”Na arhivu počiva civilizacija, arhiv je, bio on lični ili državni, trag o vremenu”. Novinarima je palo u zadaću da nošeni novinarskom strašću ovo i dokažu, da tekstovi koje pišu ne počivaju na vikipedijskoj plohi skliznuća u ambis neprovjerenih istina.

Život na stiku

Hodio sam u novinarstvu kroz vrijeme koje obuhvata dva stoljeća, pa i dva milenijuma. Smogao hrabrosti, snage i vremena, da 44 godine dugu novinarsku prošlost, svojevrsni eho godina provedenih u novinarstvu, ukoričim i na jednom mjestu okupim kao mnoštvo svjedočanstava o događajima i ljudima. Učinio sam pokušaj da zabilježim duh vremena kojeg više nema, da otrgnem od zaborava mnoštvo razgovora koje sam vodio sa ličnostima iz javnog života, ponajviše iz sfere kulture, da na jednom mjestu okupim tragove i istrgnute stranice iz novinarske prakse, kao svojevrsnu memoriju o vremenu.

U kojoj mjeri sam, bilježeći kulturnu povijest, uzdižući duhovnost i spašavajući je od zaborava, uspio? Odgovor nemam. Ali znam kako su sjećanja krhka, da ih treba nekako sačuvati, učiniti skoro nemoguće: radio talase spasiti od eterične prirode medija, a TV formate od arhivâ u koje se rijetko zalazi. Podsjetiti na one koji su nezaobilazno zrnce prošlosti koje sjaji u svijetu kulture i umjetnosti, koje iskri ne samo djelima, ne samo stvaralaštvom, već i etičkim principima.

Zapisi o njima, izgovorene riječi sačuvane u arhivama Drugog programa Radio Sarajeva i emisije ”Treća dimenzija”, na FTV i BHT1, ”Nezavisnim novinama”... autentično su svjedočanstvo koje, vjerujem, generacijama novinara koji dolaze, može poslužiti kao podsjetnik, kao mjera i putokaz.

Iako ne baš sve što su godine nosile sa sobom, što je trag i ostavština svojevrsnog novinarskog zanesenjaka, ispostavilo se da može stati na jedan stick. Eto, to je život. To je novinarstvo koje ima mnoštvo pravaca, mnoštvo mamaca kojim putem kroz novinarstvo hoditi. Mene je odvelo do zemlje koja počiva na stubovima kulture, zemlje čiji su kraljevi i državnici bili poklonici kulture. Odvelo me u Prag, koji me obilježio na sasvim poseban način.

Češka u mom srcu

More sam prvi put vidio kada je organizirana jednodnevna ekskurzija na početku osmog razreda osnovne škole. U Neumu smo bili, i nismo se kupali.

U inostranstvu sam prvi put boravio kada je organizirana ekskurzija studenata FPN Sarajevo. Bili smo u Španiji i gledali smo koridu.

I more i inostranstvo u dječačkim snovima bilo je veliko i nepregledno prostranstvo koje sam želio dosegnuti. A nisam imao ideju kako to postići, kako se toga dokopati. Pa sam kao banjalučki gimnazijalac pomislio kako  novinarstvo nudi takvu priliku. Jer su svi govorili kako novinari mnogo putuju.

I upišem novinarstvo, ali od putovanja i dalje ništa. More i nekako, jer je Sarajevski univerzitet imao svoje odmaralište kod Omiša, pa sam već kao brucoš tamo ljetovao. Kao predsjednik Zbora na II godini ukazala se šansa da odem van granica Jugoslavije, ali na spisak delegacije za Mannheim, univerzitet pobratim sa FPN „Veljko Vlahović“, nisam upao. I opet ništa od inostranstva.

Posrećilo mi se da sam početkom jula položio posljednji ispit II godine, pa me tetka pozvala da je posjetim u Njemačkoj. Odmah sam primijetio kako u bajkovitom gradiću na rijeci Tauber, u dvorištima opasanim geometrijski pravilno podšišanom zimzelenom ogradom, te prepunih cvijeća, nema ljudi, nema dječije graje, ne čuje se ni lavež pasa. Samo tišina. A u pekarama već oko pola pet nema kruha, iako su ujutro sa izloga mamile kifle i štruce različitih oblika i veličina, prodavao se i veliki crni kruh od 4 kg... Pa kolača... Nema čega nema. I sve se proda. A kažu kako Nijemci ne jedu puno peciva, jer nije zdravo. Isto se ponovilo kada sam nekoliko godina kasnije otišao u Prag. Zemlja knedlički također troši  kruh u velikim količinama, iako ga za ručak nemaju na trpezi.

Prag me, međutim, zaintrigirao iz sasvim drugih razloga. I udarit će poseban pečat mojoj novinarskoj karijeri. Sve je počelo s jeseni 1979., godinu nakon završene Omladinske radne akcije „Šamac-Sarajevo“, na kojoj je prugu gradila i brigada iz Daruvara, koju su mahom činili Česi. Upoznao sam Zdenku Kek, kojoj sam u Zavidovićima pričao o čarima novinarstva, a ona odlučila da ga studira baš u Pragu. Bio je praznični 28. oktobar, Prag u svečarskom ozračju, nacionalni je praznik koji se slavi i dan-danas. Sa „zlatnim gradom“ planula je ”ljubav na prvi pogled“. Iako ga tada magle pritiskaju i ne daju mu da se razuzda u svoj svojoj raskoši i ljepoti, u njemu se može „umrijeti od ljepote“. Nosi u svojoj suštini neku čudesnu intimu i začudnost, doima se kao kakvo impresionističko platno.

Kako bih se na duže vrijeme dokopao tog čarobnog grada, prilika se ukazala kada sam u „Oslobođenju“ pročitao konkurs Zavoda za međunarodnu naučno-tehničku saradnju. Pošto sam u školi učio ruski jezik, to je krug zemalja za koje sam se mogao kandidirati, bio veoma skučen. Ali je njegovo poznavanje bila „ulaznica“ i za Čehoslovačku. Uspio sam proći konkursnu proceduru i otići u Prag, baviti se teorijom teatra i filma na Karlovom univerzitetu. Mentor mi je bio prof. dr. sci. Jan Hyvnar. Uz to sam se akreditirao u Uredu za strane dopisnike, pa sam o utiscima počeo i pisati.

Tekstove sam objavljivao u beogradskim „Omladinskim novinama“, sarajevskom „Svijetu“ i zagrebačkom tjedniku „Danas“, čuvenom zagrebačkom dvotjediku „Start“, na čijim su unutarnjim stranicama bile obnažene ljepotice, pa je bio i potencijalna opasnost za skidanje sa voza na granici prema Mađarskoj, Poljskoj ili Čehoslovačkoj. Tragao sam za likovima iz sfere kulture ponajviše, ali i iz drugih oblasti. Tako je Prag postao moja posebna i osobna priča koja se počela pisati s kraja 70-tih i početka 80-tih godina.

Atmosfera te zemlje u okovima ”Varšavskog ugovora” i sovjetskog modela socijalizma bila je začinjena represijom i nedostatkom osnovnih ljudskih sloboda. Pa sam odlučio doprijeti do istaknutih ličnosti iz sfere kulture. Po uzoru na jednu rečenicu iz knjige Bohumila Hrabala „Domaći zadaci i literatura“ u kojoj je zapisao kako nije emigrant ni unutrašnji ni vanjski, već „jedino emigrant ljudske beskonačnosti i vječnosti“, one koji su ostali živjeti u Čehoslovačkoj i nakon sovjetske okupacije zvali su ”unutarnji disidenti”.

Poput Hrabalovog prijatelja i saradnika, oskarovca Jiři Menzela, sa kojim sam interview radio za čuveni sarajevski ”Svijet”, a o tome citat prenio još čuveniji beogradski NIN, pa sa svjetski priznatim pantomimičarem Ladislavom Fialkom, multimedijalnim umjetnikom, scenografom Jozefom Svobodom, znamenitom češkom rediteljkom Věrom Chytilovom...

A sa piscem i scenaristom Oscarom nagrađenog filma „Strogo kontrolirani vozovi“, Bohumilom Hrabalom, autorom jedinstvenog rukopisa na rubu tragizma i smijeha, uzvišenosti i banalnosti, sretao sam se u više navrata. Obično utorkom, kada pije pivo ”U zlateho tygra”, gdje mi je za uspomenu potpisao podmetače za velike pivske krigle, pa u „Krušovickoj” pivnici... dopisivao se sa ovim velikanom češke književnosti, pisao tekstove o njemu u zagrebačkom ”Danasu” sredinom 80-tih...

Slavio sam s Česima 100 godina Narodnog pozorišta, stoljeće Jaroslava Hašeka i vojaka Švejka... slušao u Pragu Yehudi Menuhina, Ray Charlesa, Tinu Turner, istraživao češku diplomatiju između dva svjetska rata za nikad odbranjenu magistarsku tezu, istraživao sljedbenike panslavizma, poput Ive Vojnovića, nalazio duboke tragove autora iz bivše Jugoslavije Zvonimira Rogoza, Miroslava Krleže, Branisalava Nušića, tragao za poveznicama ”Collegium artisticuma” Oskara Danona i Praga, družio se s prevodiocima južnoslavenske literature Irenom Wenigovom i Dušanom Karpatskym kojima su Ivo Andrić, Meša Selimović, Mak Dizdar i Miroslav Krleža bili na prvom mjestu...

To je i vrijeme mojih susreta i druženja sa češkim etabliranim umjetnicima, poput Otakara Vavre, profesora na FAMU, te sa ličnostima od visokog državnog povjerenja kakav je bio tada jedini češki astronaut koji je letio na mjesec, Vladimir Remek, pa trenerom čehoslovačke hokejaške reprezentacije Ludjekom Bukačem, u predvečerje sarajevske Olimpijade.

Prag je postao prostorom mojih druženja sa generacijom budućih autora različitih profila, ponajviše u filmskoj umjetnosti, poput Benjamina Filipovića, Zorana Maširevića, Eme Kubat, Darka Kamarita, Slobodana Balabana, Sonje Lebedinec, Gorana Tačevskog, Andreja Požlepa, Vlade Markovića, Tomaža Lauka, Vuka Dapčevića, Bojana Kastelica, Igora Spasova, Bojan Bazellija... Većina ih je napravila uspješne karijere u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Francuskoj, SAD-u... A stasali su nedugo nakon već etablirane ”praške škole” u kojoj su prednjačili Paskaljević, Grlić, Zafranović, Kusturica, Marković, Karanović... I očuvali renome praškog filmskog obrazovanja.

Još na FEST-u u Beogradu 1988. započelo je prijateljstvo i sa bračnim parom Pechanek, Milicom, istaknutom filmskom kritičarkom, i njenim, u međuvremenu preminulim mužem, dizajnerom čitave biblioteke knjiga poznatih čeških autora, Mirekom. Utočište doma u Zborovskoj 33 pružili su mi krajem 1992. nakon izlaska iz opsjednutog Sarajeva.

Tako sam se treći put našao među Česima. Osim kolumni koje sam pisao u jednoj od najznačajnijih dnevnih novina stasalih nakon „baršunaste revolucije“, „Mladoj fronti – Dnes“, zahvaljujući nekim češkim kolegama, ali i činjenici da sam imao novinarsku iskaznicu, 1993. godine prisustvovao sam inauguraciji Vaclava Havela za prvog predsjednika Češke republike. Nije mi se posrećilo da s najpoznatijim disidentom i dramskim piscem uradim razgovor za koji pitanja čuvam za uspomenu sve do danas.

 
Sa Bohumilom Hrabalom, 1992.

Ako sam u godinama globalne hladnoratovske atmosfere i ”željezne zavjese” svoj interes usmjeravao na poznate češke aktere kulturne scene, početak 90-tih diktirao je drugačije teme. Bosanska ratna drama i izbjeglice širom Evrope postali su preovlađujući sadržaji napisa koje sam objavljivao i u češkim i novinama bh. dijaspore. Ali će česta prisustva u Češkoj naći svoj odraz i nakon rata. Ponajviše na TV ekranu. Prvo u emisiji ”5 do 12”, autora Saše Pavlovića, kada su o fenomenu ”praške škole filma“ govorili  Lordan Zafranović i Benjamin Filipović, a voditelj bio Senad Hadžifejzović. Uradio sam prolog koji će kasnije, u adaptiranoj formi, biti objavljen u sjajnom časopisu ”Fantom slobode”.

Na margini jednog uspješnog dizajnerskog rješenja Anura Hadžiomerspahića, te uručenja nagrade u Pragu, napravio sam emisiju koju sam naslovio aluzijom na Kafkino „Nemirno srce srednje Evrope“, baš kao što je svojevremno urednik starta Sead Saračević moj intervju sa Chytilovom naslovio „Nemirno srce Věre Chytilove“.

Češki sindrom kulture me zapahnuo svom silinom, kako sam zapisao jednom prilikom. A kako i ne bi sa takvom duhovnom biografijom grada u kojem su stolovali iskonski poklonici i pokrovitelji umjetnosti, kraljevi Karlo IV, Rudolf II, predsjednici Tomaš Garik Masaryk i Vaclav Havel, gdje su stvarali Antonin Dvorak, Franz Kafka, Bedrich Smetana, gdje nije bez vraga Mozart svog „Don Giovanija“ premijerno predstavio baš u Tylovom pozorištu. I nije Bach bez jakog razloga, u jeku rada na Brandenburškim koncertima, izjavio kako mu tako nedostaju češki trubači.

Češka me oblikovala. Ulila mi osjećaj važnosti pisanja o nečemu što dolazi iz drugačijih civilizacijskih krugova.

Ponudila mi prostor za poniranje u jednu drugačiju, a istovremeno blisku kulturu, omogućila mi da je istražujem i dovodim u vezu sa vlastitom.

A to je, pak, bilo moguće jer sam se bavio poslom koji volim, prostorom koji me inspirira, okružen vrijednostima koje me uzvisuju i obogaćuju.

Chytilova kao primjer

Prag je naprosto kao zavodljiva djevojka, metropola u kojoj se tako skladno prožimaju bogata historija, stroga ljepota komunističkih vremena i savremeni trendovi koji mu nisu oduzeli dušu sretnog spoja civilizacija, svjetonazora, kultura, pa arhitektonskih stilova od romaničkih, gotičkih i renesansnih, do baroknih, rokoko i klasicističkih zdanja, ili upečatljivih zgrada živo obojenih secesijom i kubizmom. Sve do nekadašnjih ”socijalističkih spavaonica”, tzv. ”panelaka”, u kojima ni prislušni uređaji dobro obučenih policijskih agentura nisu bili potrebni da bi se jasno čulo šta se priča kod komšija na spratovima iznad i ispod.

Kontroverzna Chytilova napravila je i film pod naslovom „Panelstory“, o tim jednoobraznim četvrtima Praga. Da li je pritom živjela u vili sa bazenom, pokušao je saznati jedan poljski novinar. Napravio je veliku grešku jer je to pitanje postavio na početku. Rediteljka ga je izbacila iz stana, ostao je bez intervjua.

Jedna njemačka novinarka je „pala na ispitu“, jer je htjela ekskluzivu, a da pritom nije gledala njene filmove. Ja sam bio bolje sreće.

 
Sa Verom Chyntilova

Razgovor smo pravili u restoranu Expo 58 sa kojeg pogled puca na Letnu, čijoj prostranosti pečat daje i nogometni stadion praške „Slavije“. A njene filmove sam uspio pogledati prije našeg susreta u jednom seoskom kinu u Kunratovicamalu nadomak Praga. Vlast Chytilovu nije željela oficijalno zabraniti, ali niti pružiti priliku da se njeni filmovi prikazuju u srcu Praga.

Još kad sam joj opisao moje putovanje, prvo metroom trase C, pa nastavak puta autobusom, te napokon pješice puteljkom kroz žitna polja, osmijehom zadovoljstva je to ispratila i rado odgovorila na moja pitanja. Radovao se i student fotografije Tačevski. Dobio je od „Starta“ honorar koji je bio veći od dvije studentske stipendije. A ja dosegao svojevrsni „olimp“ novinarske prakse. Uspon do nesvakidašnjeg intervjua uspješno je savladan. To je i najveća nagrada za one koji svoj posao strastveno rade i vole. A takvih situacija bilo je nebrojeno. Čini mi se da bih onim zlatnim pravilima cijenjenog i dragog kolege Kemala Kurspahića, koja nesebično dijeli sa američkim mladim novinarima, mogao dodati još nekolicinu koja su obilježje u pristupu sagovornicima s kojima sam intervjue pravio za radio i televiziju.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.