foto: Twitter/Sense8

Prije nekoliko godina, učestvovao sam u razvijanju priče i zapleta za drugu sezonu Netflixove serije Sense8, u kojoj je osam glavnih likova, razbacanih diljem svijeta, u nekoj vrsti supertelepatske veze. Zbog toga ih uz pomoć policije i vlasti proganja zla i tajna međunarodna organizacija, a oni se, šta će, bore da prežive. Prvu sezonu su napisale sestre Lilly i Lana Wachowski (Matrix, Atlas oblaka) i Joe Straczynski (Babylon 5). Sestre Wachowski su također režirale seriju, uz pomoć reditelja Toma Tykwera, James McTeiguea i Dana Glassa. Nakon prve sezone, Lilly je odlučila da se bavi drugim stvarima, pa smo se ekipi pridružili romanopisac David Mitchell (Atlas oblaka) i moja malenkost. Tako sam u septembru 2015., u Chicagu, u prostorijama studija Kinowerksa, koji pripada Wachowskima, proveo sedam dana sa ostalim scenaristima i rediteljima (minus Lilly) na zaplitanju druge sezone Sense8.

Prije Sense8, moje jedino scenarističko iskustvo bila je saradnja sa Jasmilom Žbanić na njenom filmu Otok ljubavi. Ostatak mog spisateljskog života se odvijao u mojoj izolovanoj glavi. Ja ne učestvujem u spisateljskim radionicama ili grupama; ne pokazujem rukopise svojih knjiga kolegama piscima kako bi mi dali savjete i komentare; odlučujem o svemu sam samcat, i u knjizi koju pišem za sve sam isključivo odgovoran. Moji solistička i solipsistička praksa naizgled potvrđuje koncept pisanja kao načina da se izrazi piščev unutrašnji život, pri čemu dobar pisac—pa čak i onaj tek talentovan—posjeduje vještine da na papir bez velikih gubitaka prebaci sadržaj svoje intelektualne i emotivne unutrašnjosti. Ali ja nisam pobornik tog koncepta, pošto sam tokom svoje spisateljske karijere naučio da pisanje zapravo proizvodi sadržaj koji puni tu unutrašnjost, da je pismo vid interakcije sa svijetom, i da otud pripovijedanje pisca transformiše.

Moje scenarističko iskustvo potvrdilo je moje uvjerenje. Dok su Lana, Lilly i Joe bili odgovorni za osnove serije, za sve likove i njihove narativne putanje, moja uloga je bila da podnosim ideje koje bi onda ostali prisutni u tom prostoru za zaplet preuzeli i nekoliko puta kao čigru zavrnuli. Konačna verzija ideje koja bi se ukazala nakon tog procesa bi imala malo zajedničkog s onom originalnom, ali mi je pripadala koliko i ostalim učesnicima. Tokom tog zavrtanja i diskusije, primijetio sam da sam, kad god sam izlagao svoju ideju ili slušao nekog drugog, gledao u sredinu kruga koji je činio naš kružok. Iz nekog razloga, počeli smo taj krug zvati The Pit. (Riječ pit na engleskom može da znači mnoštvo stvari: jama, rupa, koštica, majdan, prostor za orkestar—ali bi najbolji prijevod za ono što sam ja iskusio bio grotlo.) Prijao mi je taj proces gubljenja u Grotlu, to napuštanje vlastitog unutrašnjeg prostora kako bih učestvovao u zajedničkom narativnom iskustvu, što je, uzgred budi rečeno, bilo vrlo srodno iskustvu likova iz serije, čija je glavna i najvažnija sposobnost da supertelepatski učestvuju u umu i iskustvu drugih. Ništa od ovoga vjerovatno nije novo filmskom, televizijskom i pozorišnom svijetu, čije je stvaralaštvo nemoguće bez neprestane saradnje sa drugima, ali ja nikad prije nisam iskusio to kolaborativno zadovoljstvo privremenog gubitka vlastitog intelektualnog suvereniteta.

Nakon te sedmice posvećene zapletu, David i ja smo pisali zadate scene i slali ih Lani i Joeu (oni su bili showrunners) da bi ih oni ugradili (ili ne) u scenario. Tokom tri mjeseca, podnio sam nekih sto dvadeset stranica, pomiren sa činjenicom da čak i one koje bi mogle završiti u finalnoj verziji scenarija (koji će na kraju imati 700 stranica) neće biti ni nalik na ono što sam ja napisao.

Lana i njena ekipa su proveli osam mjeseci na snimanju druge sezone Sense8, na četrnaest različitih lokacija diljem svijeta (Chicago, Bombay, Seoul, Nairobi, Mexico City, San Francisco itd). Kad je serija prikazana na Netflixu—prvo dvosatna epizoda za Božić 2016., a onda ostalih deset epizoda u proljeće 2017.—pomislio sam: “Ovo sam ja radio. Ja sam dio ovoga.“ Ali mi se nije bilo lako sjetiti koje su scene počele od mene, koje su od riječi koje su likovi izgovarali bile moje. Na odjavnoj špici, David i ja smo bili identifikovani, kao konsultanti, ali ja sam u Sense8 bio svugdje i nigdje.

Televizija je, kao i život, nepredvidljiva. David i ja smo potpisali ugovor da radimo na scenariju za treću sezonu serije, u Chicagu, tokom ljeta 2017. Joe se posvetio drugim pričama; tri druga reditelja su se pozabavila svojim projektima, pa je izgledalo da ćemo na scenariju za treću sezonu raditi samo Lana, David i ja. Ali onda je Netflix odlučio da ukine Sense8 i da ne producira treću sezonu. Moj i Davidov ugovor, međutim, nije bio otkazan—nas su platili da odvojimo svog vremena i ne pristajemo na druge ponude (kojih nije baš bilo) i upuštamo se u druge projekte (naše knjige, recimo), bez obzira da li će se serija pisati ili ne. Drugim riječima, Netflix nam je bio dužan istu sumu kao da smo pisali treću sezonu Sense8. Otud smo mi odlučili da se ipak okupimo i pišemo scenario za novi projekat, zasnovan na ideji o kojoj smo često bili diskutovali i čija je narativna pretpostavka bila raspad Sjedinjenih Američkih Država do kojeg bi došlo u bliskoj budućnosti.

Ovaj put nije bilo prethodno zadatih zapleta i likova. Tročlano Grotlo se instaliralo u Kinowerks i upustilo se u razmatranje ideja i mogućnosti, zapisujući ih na kartice koje su onda magnetima fiksirane na metalne panoe, organizovane po temama, lokacijama, likovima. Tokom nekoliko nedjelja, razvili smo strukturu, vremenski okvir, kao i različite narativne pravce za likove, i počeli da pišemo scenario za prvu (pilot) epizodu.

U međuvremenu, Sense8 je odbio da se povuče sa pozornice. Da li zbog svoje narativne kompleksnosti, ili zbog pozitivnog prikazivanja LGBT osoba, serija je imala gledalaštvo koje je bilo nedovoljno za Netflix, ali zato toliko posvećeno i odano seriji, da su počele da kruže peticije da se Sense8 nastavi, gledaoci su spontano organizovali talase telefonskih poziva Netflixu, kao i kampanju slanja jedne japanke, koja je aludirala na scenu u seriji kada jedan od likova u ljubavnom očaju traži svoju izgubljenu japanku. Teško je znati u kojoj je mjeri pritisak odanih gledalaca utjecao na Netflix, ali kad je Lana kompaniji predložila da napravi dvostatno finale, epizodu koja bi propisno završila seriju, oni su pristali.

Vaskrsnuće Sense8-a nas je obradovalo taman koliko nas je otkazivanje serije pogodilo. Pošto smo David i ja već bili na poslu, suspendovali smo rad na novom projektu i pod parolom The Pit Don't Quit!—Grotlo ne odustaje!—bacili se na pisanje scenarija za Finale. Oslobodili smo prostor na metalnim panoima da bismo postavili nove kartice katalogizirana po likovima. Šest dana sedmično, dvanaest do četrnaest sati dnevno, štancali smo stranice pune ideja koje bi nestale u Grotlu da bi se ponovo ukazale potpuno promijenjene. U roku od sedam dana, imali smo nacrt zapleta; u roku od tri sedmice proizveli smo grubu, spisateljsku verziju od sto šezdeset i osam stranica, što smo proslavili cjelonoćnim dernekom u jednom od čikaških plesnih klubova. Narednu sedmicu smo proveli u podrezivanju scenarija sve dok nismo dobacili do verzije od sto trideset stranica, koja se onda mogla slati producentima, asistentu režije i skautima za lokacije, kako bi oni mogli početi pripreme za snimanje, za koje su datumi vrlo brzo zakazani. Reakcije i sugestije produkcione ekipe rezultirale su u još jednoj, kraćoj verziji scenarija koji su sada mogli pročitati i glumci. Konačna verzija scenarija će nastati u pripremama i tokom snimanja, oblikovana od strane svih učesnika u produkciji. Tako je scenario napustio Grotlo Malo da uđe u Grotlo Veliko, gdje će riječi od kojih se sastojao biti pretvorene u slike.

U mojim književnim tvorevinama, težio sam—i težim—prema strukturama bez zapleta, što mi omogućava da tragam za vezama i značenjima koje ne proizlaze prvenstveno iz likova i dešavanja koliko iz jezika i razmišljanja unutar jezičkih okvira—moja misao se odvija unutar beskrajnih semantičkih, sitaktičkih i ritmičkih varijacija. I David i ja smo bili neprestano u iskušenju da upotrijebimo (metaforički) crveni plajvaz na stranicama scenarija, ali nije bilo ni vremena ni potrebe da se bavimo jezikom onoliko koliko smo navikli. Često smo, međutim, razmatrali strukturu pojedinačnih događaja i njihovog mjesta u glavnom zapletu. Druga sezona Sense8 je završila nerazriješenom napetom situacijom (cliffhanger) pa je neizbježnost njenog razrješenja blokirala izvjestan broj linija zapleta. Ipak je, međutim, bilo bezbroj mogućnosti za razvoj—slično jeziku, zaplet nam je bio diskretni kombinatorni sistem, u kojem se od konačnog broja elemenata može napraviti beskonačni broj kombinacija. Prije nego što smo uopšte počeli išta zapisivati, proveli smo sate premećući i kombinujući abstraktnu, još uvijek nepostojeću, strukturu priče.

Tokom jednog od zasjedanja, doživio sam prustovsku epifaniju, sjećanje na trenutak od prije tridesetak godina, kada sam bio brucoš na Elektrotehnici. Moj drug i ja smo za ispit vježbali rješavanje zadataka iz diferencijalnog računa, a onda smo naletili na jedan integral koji nikako nismo mogli riješiti. Tokom dva dana, barem dvanaest sati dnevno, tragali smo za rješenjem zadatka. Proces je zahtijevao da se integral svede na neki već poznati tip i da se onda primijeni već postojeći algoritamski protokol, ali nikako nismo nalazili načina. Na kraju smo pozvali jarana koji je bio matematičar genijalac, i koji je otud samo pogledao integral i riješio ga u dva poteza. Bilo kako bilo, uz pomoć tog sjećanja sam shvatio da je narativno zaplitanje logička, algoritamska operacija, iako nema jedno nego beskonačan broj mogućih rješenja. Sklapanje zapleta je kao izgradnja algoritma od temelja, pri čemu se mora početi prije nego što je problem uopšte definisan, a onda, kad se izabere željeno rješenje, mora se graditi unatrag.

To sjećanje je također otvorilo mogućnost da je moja podsvijest djelovala u skladu sa nekakvim logičkim algoritmom. Snovi su mi obično amorfni, široko polje puno zbunjujuće povezanih događaja, iako je taj opis primjenjiv i na moje djelo i budni život. Nakon boravka u Grotlu, ona vlast koja mi u podsvijesti upravlja snovima počela je zahtijevati da događaji i likovi budu logički povezani, da budu u nekoj uzročno-posljedičnoj vezi. Znao sam se probuditi uznemiren zato što su se događaji u mojim snovima odbijali povezati. Jednom sam i sanjao da sam scenarista koji se upire da razriješi čvor u zapletu.

Početkom mog života u Americi, moje znanje engleskog, prethodno dovoljno za turistu, moralo je nekako da bude korisno za preživljavanje u novoj, nenadanoj sredini. U ta doba bih se znao uhvatititi kako sanjam na engleskom i primjećujem kako, u mom snu, na engleskom pričaju ljudi koji to ne bi trebali raditi. Još čudnije, na engleskom sam se prisjećao razgovora sa porodicom i prijateljima, razgovora koji su se sigurno bili odvijali na našem jeziku. Shvatio sam ta čudna dešavanja kao izraz napora moje podsvijesti da prihvati nematernji jezik na kojem sam od tada pa nadalje morao živjeti. Da mi se tad um nije jezički pomračio, a onda i prosvijetlio, ne bih bio u stanju danas pisati knjige i scenarije na engleskom, niti bih mogao živjeti kao stranac u engleskom jeziku. Nekoliko godina nakon boravka u Grotlu, nakon svakodnevnog sklapanja zapleta za Sense8, još uvijek ne mogu pretpostaviti u kojoj mjeri je to iskustvo promijenilo način na koji moj um funkcioniše.

Štaviše, u toku je nova saradnja sa Lanom Wachovski i Davidom Mitchellom, sa kojima sam preko Božićnih i novogodišnjih praznika proveo mjesec dana sklapajući zaplet za film. Kakve će biti posljedice tog iskustva, teško mi je zamisliti, ali nema pogovora da mi se nešto u glavi mijenja, akobogda i nabolje.

___