Nije pretjerano reći da bi film Spotlight trebao pogledati svaki novinar.

Priča o istraživanju ekipe novinara The Boston Globea koji su otkrili kako crkva zataškava slučajeve seksualnog zlostavljanja djece tek je u kinima a već uživa status kultnog filma o novinarstvu poput sjajnog Insidera, priče o producentu 60 minuta koga glumi Al Pacino, ili Good Night and Good Luck, filma o neprevaziđenom Edwardu Murrovu.

Spotlight je već dobio bolje ocjene od još jednog novog filma o istraživačkom novinarstvu, The Truth, u kome Robert Redford glumi voditelja emisije 60 minuta. Već su počela i poređenja Spotlighta sa drugim, mnogo starijim filmom u kome Redford glumi – Svi predsjednikovi ljudi.

“Ustvari, jedan od razloga zbog kojeg 'Spotlight' pruža toliko duboko, apsurdno, zadovoljstvo ovom novinaru – i većini sa kojima sam govorio u Globeu i drugdje – je taj što film Toma McCarthyja ne pretvara novinare u heroje”, napisao je u svom tekstu o filmu novinar Boston Globea Ty Burr i dodao da film “jednostavno pušta novinare da rade svoje poslove koliko god oni dosadni i teški bili, sa realizmom koji drži publiku gotovo sam po sebi”.

Spotlight je film o istraživanju tri novinara i njihovog urednika, timu kojeg je redakcija The Boston Globea nazvala Spotlight. Ekipa je više od šest mjeseci istraživala slučajeve seksualnog zlostavljanja djece u crkvama i njihovom zataškavanju.

Priča je posebno dojmila producente Nicole Rocklin i Blye Faust koje su prije osam godina odlučile napraviti film o tom novinarskom istraživanju. Urednika Boston Globea u vrijeme istraživanja priče o zlostavljanju djece, Martina Barona, danas urednika Washington Posta, obradovao je interes producenata ali tada nije vjerovato da će film na kraju i biti snimljen.

“Tema je zahtjevna i ne vole baš svi novinare”, rekao je Baron za Hollywood Reporter i dodao kako se snimanje činilo izvjesnijim nekoliko godina poslije, kada su John Singer i Tom McCarthy počeli da istražuju priču i pišu scenarij.
Novinarka Spotlighta, Sascha Pfeiffer, koju u filmu glumi Rachel McAdams, kaže kako nije bila sigurna da li će njihova priča biti zanimljiva za filmsku publiku.

“Mi razgovaramo na telefon, unosimo podatke, pregledamo sudske zapise. Sretno da to učinite interesantnim”, rekla je Pfeiffer za Guardian.

Kada pogledate film jasno je da su njegovi tvorci bili više nego uspješni da prikažu kako novinarski posao zaista izgleda. Najveći dio istraživanja novinari Boston Globea proveli su unoseći informacije u bazu podataka. Napravili su na desetine razgovora, najčešće idući od vrata do vrata. Više puta su ih odbili nego što su uspjeli razgovarati sa svojim sagovornicima.

Još jedan član Spotlighta, novinar Michael Rezendes, u svom tekstu o filmu kaže kako je film uspio istinski prikazati njihov rad.

“U isto vrijeme, istraga je naglasila važnost staromodnog 'izvještavanja u cipelama'. Iako su nove tehnologije ponudile istraživačkim novinarima lepezu svjetlucavih alata, serija tekstova je pokazala da ne postoji zamjena za kucanje na vrata za susrete licem u lice sa nevoljnim izvorima koje je trebalo ubijediti u novinarevu iskrenost ili odlučnost”, napisao je Rezendes.

Glavni urednik Boston Globea, Martin Baron, hvali film i kaže kako je bio bio iznenađen vremenom koje su scenaristi posvetili istraživanju.

“Bilo je zaista impresivno koliko su vremena proveli sa nama. Prošli su kroz svaki dokument do kojeg su mogli doći i kroz svaki e-mail kojeg su se mogli dokopati, intervjuisali su, čini mi se, svakoga i samo su nastavili vraćati se po još informacija”, rekao je Baron, prenosi Hollywood Reporter.

Na isti način radili su novinari Spotlighta. Nakon nekoliko mjeseci istraživanja imali su priču koju bi rado potpisao svaki istraživački novinar. Umjesto objavljivanja oni su na nagovor Barona nastavili istraživati kako bi dokazali da slučajevi zlostavljanja nisu sporadični. Njihova namjera bila je da dokažu kako postoji cijeli sistem zaštite svećenika osumnjičenih za zlostavljanje. Nekoliko puta su pomjerili rok za objavljivanje jer su željeli istraživati dalje.

Prvu i najvažniju priču Spotlight je objavio u januaru 2002. godine i ona se može čitati na ovom linku.

Priču, za koju su dobili prestižnu nagradu Pulitzer, radili su novinari Matt Carroll, Sacha Pfeiffer i Michael Rezendes, koji je napisao članak. Urednik tima bio je Walter V. Robinson.

Rezendes u svom članku piše kako je nakon objavljivanja prvih priča tim Spotlighta proširen na osam ljudi.

“Cijela ta grupa ostala je na priči do kraja godine”, piše Rezendes o radu Spotlighta do kraja 2002. godine do kada su objavili 600 priča o tom slučaju.
Samo u Bostonu je otkriveno više od 250 svećenika i braće javno osumnjičenih za zlostavljanje maloljetnika. Slični slučajevi otkriveni su u više od 100 gradova u Sjedinjenim Američkim Državama nakon tekstova Spotlighta, piše Rezendes u svom članku i dodaje kako je to istraživanje novinare Boston Globea naučilo neprocjenjivu lekciju.

“Jedna od njih je važnost istraživačkog novinarstva u držanju moćnih institucija i pojedinaca odgovornima za njihova djela – čak i onih koji se smatraju uzorima poštenja i moralnosti”, piše Rezendes.

Njega ne čudi smanjenje broja istraživačkih novinara ili njihovo potpuno uklanjanje u novinama jer je istraživačko novinarstvo skupo. Boston Globe je odabrao drugačiji put, piše Rezendes. Spotlightov “tradicionalni sastav” od četvero novinara sada broji njih šest.

Boston Globe je jedna od rijetkih novina u svijetu koja ne samo da nije smanjila broj istraživačkih novinara nego ih je godinama povećavala.
Ta novina je u septembru 1970. godine oformila istraživački tim od tri novinara. Njihov zadatak je bio da, nakon što novina u dnevnim vijestima odgovori na pitanje "šta", ponude svojim čitaocima i odgovor na pitanje "zašto", pisalo je u najavi Spotlighta u Boston Globeu.

"Spotlight daje glas onima bez glasa, osvjetljujući čoškove našeg društva koji traže odgovornost", piše u opisu tog tima.