Korištenje rodno senzitivnog jezika u novinarstvu je još jedan korak ka ostvarivanju rodne ravnopravnosti. No, rodno senzitivni jezik se još uvijek neujednačeno koristi u bh. medijima, i obično ovisi od dobre volje i izbora urednika/ca i novinara/ki. Bh. novinarke i urednice govore o tome kako i koliko koriste rodno senzitivan jezik, te kako to pomaže vidljivosti žena u medijskom prostoru.

foto: Masha Durkalić 

Iako bosanski/hrvatski/srpski jezik posjeduje brojne jezičke odrednice u oba roda, patrijarhalno naslijeđe jezika itekako je prisutno u medijskom izvještavanju gdje se i dalje češće biraju muške imenice za opis različitih funkcija i titula, te se rijetko pravi razlika između muškaraca i žena, pogotovo ako se o njima govori u množini. Iako opcije postoje, još uvijek se ne koriste u dovoljnoj mjeri da bi se moglo govoriti o unificiranosti rodno senzitivnog jezika u bh. medijima. Primjera radi, u nedavnom gostovanju na N1, gošća Mersiha Novalić, koja je komentirala dešavanja na društvenim mrežama, u dva navrata je najavljena kao „stručnjak za komunikacije“ i „tviteraš“. Korištenje rodno senzitivnog jezika prvenstveno mogu unaprijediti novinari/ke i urednici/e. Moglo bi se pretpostaviti da u korištenju rodno senzitivnog jezika prednjače žene, jer to najviše pogoduje upravo njima, no to ne mora biti slučaj, jer su motivi za (ne)korištenje rodno senzitivnog jezika raznoliki – od toga da je to „nezgrapno“ i „rogobatno“, pa do pretjerane ocjene da je u pitanju „silovanje jezika“. Novinarke i urednice koje su podijelile svoja iskustva za potrebe ovog teksta ističu se po tome što rodno senzitivan jezik odavno koriste, ali i promiču kao vid osnaživanja žena i povećanja njihove vidljivosti.

Novinarka Tamara Zablocki bavi se novinarstvom duže od deset godina. Radila je i radi za medije poput portala Radiosarajevo.ba, Manjine.ba, Diskriminacija.ba, Media.ba, za feministički časopis BONA, te za mjesečni časopis Urban magazin.

„Prije nego što sam postala novinarka, bila sam feministkinja, a od početka života sam, jelte, žena, tako da mi je korištenje rodno senzitivnog jezika bilo jedini prihvatljivi način pisanja. Jer, kad jednom počnete posmatrati svijet kroz feminističku perspektivu, nijedan detalj društvenih odnosa moći i statusa quo ne može promaći vašem feminističkom pogledu, a jezik ne samo da odražava nejednakost i nepravednost tih odnosa moći, već ih i oblikuje“, objašnjava Tamara.

Rodno senzitivan jezik je koristila, te ga i dalje koristi u svome radu, i zbog toga nikada nije naišla na probleme. Kaže da razlog za to možda leži u činjenici da je uglavnom radila sa urednicama koje su se i same držale istog principa (poput Vesne Andree Zaimović, Lane Sinanović Ramljak, i naročito Kristine Ljevak).

„Dok sam radila na portalu Radiosarajevo.ba, u redakciji sam bila poznata kao izuzetak koji uvijek koristi rodno senzitivan jezik i osoba koju treba pitati za pravi izraz ako kome od kolegica i kolega nešto nije jasno, što ipak govori da takav odnos prema jeziku nije bio standard.“

Sagovornicama se treba obraćati kao ženama, ne kao muškarcima

Kristina Ljevak kao novinarka i urednica radi već 18 godina, a trenutno kao freelance novinarka sarađuje sa bh. portalom Buka, te hrvatskim sedmičnikom Express. Kaže da su njena feministička znanja sticana usput, ali da su ključna bila druženja sa Jasminom Čaušević i Sandrom Zlotrg, aktivistkinjama i lingvistkinjama, koje su se prve pozabavile ovom temom, te kreirale priručnik Načini za prevladavanje diskriminacije u jeziku u obrazovanju, medijima i pravnim dokumentima.

„Uvijek citiram Sandru ako se u nekom razgovoru pojave neargumentovane primjedbe i 'izvlače' primjeri koje je teško transponovati u ženski rod. Nije teško. I Sandra kaže: 'Jezik je navika koliko i odvika'.“

I pored toga što je pobornica korištenja rodno senzitivnog jezika, Kristina skreće pažnju na to da je on još uvijek najmanji problem na većini domaćih portala.

„Ako na rukovodećim ili 'običnim' medijskim pozicijama imamo one kojima govor mržnje nije stran, dugo će nam trebati do potoka koji se upotreba rodno senzitivnog jezika zove. Ne znam ni šta bismo postigli/e ako bismo, pišući uvredljivo o bilo kojoj marginalizovanoj kategoriji (što se nerijetko dešava), koristili/e rodno senzitivan jezik.“

Kristina skreće pažnju da na televiziji jeste teško u dnevničkim izvještajima koristiti „koji/koja“ i slično, no smatra da se titule trebaju pisati u ženskom rodu i sagovornicama se obraćati kao ženama, a ne kao muškarcima.

Lejla Zvizdić u medijima djeluje već 23 godine. Radila je u Informativnom i Zabavno-muzičkom programu BHT-a, a trenutno je urednica Jutarnjeg programa BHT-a i emisije Jutro za sve. Kaže da svakodnevno kroz rodno senzitivni jezik nastoji ne diskriminirati bilo koji spol, a obično je riječ o ženama, koje su se decenijama u zvanjima, funkcijama, titulama skrivale iza muškog roda.

Zbog prirode televizijskog izvještavanja, koje podrazumijeva kratke priloge i objavljivanje velikog broja vijesti, rodno senzitivni jezik se na televizijama često zanemaruje. Ovu praksu Lejla nastoji promijeniti u Jutru za sve, kako za goste i gošće, tako i za uposlenike/ice.

„Primjera radi, na našoj odjavnoj špici nikada nećete vidjeti zajedno potpisane voditelje, npr. Voditelji: Jasmina Aličić i Hazim Mujčinović, nego će biti zasebno navedeni - Voditeljica:  Jasmina Aličić, Voditelj: Hazim Mujčinović.“  

Adisa Pobrić je članica uredništva portala Klix.ba i pionirka internetskog novinarstva u BiH, u kojem je aktivna više od deset godina. Kad se počela baviti novinarstvom, shvatila je da se društvo počelo jezički osvještavati, ali smatra da je u toj oblasti potrebno još puno posla.

„Postoji potreba učenja i navikavanja javnosti na ženski rod i to ne zbog gramatike, već prvenstveno zbog jačanja svijesti o ravnopravnosti spolova i eliminacije stereotipa, što će afirmisati žene i njihova postignuća,“ kaže Adisa.

Internetsko novinarstvo je specifično jer se izvještava brzo, i često u kratkim formama, gdje se može „izgubiti“ dosta jezika.

“U takvoj novinarskoj praksi se najbolje vidi da je jezik kompleksno i osjetljivo pitanje jer je korištenje rodno senzitivnog jezika mnogo više od imenovanja profesija i titula. Uzmimo za primjer rečenicu: 'Aktivisti i aktivistice organizacije (...) održali su seminar za nove članove i članice na kojem su njihovi volonteri i volonterke govorili o pravima radnika i radnica, studenata i studentica...'. Ovakva rečenica, iako precizna i rodno korektna, primjer je problematične čitljivosti i mogla bi se lako okarakterisati kao znak lošeg stila, te se u takvim slučajevima još uvijek vrlo često odlučujemo na spominjanje pojedinaca samo u muškom gramatičkom rodu, podrazumijevajući i ženski, a da nam pritom nije namjera umanjivati doprinos prisutnih osoba ženskog roda”, objašnjava Adisa.

Profesorica vs. borkinja

Jedno od ključnih pitanja kada je posrijedi rodno senzitivan jezik je i odgovornost samih medija u promicanju njegovog korištenja. Sugovornice se, očekivano, slažu da korištenje rodno senzitivnog jezika predstavlja jednu od novinarskih odgovornosti. No, postoji više razloga zašto se to ne dešava u većoj mjeri.

„Da se novac od kateringa kojekakvih konferencija koje su same sebi svrha investirao u edukaciju novinara/ki i urednika/ca, i da edukatori/ce nisu bili/e sveprisutni/e članovi/ce takvih konferencija, možda bi i bilo rezultata“, kaže Kristina.

Tamara smatra da je jezik važno sredstvo u stvaranju asocijacija, i da su riječi koje novinari/ke svakodnevno koriste izuzetno važne: „Rodno senzitivan jezik je naprosto imperativ za medije koji drže do sebe i svoje uloge u društvu koje se u posljednjih stotinu godina u pogledu ljudskih prava žena itekako promijenilo, pa se s tim treba mijenjati i jezik. Onim medijima koji održavaju status quo i vjeruju da polovina populacije, dakle žene, treba da bude nevidljiva, kako u jeziku, tako i u društvu, te su još spremni taj stav braniti, vjerovatno nema pomoći.“

Postojanje uredničkih smjernica za korištenje rodno senzitivnog jezika je rijetkost. Tamara nikada nije dobila smjernice tog tipa, ali je rodno senzitivan jezik samostalno koristila, uz podršku urednica, a tako je činila i većina novinarki s kojima je radila. No, ona vjeruje da je to imalo veze s najčešće korištenom normom BHS jezika.

„Da sam radila u Banjoj Luci, vjerovatno bih imala sasvim drugačije iskustvo jer se, kako mi se čini, srpska norma najsporije kreće ka rodno senzitivnom jeziku,“ kaže Tamara.

Kristina smatra da ako naviknete urednike/ce da teme koje su vama važne nose i društveni angažman, da će oni/e onda uvažavati i jezik koji koristite. „Iz vlastitog iskustva mogu reći da ako se izborite za autorsku autonomiju, onda ćete se izboriti i za jezičku slobodu.“

Lejla kaže da je kroz njen urednički rad upotreba rodno senzitivnog jezika usvojena kroz praksu. „To je dio opće pismenosti, jezičke i društvene kulture, pa su rasprave o tome suvišne. Novinarke i novinari rodno senzitivni jezik koriste samoinicijativno i redovno, te je moja urednička intervencija vrlo rijetka.“       

Korištenje rodno senzitivnog jezika može obezbijediti veću vidljivost žena u medijima, te iskorijeniti seksizme u jeziku.  Bez obzira na ove idealističke želje, realnost je često drugačija. Kako kaže Kristina, nije dovoljno da je žena na naslovnici, ili da kažemo da je ona „direktorica“, a ne „direktor“.

„Šta kada dalje u tekstu govorimo kako je ona 'njegovana dama', 'brižna majka i supruga', kad je pitamo kako uspijeva uskladiti majčinstvo i karijeru...“, ističe Kristina. Ona skreće pažnju i na to da su se i rediteljice potpisivale kao „reditelji“ do pojave Jasmile Žbanić i Aide Begić, dok se, primjera radi, glumice u pravilu oslovljavaju u ženskom rodu.

Tamara skreće pažnju i na to da se rodno senzitivan jezik češće koristi u slučaju društveno obezvrijeđenih zanimanja, pa tako za „kuharice“, „čistačice“ i „sekretarice“ nikada nećemo reći da su „kuhari“, „čistači“ i „sekretari“. S druge strane, u cijenjenim profesijama, poput sudstva i medicine, i dalje se muški rod koristi kao neutralan.

„Riječi koje koristimo imaju itekako veze s društvenim postavkama koje živimo, a u ovom slučaju jezik kaska za stvarnošću: svi mi poznajemo i doktorice, i sutkinje, i advokatice, i vojnikinje, i policajke, i veterinarke, i trenerice, i znamo da u tome nema ničeg 'rogobatnog' niti 'smiješnog', što su još uvijek komentari koji prate te riječi,“ kaže Tamara.

 To potvrđuje i iskustvo Adise Pobrić: „Javnost s odobravanjem klima glavom na izraze kao što su ‘profesorica', 'čistačica' ili 'predsjednica', ali će prevrtati očima kada pročita ili čuje 'borkinja', 'dekanesa' ili 'brigadistica', komentarišući kako to zvuči neprirodno. Čak su neke novinske agencije i mediji zadržali princip korištenja isključivo jednog gramatičkog roda - muškog, bez obzira koliko to ‘paralo uši'.“

Kosim crticama do vidljivosti žena

Odluke urednika/ca da koriste rodno senzitivan jezik najviše mogu pomoći u iskorjenjivanju seksizma i povećanju vidljivosti žena.

„Jednostavno je – učinite to u svakom tekstu koji vam se nađe 'pod rukama'. Sa svakom matematičarkom, fotografkinjom, programerkom, premijerkom, spisateljicom, trenericom o kojoj budete izvijestili, možda pomažete nekoj djevojčici da slijedi svoje snove. Jer, ne možete biti ono što ne vidite“, poručuje Tamara urednicima/ama.  

Adisa Pobrić se slaže da je u ovoj misiji uloga medija veoma značajna, i to ne samo u korištenju rodno senzitivnog jezika, već i u biranju sagovornica i priča koje afirmišu žene. „Svakog člana i članicu Klix kolektiva od početka rada upućujemo i kroz praktične primjere dajemo smjernice o normativima koje smo usvojili. Kada se pojave specifični izrazi ili rečenice, uz pomoć lektorice dogovaramo adekvatno rješenje“, kaže Adisa.

Koliko prostora ostaje za rad na povećanju svijesti o rodno senzitivnom jeziku kao alatu ka postizanju rodne ravnopravnosti je upitno.

„Ne znam ko će napraviti prvi korak budući da ni novinarska udruženja, ako je suditi po njihovim nazivima, istupima u javnosti i rijetkim protestima koje organizuju, ne žele imati bilo šta s novinarkama, već samo s novinarima. Ali sigurna sam da bi se mogao kakav projektić namaknuti, baš kao što se namaknu projekti u kojima na seminarima novinari/ke uče kako da 'izvještavaju o osiguranju', uz sponzorstvo Uniqa osiguranja. Gorku šalu na stranu: dok takvo nešto ne bude zakonom regulisano, svako neka učini koliko može“, kaže Tamara. Ona navodi i zanimljiv slučaj iz Slovenije: senati Filozofskog fakulteta i Fakulteta društvenih nauka donijeli su odluke da će u pravnim aktima naizmjenično koristiti i ženski i muški spol kao „neutralan“, kao način da se ispravi nepravda dugogodišnjeg korištenja muškog spola kao „neutralnog“.

S druge strane, Kristina navodi primjer Srpske akademije nauka i umetnosti koja je i dalje insistira da se naučna i srodna zvanja koriste u muškom rodu, dok se nižerangirane pozicije navode u ženskom rodu.

Svjesni/e smo da onoga čega nema u jeziku, to i ne postoji. Adisa Pobrić smatra da roditelji, obrazovne institucije, mediji, kao i pojedinci/ke trebaju raditi na edukaciji. „Za početak bismo mogli eliminisati klišeizirane izraze kako bi se u našem društvu žene prestale doživljavati kao 'nježnije polovine', i u svemu što rade počele jednako tretirati kao i muškarci.“

Rješenje koje bi moglo značiti promjenu predlaže Kristina: „Promjena bi se počela dešavati onda kada bi na naslovnici najtiražnijeg dnevnog lista vidjeli kose ili položene crtice koje toliko 'bodu' oči. Tvrdim da bi se nakon mjesec ili manje dana, svi/e navikli/e.“

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.