Prikaz knjige ''The Shallows: What the Internet is Doing to our Brains'' u kojoj autor iz kulturno-povijesne, biološke i biografske perspektive nastoji pokazati u kojem smjeru internet mijenja naš mozak i kako se to odražava ne tradicionalne medije.
Foto: © Nevit Dilmen
“One of the great things about books is sometimes there are some fantastic pictures.”
George W. Bush
“Biti svugdje znači biti nigdje.”
Seneka
Odavno nisam pročitala knjigu koja bi mi predstavljala otkriće kao što je
„Plitko: Što internet čini našem mozgu“ , Nicholasa Carra (Knjiga je na našem jeziku izašla u nakladi Jesenski i Turk, 2011. god u prijevodu Ognjena Strpića.). Otkriće u smislu da sve negativne promjene vezane za način čitanja i pažnju koje sam primijetila na sebi otkako godinama svakodnevno koristim internet i ne mogu da zamislim život bez njega, nisu nešto prolazno i benigno nego dokazi za pravu biološku PROMJENU MOZGA. Utoliko više što Carr nije jedan od onih internet skeptika i sajber konzervativaca koji se protive sveopćoj virtualizaciji i digitalizaciji, već je pravi tehnofil – u kontaktu s internetom od njegovih začetaka, čovjek koji je prošao sve mrežne forme koje izazivaju ovisnost, od prvih chat soba, preko foruma i blogova do facebooka i twittera –
autor koji godinama piše knjige o vezi imeđu tehnologije i društva.
U ovoj knjizi to čini na način što posmatra ljudski mozak u odnosu na alatku njegove izražajnosti i promjene koje uzrokuje na njemu. Dakle, polazi od činjenice da medij nije pasivno sredstvo i razrađuje McLuhanovu postavku da se ne radi samo o komunikacijskim kanalima koji nas obrskrbljuju informacijama, nego nam i OBLIKUJU proces mišljenja. Na tom fonu knjiga istražuje razvoj ljudskog društva od prvih tablica s klinastim pismom, preko ručno ispisane pergamene, Gutenbergovih inkunabula do twitter statusa od kojih svaka ima utjecaja na ljudski mozak. Tako se prva revolucija u ljudskom mišljenju desila nakon što smo postali pismeni i naučili čitati u sebi. Tako smo postali misleće individue. Druga se desila sa pojavom interneta.
(Izvor: http://vint.sogeti.com)
Naime, ni 20 god. otkako je Tim Lee napisao program za WEB, a već nam se mozak znatno promijenio– sve više gubimo sposobnost LINEARNOG/DUBINSKOG čitanja/razmišljanja, nismo u mogućnosti da se duže skoncentrišemo na sadržaj i teže nam je da pročitamo bilo šta do kraja. Svi smo mi manje - više svjesni tih promjena, ali nismo konsekvenci koji će one imati, jer u konačnici vode ka stvaranju jednog DRUGAČIJEG ljudskog društva. Ne radi se tu ni o kakvoj hipotetičkoj, distopijskog pretpostvaci, nego činjenici zasnovanoj na ustroju mozga čovjeka koji čita mrežno, fragmentirane tekstove, ima rasutu pažnju koja se samo dalje rasipa brzim prelaskom na sve novije sadržaje – čovjeka po mjeri gugla.
Mozak želi hyperlink
Shodno tome, već godinama svjedočimo PROMJENI TRADICIONALNIH MEDIJA, a od svih su najviše stradale novine. Ljudi ih kupuju sve manje iz godine u godinu i taj broj će se još smanjivati. Zašto? Zato što naš mozak više ne želi ono što nam nude linearne novine, on želi multimedijalnost i hiperlink. Sve veći broj tradicionalnih novina se gasi i zadržavaju samo web izdanje, a one koje još izlaze mijenjaju svoj izgled u odnosu na izgled web stranice. Autor piše:
Mnogi magazini izmijenili su način prijeloma tako da oponaša ili barem odražava dojam i način korištenja web-stranica. Članke su skratili, uveli su uokvirene sažetke i natrpali stranice raznoraznim naslovima i podnaslovima tako da se lakše mogu samo prelistavati. (...) Većina popularnih magazina danas je "krcata bojama, prevelikim naslovima, ilustracijama, fotografijama i šokantnim citatima", piše Michael Scherer u časopisu Columbia Jounialism Revieiw. "Siva stranica puna teksta, nekoć okosnica svakog magazina, danas je praktički prognana." (str 120)
BiH, iako digitalno zaostaje za Zapadom, nije izuzetak. Dovoljno je pogledati slučajnu naslovnicu bilo kojih novina, npr. OSLOBOĐENJA iz predinternetske ere i uporediti s današnjom. Danas imamo puno više slika, više boja i ilustracija, više podnaslova koji presijecaju tekst, a članci su puno kraći. Naslovi puno 'skandalozniji'. Istovremeno, imamo medijskih portala i novina više nego ikad. Redovno pratim online medije i trudim se da 'bookmark-iram' svaki na koji naiđem, međutim svako malo me iznenadi neki novi. Čini mi se da se po kvalitetu i nivou pismenosti izjednačavaju oni nekad 'ozbiljniji' i oni 'žući' i bojim se da na kraju između njih ni neće biti razlike u kvaliteti i vrijednost će se mjeriti brojem klikova i atraktivnosti oglašivačima. U takvoj medijskoj atmosferi, jednostavno nema puno mjesta za ono što bi bilo 'ozbiljno', istraživačko novinarstvo, a vremenom će za njim biti još manje POTREBE.
Foto: Naslovnice Oslobođenja, nekad i sad
S knjigama je skoro isto. Autor navodi primjere nekad knjiških ljudi koji priznaju da su potpuno prestali čitati knjige, studente i profesore koji tradicionalno čitanje/učenje smatraju za gubitak vremena, profesore književnosti koji smatraju da više nema smisla čitati djela klasične literature kakva su ''Rat i mir'' i ''Traganje za izgubljenim vremenom'', jer ona bukvalno pripadaju izgubljenom vremenu. Ovo je jednostavno vrijeme mrežnog čitanja, u kojem djeca odrastaju s internetom od rođenja i u kojem odavno postoje aplikacije za tel sa sažecima djela klasične literature.
Kraj linearnog čitanja
Studirala sam književnost na početku 2000-ih i obzirom da internet nije bio toliko zastupljen, moje studiranje je bilo 'linearno'. Međutim, u vremenu koje je uslijedilo, potpuno sam se prebacila na elektronsko čitanje i kad mogu da biram između istog primjerka odštampane knjige i e-verzije za Kindle, odabirem onu za Kindle. Činjenica je da sve više skeniram knjige, čitam površno, nekoliko naslova u isto vrijeme. Čak i kad čitam jedan, to čitanje je ometeno na stotine razlitičitih načina koje bih prije 10 god zanemarila. Ali moja generacija i oni stariji od nas se sjećaju vremena u kojem je postojalo samo linearno čitanje, dok ljudi mlađi od nas ga nikad neće ni naučiti.
U 'biološkom dijelu' knjige se na nizu eksperimenata pokazuje koliko je mozak plastičan i sklon mijenjanju. To u cerebralnom kontekstu znači da se sa svakim novim iskustvom i znanjem stvaraju nove sinaptičke veze među neuronima. Ponavljanjem se utvrđuju, dok stare slabe ili potpuno nestaju. Dakle, ako zadnjih 10 god ili više čitamo fragmentirane tekstove, mi smo naš mozak naučili da traži takve sadržaje i odučili od lineralnog čitanja i veoma je teško obrnuti taj proces. Dalje, veći dio vremena koristimo radno pamćenje čiji je kapacitet i prostorno i vremenski kratak i da bi informacija prešla u dugoročno pamćenje trebamo se njome baviti duže nego što je slučaj. Poznato je da do kreativnog mišljenja dolazi nakon nesvjesnih misaonih procesa koji se pojave nakon dužeg razmišljanja o nekom problemu/sadržaju, međutim, ovdje se jednostavno ne razmišlja dovoljno dugo da vi uopće došlo do nesvjesnih procesa. Drugim riječima, ovakvim usvajanjem informacija ne nastaje KREATIVNO MIŠLJENJE, kao ni pojava EMPATIJE i MORALNIH odluka, jer i one zahtijevaju vrijeme kojeg više nemamo. Postajemo dehumanizirani, programirani 'ljudi' po mjeri GOOGLA, što je u suprotnosti sa biološkom osnovom mozga koja nije programirana u binarnom kodu kao kompjuter.
Interesantno mi je istraživanje WEB naučnika Jakoba Niesena koje autor navodi i koje pokazuje način na koji se oči kreću po online tekstu. Naime, tekst s ekrana se ne čita red po red kao u knjizi, nego oči prelaze puno brže po obrazcu koji podsjeća na slovo F (fast). Prema njemu, većina ljudi koji budu čitali ovaj tekst će se na njemu zadržati svega nekoliko sekundi, tj. pogledaće naslov, podnaslov, prve dvije-tri rečenice, slike i skenirati ostatak, kao što bih sigurno i ja uradila. Možda će klinuti na navedene linkove, kao i na
link 1 i
link 2, koji ću staviti da uputim na neke druge osvrte na knjigu, te se ne bi možda ni vratili odatle, da ih nisam 'mudro' ostavila za kraj.
