti do nas. Mi imamo zagarantovanu slobodu štampe i govora a čak je i Mississippi, u februaru ove godine, nakon samo 147 godina čekanja, ratificirao amandman o ukidanju ropstva.Tako bi se mogla označiti situacija u kojoj se našla novinarska legenda Bob Woodword obznanjujući elektronsku prepisku s visokim funkcionerom Bijele kuće. Slučaj, koji su konzervativni mediji vidjeli kao eklatantan primjer ograničavanja prava novinara, sveo se, na kraju, na pitanje do koje mjere političar može povisiti glas kada razgovara s reporterom te na lingvistički aspekt glagola “zažaliti”.
Na sličnom nivou je ostao i pokušaj senatora Renda Paula da, neprekidno govoreći 13 sati u Kongresu, onemogući postavljenje Johna Brennana za direktora CIA. “Govoriću dok mogu da govorim”, najavio je svoj maraton Paul pa onda započeo oratorsku partituru u kojoj je varirao temu individualnih sloboda, predsjedničkih ovlasti te ustavnosti upotrebe navođenih letjelica ( drones) na američkom teritoriju a protiv američkih građana. Ni dužina senatorovog govora ni izbor teme nisu zaustavili naimenovanje novog direktora CIA. Ako ništa drugo, Rend Paul je dobio jedno direktno ali veliko NE od državnog tužioca Erica Holdena: “Ne, predsjednik nema ovlasti da, na američkoj teritoriji, upotrijebi dirigovani projektil protiv američkih građana, koji nisu uključeni u oružanu borbu.”
Konačno, direktni odgovori na neka druga važna pitanja možda se čuju tokom suđenja Bradleyu Manningu, američkom vojniku optuženom za odavanje povjerljivih informacija WikiLeaksu. Evo još jednog primjera ignoriranja ili prešućivanja, sličnog tretiranju izvještaja “Reportera bez granica”. Suđenje Menningu izazvalo je veći interes inostranih nego domaćih medija pa, sljedstveno tome, vjerovatno da imaginarni, prosječni čitalac “Avaza” zna duplo više o dokumentima WikiLeaksa od svog dvojnika koji čita samo “Detroit Free Press”.
Bradley Manning je priznao kršenje vojnih pravila ali je odbacio krivicu za “pomaganje neprijatelju i špijunažu.” U gotovo jednosatnom obraćanju sudu, Manning je obrazložio svoje postupke kao nastojanje da “ američka javnost ostvari pristup informacijama te da se pobudi debata o vanjskoj politici države.”
Sudeći po reakcijama vodećih američkih medija, bio je to uzaludan posao za koji nije trebalo rizikovati najmanje 20 godina zatvora.