foto: wikipedia

Austrijski književnik Peter Handke ponovno je, kao i mnogo puta do sada, uzburkao balkanske duhove. Za razliku od otvorene podrške Slobodanu Miloševiću, posjeta u haškom pritvoru i kasnijem odlasku na sprovod i držanja govora nad posmrtnim ostacima bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije, poslijeratnih susreta s Radovanom Karadžićem, krajnje problematičnih stavova o genocidu u Srebrenici, opsadi Sarajeva, te napadima na Dubrovnik i Vukovar, ovoga puta povod je bila dodjela Nobelove nagrade za književnost.

U prvim medijskim reakcijama, osim prenošenja agencijskih vijesti o nagradi, jedni su, uglavnom kroz izjave i poruke političara, podsjećali na njegov odnos prema bošnjačkim, hrvatskim i kosovskim žrtvama u posljednjim ratovima, negiranju genocida i relativiziranju zločina, a drugi su mu, opet kroz optiku političara, čestitali i još jednom zahvaljivali za podršku 'srpskoj stvari' tokom devedesetih. Prvi su bili ogorčeni, drugi nisu krili radost.

O dodjeli Nobelove nagrade za književnost, među ostalim, oglasila su se sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, šef diplomacije Srbije (da mu čestita) i tamošnji ministar obrane (da se obračuna s 'ustašama' koji bi 'spaljivali pisce'), Aleksandar Vučić ga je navodno i nazvao te pozvao u posjet, a novinari Večernjih novosti i posjetili. Lokalnim vlastima u Srebrenici stigao je zahtjev za postavljanje biste Handkeu.

Tek potom su se, mnogo hladnije i distanciranije, oglasili oni koji doista i jesu čitali i razumjeli Handkeova djela, ali i oni koji dobro pamte sve ono što mu se – kad su u pitanju devedesete, a onda i djelovanje, istupi i eseji napisani do Miloševićeve smrti – prilično i s pravom zamjera.

No, razložne komentare i ocjene pozvanih zagušila je buka koju su stvorili nepozvani, odnosno balkanski političari koji su, obilato iskoristivši medije, još jednom (zlo)upotrijebili stari iskušani recept – promijeni ploču na B stranu da bi se skrenula pozornost s aktualnih problema u tvom dvorištu. U dnevnopolitičke i populističke svrhe važnije im je bilo raspravljati o liku i djelu austrijskog književnika slovenskih korijena, iako i Bosna i Hercegovina, i Hrvatska, i Srbija svakako imaju puno većih problema nego što je komentiranje odluke o dodjeli nagrade za književnost.

Skretanje pažnje

Na upit je li politika u balkanskim društvima još jednom iskoristila jednu svjetsku priču za skretanje pažnje s mnogo važnijih lokalnih stvari i jesu li mediji sve to iskoristili da privuku što više čitatelja, slušatelja, gledatelja, pričom koja će očito vrlo brzo biti zaboravljena, profesor sociologije i filozofije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Asim Mujkić odgovara potvrdno.

„Gotovo svaki se režim danas održava tako što – putem svojih medija, ponajprije – uspješno skreće pažnju svojih građana s mnogo važnijih stvari. Prije su na građane slali vojsku i tenkove, danas ih bombarduju medijskim spinovima, ali kad zatreba šalju i svoje batinaše. Da bi skrenuli pažnju na stvarne i važne probleme građani imaju izbore i civilno društvo ili, kada oni postanu besmisleni, mogu da se okupe u protestu“, ukazuje Mujkić.

No, problem je, dodaje, što su „obesmišljeni i protesti, pa je jedini vid otpora i borbe građana njihov masovni egzodus kao ultimativni vid protesta jer je riječ o samoubistvu društva“. „Paradoksalno je to da je krajnji rezultat tridesetogodišnjih politika nacionalnog očuvanja i samobitnosti masovna depopulacija vlastitog naroda“, smatra Mujkić.

Generatori uzburkavanja emocija širokih slojeva

Vojvođanski novinar i politolog, Boris Varga primjećuje kako je „nacionalizam u regionu dominantna ideologija i za nju su svetske vesti poput nobelovskog laureata Handkea ili film Angeline Jolie generatori uzburkavanja emocija širokih slojeva, koji su tranzicijom i ratovima osiromašeni u odnosu na razvijene delove Evrope“. U tom smislu postavlja retorička pitanja: „zašto govoriti o ekonomiji ili radnim mestima, zašto o demokratiji ili ljudskim pravima kada je nacionalizam besplatna i lako zapaljiva efikasna reklama“?

Prema njegovim riječima, „Srbiji i režimu Srpske napredne stranke (Aleksandra Vučića) pred konačnim rešavanjem pitanja Kosova ponovo će trebati na Zapadu oni koji su razumeli i razumeju srpske nacionaliste, a Handke sa Nobelovom nagradom je veoma za to pogodan“.

„Zavađeni i zaglibljeni u mržnji i primitivizmu nikad nećemo izaći na zelenu granu“, prognozira filmolog Midhat Ajanović, predavač na predmetima vezanim za film i medije na University West u švedskom Trollhättanu. „Tek povratkom suradnje i zajedništva na balkanskom prostoru, osobito na području BiH, imamo nekakve šanse opstati u izopačenom svijetu koji Handkea nagrađuje Nobelovom nagradom“, dodaje.

Nisu loši samo balkanski mediji

Kad vrati temu na priču o medijima i političarima, njihovom odnosu i povezanosti, te činjenici da su i na 'slučaju Handke' balkanski mediji još jednom potvrdili da su samo 'megafoni' političara, a ovi s druge strane iskoristili novinare za svoje dnevnopolitičke i populističke ciljeve, Ajanović ukazuje: „Ni po jada da su samo balkanski mediji takvi. Cijeli svijet je takav“.

                                       Karikatura: Midhat Ajanović

Književnik i kolumnist Andrej Nikolaidis kaže kako u ovom slučaju „ne bi tako oštro sudio“ o medijima u regiji jer su se „Handkeom sa strašću bavili i njemački, austrijski, američki, britanski mediji... i ne samo ovdašnji, nego i intelektualci svjetskog glasa, poput Slavoja Žižeka“.

„Priča oko Handkea je, iz ovdašnje perspektive, iskorištena kao nova tura pogonskog goriva za raspravu 'ko je kriv i ko je koga više i češće ubijao'. To je irelevantna i odvratna perspektiva, naravno. No ovdje se radi o nečem mnogo većem: o ideološkom zaokretu ili je bolje reći: objavi ideološkog zaokreta Švedske akademije. Taj obrt je od globalnog značaja, jer govori o političkim (ne estetskim) tendencijama koje su mnogo šire i važnije od prostora bivše Jugoslavije“, smatra Nikolaidis.

'Iskustvo nam je palanačko'

Za odgovor na isto pitanje, i ne samo kad je riječ o medijima, nego i kad govori o kulturi, politici, nauci, zdravstvu, ekonomiji, Mujkić upotrebljava čuveni pojam Radomira Konstantinovića: „Iskustvo nam je palanačko“.

„Palanačka nam je kultura, politika, nauka, zdravstvo, ekonomija, palanački su nam mediji, a i mi s njima. Većina nas su, pod određenim okolnostima i u skladu s datim potrebama, njihovi megafoni, ideolozi, topovsko meso i glasačka mašinerija. To potvrđujemo iznova prihvaćajući njihove teme i diskurs u kojem se izražavamo. Uzrok naše propasti je i to što se jedino možemo izražavati u jeziku naših tlačitelja. Da njihova pobjeda bude potpuna ovo diskurzivno ropstvo prati uveliko i ono egzistencijalno čime se provincijalni krug u potpunosti zatvara. Psi čuvari tog poretka su mediji koji nam u miru zamjenjuju razne 'arkanovce' i 'bele orlove'“, upozorava Mujkić.

I Varga vidi „ogromnu negativnu“ zaslugu medija za fenomene koji se u postjugoslavenskim društvima događaju posljednjih četvrt stoljeća. Pri tome misli da „ne samo što su najteži zločini koji su počinjeni na prostoru bivše Jugoslavije uglavnom relativizovani od strane političkih elita na vlasti, nego se nije dogodilo suočavanje sa prošlošću i pokajanje zbog zločina sa svih strana, posebno od strane Srbije i Hrvatske koji su izvršile agresije na susedne zemlje“. Uz sve to dodaje: „Odigrava se i temeljna revizija istorije od ratova '90-tih do Drugog svetskog rata“.

„Na sve to ne postoji reakcija se Zapada, koji se zbog raznih dnevnopolitičkih interesa nije jasno odredio prema akterima zločina tokom '90-tih. Tako su u Srbiji na vlasti partije rata ili njihovi generički naslednici (SPS i SNS). Tome je doprinela i hipokrizija država supersila, a posebno SAD-a, od kojih se očekivalo da ojačaju ulogu stalnog međunarodnog krivičnog suda. No, zbog vlastitih interesa i ratova koje vode po kugli zemaljskoj i Tribunal za bivšu Jugoslaviju nije dobio adekvatno mesto u izgradnji pravednijeg sveta na početku 21. veka. U takvim okolnostima teško je očekivati da će se Nobelov komitet sa istim aršinima određivati prema Zapadnoj Evropi i Balkanu“, objašnjava Varga.

Na tom tragu objašnjava i treba li ili ne treba odvajati lik od djela ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost (konkretno, Varga smatra kako se „ne mogu razdvojiti delo i politički stavovi autora“). Oni koji se iole razumiju u književnost, reći je da je Handke tu nagradu zaslužio odavno. No, svi koji su pažljivo promatrali njegov angažman, pogotovo u odnosu na balkanske ratove ’90-ih, dolaske u Srbiju, a potom i u Bosnu i Hercegovinu, druženja sa srpskim čelnicima, posjete Srebrenici i Višegradu netom nakon rata, progona, zločina i genocida, te dio opusa koji bi se mogao nazvati po dijelu naslova jednog od njegovih djela „pravda za Srbiju“, odgovaraju kako je u tome zakazao, pogotovo u moralnom smislu. (Iako je u govoru na Miloševićevom pokopu u Požarevcu rekao kako je „sretan što je blizak Slobodanu Miloševiću“, Peter Handke se pravdao: „Nigdje se kod mene ne može pročitati da sam Miloševića označio žrtvom“. I uz to dodao: „Nikada nisam poricao masakre u jugoslavenskim ratovima (1991–1995), niti ih umanjivao, bagatelizirao, a pogotovu ih nisam odobravao“.)

„Bez ikakvog zahteva prema literaturi i umetnosti, Nobelovi laureati su autoriteti koji kreiraju ne samo javno mnjenje, već i moral, vrednovanje dobra i zla. Oni su svojevrsni graditelji naše civilizacije. Kada genijalni pisac kakav je Handke podrži jedan zločinački režim i politiku kakva je bila Miloševićeva, direktno utiče na relativizaciju ne samo zločina, već i evropskih i civilizacijskih vrednosti“, kaže Varga.

„Lično, ne razumem kako bilo ko, a ne potencijalni kandidati za Nobelovu nagradu, može da podržava politički režim rezultat čijeg vladanja su nastale ljudske žrtve i patnja. Pogotovo najveća stradanja u Evropi nakon Drugog svetskog rata, kako je to bilo na Balkanu sa politikom Miloševića i srpskih nacionalista u regionu“, dodaje.

Pisanje je moralni čin

Na pitanje treba li u konkretnom slučaju, u medijskim izvještajima i komentarima o dodjeli Nobelove nagrade za književnost, jasno naznačiti razliku između nečijeg lika i djela, Ajanović odgovara kategorički: „Ne, apsolutno ne!“

„Samo pisanje je moralni čin (ili nemoralni, ovisno o onome ko piše). Onoga momenta kad ste odlučili napisati književno djelo vi ste zauzeli moralni stav. Književnost bez morala ne postoji. I da oko jedne stvari budemo sasvim načisto: budite sigurni da dodjela ove nagrade nema ama baš nikakve veze sa nekakvim, zaboga, književnim i estetskim razlozima. Da su ti razlozi na snazi Handke nikad ne bi dobio Nobelovu nagradu. Poprilično se razumijem u književnost, pogotovo kada je riječ o prozi, i mogu vam sad napamet nabrojati na desetine autora, i to ovih poznatih koji objavljuju na engleskom kod mainstream izdavača, prema kojima je Handke književni patuljčić. A da ne govorim o malim izdavačima i malim jezicima jer dobre knjige se valjda pišu i u Africi i na jezicima koji nisu evropski. I dobar pisac ne mora biti medijska zvijezda“, kaže Ajanović.

Ide i korak dalje, pa navodi kako je „Handke dobio nagradu zbog svog političkog angažmana i iskazanog prezira prema žrtvama genocida u Bosni“. I za njega „oko toga ne može biti nikakve dileme“. Stoga misli da se „Nobelov komitet arogantno narugao svojim kritičarima donoseći još jednu zdravom razumu neshvatljivu odluku“.

„To je zbilja katastrofa jer Nobelova nagrada je dugo vremena bila jedan od svjetionika koji je svake godine globalnim medijskim reflektorima osvjetljavao knjigu i književnost stimulirajući na taj način čitanje kod najširih masa.

Spadam u ljude koji su duboko uvjereni da je čitanje čovjekova biološka potreba. Onaj ko ne čita naprosto ne može do kraja razviti svoje kognitivne sposobnosti i ne može razumjeti stvari oko sebe. U svijetu koji sve manje čita i gdje analfabetske mase biraju Trumpa, Johnsona, Dutertea, Bolsonara, Salvinija, Erdogana… da neograničeno upravljaju našim životima i smrtima, čitanje je postalo pitanje opstanka čovjeka kao razumnog bića“, poručuje Ajanović.

Zašto Nobel sad, a ne prije 20 godina?

Da je „veoma teško, ako uopšte i potrebno, odvojiti lik i djelo kada je književnost u pitanju“ misli i Nikolaidis, ali i postavlja pitanje: „da li je Nobelov komitet zaista 'odvojio Handkeovo djelo od lika'“? I na njih nadovezuje dodatna: „da li bi Handke, da je stao u odbranu Harveya Weinsteina [holivudskog producenta kojeg je najmanje 70 žena optužilo za seksualno napastovanje, uključujući silovanje], umjesto Slobodana Miloševića, dobio Nobela; da li bi njegova odbrana Weinsteina bila 'lik', pa to ne bi uticalo na vrednovanje 'djela'?“

I odgovara: „Nobelov komitet nije odvojio lik od djela: naprotiv. Da jeste, Handke bi Nobela dobio ranije, jer smo sada od istog komiteta obaviješteni da je on bio posve prirodan, takoreći neizostavan izbor. Ako je tako, šta je Komitet spriječilo da mu nagradu da 1998., recimo? Do tada je već napisao najvažnija djela. Handke danas nije veći pisac nego je to bio prije 20 godina. Zašto Nobel sad, a ne onda?

Komitet je odlukom da se Handkeu dodijeli Nobel donio političku odluku o estetskoj stvari, baš kao što je istu takvu odluku donio i kada je odlučio da mu se ta nagrada ne dodijeli do ove godine. Ovdje je riječ o tome da je Komitet ove godine odlučio da negiranje genocida, revizionizam i relativizacija zločina na Balkanu više nije nešto zbog čega neko ne bi dobio Nobelovu nagradu“.

Nagrada ipak nije za propagandno djelovanje

Za razliku od njih, Mujkić smatra da bi bilo „poželjno isticati razliku“ [između lika i djela], te napominje kako „Handke nije dobio Nobelovu nagradu za propagandno djelovanje u službi Miloševićevog režima nego za svoje književno stvaralaštvo“.

„Međutim, u reakcijama na tu nagradu i jedna i druga strana pozivaju se upravo na tu propagandističku fazu na osnovu koje ga demoniziraju odnosno glorificiraju i projiciraju kako na ličnost samog književnika tako i na njegovo djelo. Dakle, potpuni promašaj merituma stvari. Ali, ljudi smo, nabaždareni smo da uvijek promašujemo meritum“, primjećuje Mujkić.

Ipak i dodaje kako smo „Nobelovu nagradu, ali generalno i sve ljude koji se odlikuju nekom izvrsnošću, skloni da percipiramo i kao neke uzore u životu, uzore čovječnosti, kao nekog na koga se treba ugledati“. „Na žalost, ne ispune svi ta očekivanja. Naprotiv... U svakom slučaju, ta ljudska očekivanja, koja možemo osporavati koliko hoćemo, tu su među nama i sasvim su razumljiva“, konstatira Mujkić.

U tom smislu, nastavlja, „Handke se pridružuje nizu izvrsnih autora kao što su Knut Hamsun, Ezra Pound, Louis-Ferdinand Celine koji će se i dalje čitati, o kojima će se i dalje pisati teze, ali o kojima je, kao jako kontroverznim ličnostima iz stvarnog života, ozlojeđena i razočarana šira javnost rekla svoje“.

'Pustite me na miru'

Na sve primjedbe, kritike, prozivke Švedska akademija odgovorila je kako Handke jeste iznosio „provokativne, neprimjerene i nejasne komentare o političkim pitanjima“, ali „nije pronašla ništa u njegovu pisanju što bi se moglo nazvati napadom na civilno društvo i na poštivanje jednakosti svih naroda…“. „I jasno je osudio pokolj u Srebrenici“, rekao je Mats Malm, predsjednik Akademije, pozivajući se na članak iz 2006. godine, objavljen u Suddeutsche Zeitungu. U njemu Handke piše da je „pokolj u Srebrenici najgori zločin protiv čovječnosti u Europi od Drugog svjetskog rata“, dodajući kako je Srebrenica bila „odvratna osveta srpskih oružanih snaga“.

Sam Peter Handke ovih je dana odlučio ne komunicirati s novinarima, jer mu „unatoč Nobelovoj nagradi“ (za koju je Akademiji čestitao na hrabrosti jer mu ju je dodijelila, iako se ne tako davno zalagao da se ukine), „svi postavljaju ista pitanja“.

“Ni od koga od njih ne čujem da je i pročitao nešto što sam napisao. Svi govore samo o reakcijama. Ja sam pisac – dolazim od Tolstoja, Homera, Cervantesa. Pustite me na miru i ne postavljajte mi takva pitanja“, rekao je Handke novinarima u rodnom Griffenu u Koruškoj.

Putem Twittera odgovorio mu je bosanskohercegovački književnik, Faruk Šehić: „Kaže Handke da je on samo pisac. Jeste, ali pisac koji je podržavao zločince, negirao genocid i postojanje konclogora, opsadu Sarajeva, pisao knjige o tome. Ne postoji ništa što može zataškati zločine i genocid u istočnoj Bosni i to će odjekivati kroz vječnost, kao i njegova podrška zlu“.

Nikolaidis, na kraju, smatra kako priča neće biti zaboravljena, jer „Handke jeste dobio Nobelovu nagradu, ali će biti zapamćen kao 'onaj koji je bio nedostojan te nagrade', a odluka Švedske akademije će biti zapamćena kao 'ona koja je unizila nagradu'“.

„Ovo neće tek iščiliti. Naravno, u nekom sljedećem ideološkom obratu, biće moguće posve drugačije tumačenje 'slučaja Handke' – biće moguće da rečena odluka bude slavljena 'kao trenutak kada je nagrada napokon oslobođena od liberalne ideologije'. Paradoksalno, kod nas, gdje je reakcija najžešća, biće brzo zaboravljena. Brzo zaboravljamo i masovne grobnice, a kamoli rasprave o onima koji su se pretvarali da te grobnice ne vide. Mi nismo zajednice sjećanja, mi smo zajednice zaborava. Naše kulture nisu kulture sjećanja, nego kulture laži i zaborava“, zaključuje Nikolaidis.

___