Kuda ide televizija – zapitanost danas i na kraju prošlog vijeka.

Nismo svi u istoj koloni uši u 21 vijek. Neko je išao brže, neko sporije, nečiji glas se jače, a neki slabije čuo. Isti glas je različito zvučao na različitim mjestima. Ovo bi mogla biti neka vrsta preliminarnog zaključka za očekivanja medijskih analitičara, programera razvoja i ljudi koji su predviđali budućnost televizije na razmeđu dva vijeka. Tehničku i informacionu revoluciju nisu svi spremno dočekali. U otverenom komunikacijskom prostoru vladari svijeta pronašli su i za sebe šansu da još bolje njime vladaju. Svijet početkom 21. vijeka nema više mira, tolerancije i uvažavanja nego što je imao kad je nastala idealistička teorija «Mnogo glasova, jedan svijet».

Kad su elektronski impulsi putem zemaljskih i satelitskih veza povezali cijeli svijet i omogućili da se relativno lako svi sa svima možemo čuti i vidjeti, nastala je teorija o globalnom selu kao otvorenom prostoru komunikacija. Tvorcu ove teorije, kanadskom profesoru Maršalu Makluanu (Marshall McLuhan) kao uzor je poslužilo stvarno selo u kome svako zna sve o svemu, gdje se ljudi dobro razumiju, a nesporazumi brzo rješavaju. U toj idiličnoj seoskoj sredini nazirala se i uloga televizije za koju se mislilo da bi mogla, bez tehničkih i političkih zapreka, povezati sve što je dobro u svijetu i izvrći kritici i osudi sve što je loše. Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka jedan drugi svjetski komunikolog, Irac Šon Mekbrajd (Sean MacBride) je u svom izvještaju o budućnosti komunikacija, pripremljenom za UNESCO, preuzeo tezu o globalnom selu i razvio je kao «Mnogo glasova – jedan svijet».

Vrijeme, u kome sam sa grupom stručnjaka radio na projektovanju razvoja jugoslovenske radio televizije do 2000. godine iskrilo je mnoštvom zapitanosti – gdje je sada i kuda ide televizija. Dio tih razmišljanja u susretu sa radio tevizijskom praksom tog vremena opredmetio sam i u jednom radio serijalu pod nazivom «Mnogo glasova jedan svijet». Evo trećeg teksta koji se bavi pitanjem: Kuda ide televizija?

(Audio – «Kuda ide televizija?», radio emisija iz serijala «Mnogo glasova – jedan svijet». Radio Sarajevo, 1991)

Televizija u kući – gost ili domaćin?

Moj prvi susret sa televizijom bio je na maturalnoj ekskurziji 1957. godine. U Zagrebu, na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića ) ispred izloga jedne prodavnice sa RR Niš radioaparatima gurkala se grupa ljudi. U izlogu je kao na malom kino platnu, ekranu, iskrila slika nekog planinskog pejsaža,a zatim tekst - TV Zagreb. Godinu dana ranije TV Zagreb započeo je emitovanje. Malobrojni tv aparati bili su u kućama, a glavnu promociju televizija je imala u izlozima prodavnica, domovima kulture i na zagrebačkom sajmištu koje je zahvaljujući njoj imalo mnogo više posjetilaca nego u bilo koji drugi sajamski dan. Prošlo je vremena pa smo i mi u kuću donijeli tv aparat sa katodnim cijevima. Bio je to mađarski Orion koga su narednih godina mijenjali RR Niš, Iskra, Gorenje i banjalučki Rudi Čajavec. Jugoslovenske republike su se utrkivale u proizvodnji tv aparata. U tome smo bili ispred npr. Grčke, u kojoj nije bilo nijedne tvornice tv aparata. Petnaestak gosina kasnije TV Kopar je započeo emitovanje u boji, pa je megavlasnik komercijalne rtv u Italiji, Berluskoni ( Italija u to vrijeme nije imala televiziju u boji) hitno zatražio dogovor sa JRT, jer je naš eksperimentalni kolor program ugrožavao reklamne interese Berluskonijevih emitera u sjevernoj Italiji. Sarajevo je kasnilo sa otvaranjem svoje televizije. Početkom šezdesetih godina imali smo omalu produkciju, a program smo preuzimali i reemitovali iz Beograda i Zagreba sve do 1969. godine kada je otvoren i vlastiti emisioni studio.

FOTO: TV marke Rudi Čajavec

Televizija je više od tri desetljeća od početka emitovanja u Jugoslaviji bila malte ne glavni, važan gost u kućama, bolje reći domaćin, jer su njeni programi određivali ritam života, pa i mijenjali običaje ustaljene desetljećima. Sjetio sam se naših prijatelja. Kad smo nekad kod njih išli priči nije bilo kraja. A onda se uselila televizija i sve se promijenilo. TV aparat je zauzeo počasno mjesto na jednom stoliću, gdje je nekad stajala vaza sa cvijećm i porodična fotografija. Dobri poznavaoci tv enterijera su davali savjete da se aparat ne postavlja ispred prozora, jer će smetati svjetlo izvana, a udaljenost od gledaoca treba biti bar tri metra «zbog radijacije». Daljinskih upravljača tada nije bilo, pa je trebalo savladati operaciju dirki i dugmadi, pri čemu se znala pomiješati slika i ton. Nije bilo stana u kome nisu dvosjedi, trosjedi, otomani, fotelje ili stolice bili tako poredani da je sve izgedalo kao u kinu. Ne karikiram previše: uđeš naveče u neki stan, domaćin te na brzinu pozdravi i ako je učtiv kaže riječ dvije na brzinu i odmah uputi na slobodno mjesto u «gledalište»: «Raskomoti se, baš gledamo...!».

Tako je televizija postala dio našeg svijeta. Večernji tv dnevnik, u 19.30, postao je ključni razdjelnik dnevnog ritma života. Do dnevnika se živjelo prema ritmu koji je nalagao svakodnevni život, a poslije toga je nastupala tv veče. Televizija je mijenjala komunikaciju u porodici, sa komšijama, prijateljima, u javnom životu... U to vrijeme je nastala i poznata krilatica – «Ništa se nije desilo ako to nije bilo na televiziji». Jedan visoki bh. funkcioner je jednom prilikom pola sata odgađao početak važnog masovnog skupa uz obrazloženje «Drugovi, sačekajmo televiziju!». Danima poslije gledanja Novogodišnjeg tv programa i u medijima i među građanim prepričavalo se šta je ko vidio ili propustio da vidi u novogodišnjoj noći. Televizija je zamijenila prijatelje koji su došli da zajedno proslave Novu godinu, smanjla interes za dobrom trpezom... I uvijek se govorilo poslije toga da Novogodišnji program nije bio dobar. U odsustvu svega drugog osim televizije u novogodišnjoj noći svaki gledalac je upravo u televiziji tražio sve što mu dobrom raspoloženju nedostaje. Tražio je program za sebe, kakav samo on želi. 

Televizija i jeste u prvim desetljećima svog razvoja kod nas bila zamišljena kao porodični medij. Ali članovi porodice imaju različlite interese i poimanja tv programa, pa televizijska uprosječenost građena kroz jedan porogram (kasnije najviše dva ili tri) i kroz, zemaljskim mrežama, ograničenu razmjenu programa, počela je da brzo razbija kolektivno porodično i komšijsko gledalište. Počeo se kupovati drugi, pa u dobro stojećim kućama, i treći tv aparat.

Gubi li softver bitku pred hardverom?

Istaživanjem razvoja medija počeo sam se baviti u trenutku kada sam imao i vlastito dugogodišnje medijsko iskustvo, krajem devedetih godina prošlog vijeka. Među istraživačima u cijeloj zajednici elektronskih medija postavljalo se isto pitanje – kuda ide televizija? 

Tehnika i elektronika ioš nisu nadvladali čovjekom, ali je proročanstvo istočnog grijeha namijenjeno 21. vijeku ipak odgođeno za neki drugi vijek. Kolega Aleksandar Hemon mi je, govoreći o toj utrci između tehnologije i ljudi, ispričao priču o zecu i kornjači. Zec, personifikacija modernih tehnologija, juri naprijed, osvaja nove pravce, mijenja ih, užurbano se hvata bočne putanje pa se onda neočekivano zaustavlja ili se primiri na sred puta koji je izgledao obećavajući. Kornjača istrajava u svojim nakanama, kao da želi da uhvati taj pakleni tempo. Samo naizgled se čini da gubi svoje tlo. Opstaje. I kakva je šansa kornjače da dostigne zeca, pita se Hemon. “Njihovi putevi su različiti, ali ostaju svi na istom putu i gubitnika neće biti”, zaključio je Hemon.

Hardver i softver u satelitskom i informatičkom vremenu došli su u raskorak. U našem projektu «Mnogo glasova, jedan svijet» zaključili smo da je tehnologija uspostavila sisteme naizgled nedostižnim za ljude koji svojim znanjem, maštom i imaginacijom projektuju sadržaj. Era Ilić, tv reditelj iz Beograda, svojim radom se u cijeloj karijeri oslanjao na taj hardver, ali je za budućnost bio zabrinut: «Hoće li čovjek izgubiti svoj kreativni identitet i sposobnost da voljno, racionalno promišljeno upotrebljava tehniku ili će ga ona nadvladati?» Komunikolog Mario Plenković iz Zagreba vjerovao je da će tehnika i čovjek ostati u stalnom balansu. Tehnika i tehnologija (u to vrijeme smo manje opservirali nadolazeće doba informatizacije) biće uvijek ispred softvera. Konačno, čovjek smišlja hardver, a zatim ga puni. Problem je veći znati čime da ga napuniti. Satelitske transpordere i zemaljske mreže još uvijek nisu mogli da napune proizvođači programa. Ovaj debalanas sada je još veći primjenom digitalizacije. Kriteriji za proizvodnju padaju, a ekonomija novog doba ubija svakog onog koji ne može da izdrži ovu utakmicu.

Satelitski prenos signala podigao je na prelazu između dva stoljeća cijelu šumu antena na krovovima kuća. Programi iz cijelog svijeta mogli su se naći na kućnim tv aparatima ako se malo pomučite da otkrijete komplikovani raspored satelitskih frekvencija, koje nisu objavljivale tadašnje novine. To je možda bila nenamjerna cenzura novina nenaviklih na početak komunikacijskog doba bez ograda i ograničenja. Ipak, autokratski režimi, poput Albanije ili Sjeverne Koreje, našli su načina da ograniče te nove komunikacijske vrijednosti. U Albaniji su se mogli kupiti samo radio aparati sa frekvencijom Radio Tirana, a u Sjevernoj Koreji (i danas) je zabranjeno instalirati satelitske antene i slušati i gledati inostrane radio i tv stanice.

Multimedija – spas za klasične medije

U vrijeme kada smo krajem prošlog stoljeća radili na predviđanjima budućnosti televizije bila je prisutna i istraživačka hipoteza da će televizija pokopati novine, ali i radio, koji se do tada grčevito držao. Neopstojnost ove hipoteze pokazala se već osamdesetih godina. Radio se transformisao iz državotvornog u otvoreni radio komunikacije. Nastajali su lokalni i servisni programi, a slušaoci traženi u novim sredinama i realnim vremenima – u automobilima i u jutarnjim satima. Novine su tragale za različitim novim formatima, ali se već nagovještavalo vrijeme pada tiraža. Televizija je definitivno degradila brzinu novinskih vijesti, a sa novim tehnologijama i elektronskim uređajima počela da dostiže radio u brzini saopštavanja. Predodžbe istraživača u to vrijeme su se malo oslanjale na nagovještenu informatičku revoluciju, multimediju, digitalizaciju i televiziju visoke definicije.

Krajem prošlog vijeka u televizijskoj eksploziji postalo je očigedno da emiteri ne mogu da napune sve veći broj kanala. Komšijski tv auditoriji su se raspali. Tv uprosječenost programa nije mogla da zadovolji strukturalno različit tv auditorij. I u Jugoslaviji, sa ograničenim brojem tv emitera, nađeno je rješenje u razmjeni programa osam državnih televizija, čime je nadoknađivan manjak vlastite produkcije za emitovanje. TV program u otvorenom komunikacijskom prostoru danas se u većini televizija upotpunjuje vanjskom produkcijom i razmjenom programa. Na taj način emiteri razbijaju sadržajnu jednostranost i nedostatak raznovrsne kreacije. Kod nas, kad je riječ o javnoj televiziji, danas postoji zakonska obaveza o procentu programskog učešća nezavisnih produkcija, ali slabosti u finansiranju i kadrovska prenapučenost televizija ovu obavezu degradiraju i direktno utiču na kvalitet programa.

Sarajevski tv kritičar Vladimir Štaka mi je u programu «Mnogo glasova, jedan svijet» problematizirao budući razvoj televizije tezom da televizija ne nalazi načina da napravi svoj novi autentični proizvod kojim će prebroditi izazove budućnosti i zadovoljiti mnogostruke zahtjeve gledalaca. Novom tehnologijom tadašnja televizija je uspjela da anticipira, sebi prilagodi ključne komunikacijske i umjetničke karakteristike filma, radija, teatra, pisane riječi. Zavladala je svijetom, ali svojom komunikacijskom snagom ipak nije uspijevala da ponudi programe u svakom trenutku i po mjeri svakoga. Taj ideal televizija je djelimično ostvarila digitalizacijom prenosa, neograničenom mogućnošću pristupa kanalima, ali je apsolutno revolucionarni korak nastao tek sa multimedijom. Multimedija je možda spas za novine, novi vjetar u leđa radiju, ali definitivno i spas ideje kojom se svojevremeno zanosila televizija – da će upravo ona osigurati ideale otvorenog komunikacijskog društva - svi o svemu, u svakom trenutku i po vlastitom izboru. Tako su klasični mediji, pa i televizija, našli mjesto u multimediji.

Možda je nekadašnji glavni urednik Televizije Sarajevo, Radivoje Budalić bio najbliži u viđenju televizijske budućnosti: «Državna televizija moraće ustupiti mjesto javnoj, komercijalnoj i lokalnoj televiziji. Neće biti lako izgraditi koncept javne televizije, jer treba puno znanja, mudrosti i vještine da se spoznaju javni interesi, da se novinarstvo nauči kako da ih prepoznaje i kako nezavisno i odgovorno obrađuje. Televizija će se naći u razmeđu države, koja se neće lako odreći svoje uloge u njoj, i kapitala koji će u njoj gledati svoj interes». Posao na tranziciji televizije, bar na našim prostorima, još nije završen.

Zna li televizija govoriti o sreći?

U (nedovršenom) projektu «Radio televizija u Jugoslaviji do 2000. godine» postavili smo mnogo pitanja koja su trebalo da odgovore na našu zapitanost da li će softver u svom razvoju sustići hardver. U seriji radio emisija koje sam tim povodom uradio za Radio Sarajevo moji sagovornici su problematizovali neke uređivačke dileme o selekciji vijesti. Otkako postoje mediji «loša vijest» je za medije bila mnogo interesantnija od «dobre vijesti». Po inerciji (ili po vlastitom osjećanju ) takav uređivački stav je naslijedila i televizija.

Život se sastoji od dobrih i loših događaja, od srećnih i nesrećnih situacija. Niko nije izračunao čega u životu ima više. Televizija, kao ni drugi mediji, u svom uređivačkom pristupu ne programira nikakav balans. Ona se vodi osnovnim uređivačkim pravilom da gledaocima treba dati ono što još ne znaju, a što ih posebno interesuje. Ipak, tv analitičari i danas kažu da ovaj medij prosto traga za lošim vijestima. Crna hronika u vrijeme mojih prijeratnih istraživanja dugo nije mogla da izdejstvuje svoje prioritetno mjesto u tv vijestima i dnevnicima, jer je ono bilo rezervisano za državnu i partijsku politiku i događaje. Danas crna hronika i «loše vijesti» zauzimaju vidno mjesto u svakom tv dnevniku, a u našem okruženju se diljem meridijana nudi mnoštvo vijesti o skandalima, nesrećama, ratovima...

Sarajevski psiholog Ismet Dizdarević u pomenutom programu kaže da je u ljudskoj prirodi interes za nesvakidašnje stvari. Sreća je previše intimna, a za vijest o nesreći postoji znatiželja. Kad sam radio na Radio Sarajevu jednom smo na uredničkom kolegiju govorili upravo o tome kako bi informativni program trebalo da ima više „dobrih vijesti». Istina, motivacija za ovo je imala i svoju ideološko - propagandnu dimenziju – u socijalističkom vremenu trebalo je što više propagandnih poruka koje bi se opredmetile u «dobrim vijestima». Kolega Radmilo Bato Zurovac, izvrstan novinar, muzičar, pedagog, čovjek od duha i šarma, predložio je da u noćnom programu otvorimo rubriku pod nazivom «Srećni trenutak», koja bi tragala za srećnim događajima među ljudima. Rekao je da bi u tom programu, kad se opušta i vraća životnoj svakodnevnici, ovakva rubrika mogla naći slušaoce. Poslije dva mjeseca «Srećni trenutak» je usahnuo, iako mu je Bato pružio sav svoj šarm. Niti je bilo dobrih priloga novinara, niti su se slušaoci javljali sa svojim dobrim, srećnim vijestima, koje ̧bi mogle biti interesantne za masovniji auditorij. Za razliku od radija, televizija se nije okušala u ovakvom eksperimentu.

Vladimir Štaka je govorio da gledaoci i televizija, kao i radio i slušaoci, imaju neku vrstu tajnog pakta – kamere i mikrofoni tragaju za lošom viješću, a gledaoci pokušavaju da je pronađu svojim daljinskim upravljačima. Loša vijest je senzacija, a dobra to nije. Dok sam predavao etiku i kulturu komuniciranja na novinarskoj školi Media plana, u svakoj generaciji sam organizovao raspravu o etičkim izazovima na koje se nailazi u našoj profesiji. Primjer iz tek minulog rata: na raskršću kod Higijenskog zavoda u Sarajevu često su dežurali tv snimatelji jedne inostrane tv agencije. Kamere su bile uperene na pješake koji su pretrčavali raskrsnicu u nadi da baš na njih neće neko s brda zapucati. Snimatelji su pratili kroz svoje objektive raskrsnicu i ljude koji su pretrčavali. Čekali su «događaj». Da nije bilo njih i sličnih traganja svijet ne bi stekao vjernu sliku o sarajevskoj tragediji. Neki moji studenti su imali takvo mišljenje, ali neki od njih su iznosili i vlastitu dilemu - da li je naša profesija «grobarska» i kako se osjeća novinar rastrgnut između profesionalne obaveze i ličnog moralnog osjećanja. Sjećam se i fotoreporterke italijanskog časopisa koja je prilikom mitraljiranja na sahrani nekoliko djevojčica poginulih od snajperista, bacila fotoaparat i počela da pomaže ranjenima. Drugi snimatelji su napravili snimke koji su obišli svijet, a italijanska fotoreporterka je ostala bez fotografije i u redakciji dobila zamjerku. Priča o ovim etičkim dilemama nije završena i neće nikad biti.

Uvijek sam mislio da je pronaći srećan događaj i znati pričati o njemu veliko umjeće novinara. Nijaz Abadžić, poznati novinar i zaljubljenik u prirodu, dobitnik povelje časti UNESCO-a, u svojoj pedesetoj emisiji TV Sarajevo „Živjeti i sa prirodom“ rekao je u uvodu: „Danas nećemo govoriti o prljavim stvarima i nećemo imati prljavih priloga. Za prirodu ćemo se boriti ljepotom prirode. Potrošački mentalitet je propisao kanone sreće, propisujući šablone sreće i nesreće. Ne postoje dvije jednake sreće, kao što ne postoje ni dva jednaka čovjeka. Zašto ne bi to istraživali i o tome govorili?» Abadžić je ovo izgovorio na brzacima Une.

TV slika glavni dokaz vjerodostojnosti?

I drugo pitanje sačuvano iz vremena od prije dvadeset i više godina jeste: da li je televizija, tv slika postala i kako može definitivno postati glavni dokaz vjerodostojnosti? Tekst u novini je samo grafički prikaz onoga što je novinar vidio, čuo i napisao. Radio dodaje novu dimenziju – zvuk ambijenta i govor novinara. Vjerodostojnost je izgleda najbliža kad se svemu tome doda slika. Sliku ne može niko krivotvoriti. I sudska praksa, koja dugo nije prihvatala kao dokaze video ili audio snimke, sada ih sve više koristi. Ipak, televizijom «upravlja» čovjek. U njegovim odlukama je šta će se i kako snimiti, a šta zanemariti. Sa grupom tv eksperata radili smo analizu TV praćenja velikih demonstracija u Beogradu protiv Miloševića 1991. godine, koje je vodio Vuk Drašković. Državna TV Beograd je išla sa milicijom i u fokusu imala demonstrante. Opoziciona televizija Studio B išla je sa demonstrantima i ispred sebe imala miliciju. Prvi snimak je prikazao «grozne demonstrante, huligane koji bacaju kamenice, razvaljuju parkovske klupe, razbijaju izloge...» Drugi snimak je u centru pažnje imao «miliciju, koja arlauče, dovedenu negdje iz srbijanske provincije, koja premlaćuje i demonstrante zasipa vodenim topovima. Na osnovu ove dvije slike mogle bi se napisati ili pretpostaviti dvije istine. A istina je bila negdje u sredini. Dvije televizije su dale dvije istine.

Danas bi za ovakve primjere mogli reći da nisu profesionalni. Samo nezavisna televizija i nezavisno novinarstvo mogu dati približno vjerodostojnu sliku događaja, ali slika ne može biti isključivi dokaz vjerodostojnosti. To zavisi od mnoštva objektivnih i subjektivnih okolnosti, od snimatelja, montažera, novinara i konačno, urednika koji ima palicu za selekciju informacija.

U posljednjoj emisiji radio serijala «Mnogo glasova, jedan svijet», bio je i zaključak vječnog optimiste, zagrebačkog komunikologa Marija Plenkovića: »Ipak, povjerujmo da će zaista jdnog dana to biti dobri svijet sviju nas, a do tada prozor u njega može biti televizija...» Ali šta ako se sa prozora sve ne vidi, pogotovo kad prozor gleda u zid?