Optuživanje novinara za pokušaje rušenja vlasti služi za manipulaciju javnosti.

“Cijeli cilj praktične politike je da drži stanovništvo u strahu (i stoga željno biti vođeno u sigurnost) beskrajnom serijom strašila i zlikovaca, od kojih je većina imaginarno.”
– H. L. Mencken

Kriza u vezi s korona virusom jenjava na globalnom nivou. Bez obzira što je riječ o probemu koji se prevashodno odražavao na zdravlje ljudi i najvećem modernom izazovu gdje su sve zemlje svijeta bile pogođene, virus se dokazao i kao moćno oružje i još jedno bojno polje u sve prisutnijem informacijskom ratu.

“Borba sa nevidljivim neprijateljem”, kako su popularno nazivali brojni političari, u samo nekoliko sedmica je pokazala koliko je savremeno društvo ranjivo kada su u pitanju lažne informacije. Uveliko se odomaćio i izraz “Infodemia”, toliko snažan da je čak i direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tadros Adhanom Ghebreyesus ustvrdio: „Lažne vijesti se šire brže i lakše nego virus – i isto toliko su opasne”.

Mjera socijalne distance uveliko je uticala da se običan čovjek “osuđen na izolaciju” sve više oslanja na brojne komunikacijske kanale, društvene mreže, poznate i manje poznate medije u želji da sazna što više informacija o porijeklu, nastanku, širenju, liječenju itd.

Medijska agenda se prilagođavala novonastaloj situaciji, što su jasno iskoristili brojni političari. Zvaničan stav kineskih vlasti da je zbog pandemije svijet na ivici novog hladnog rata, jasno aludira na brojne međusobne optužbe velikih sila za razvoj bioterorizma, narušavanje svjetskog poretka, kao i korištenje virusa kao oruđa za rušenje vlasti u brojnim državama.

A možda najplodnije tlo za tu temu je područje Balkana, gdje se već godinama uzgajaju “virusi revolucija”. 

Izazivači obojene revolucije; Puzajući državni udar; Treća faza udara; “Haos u Banjaluci”…

Ovo, na žalost, nisu naslovi djela nekih kriminalističkih pisaca ili ljubitelja teorija zavjere, kakvi su recimo Robert Ludlum ili Dan Brown. Citirani naslovi dio su medijske svakodnevnice koja se nepunu deceniju servira publici u BiH. Mediji su prepuni informacija kako o domaćim i stranim zavjerama koje imaju za cilj rušenje “demokratski izabrane” vlasti u jednom dijelu Bosne i Hercegovine.

Kultura straha (ili klima straha) je sociološki koncept u kojem pojedinci mogu podstaći strah u široj javnosti da bi postigli političke ciljeve ili ciljeve na radnom mjestu kroz emocionalnu pristranost. Teorijski je to model koji je popularisao američki sociolog Barry Glassner. Prema nalazima brojnih sociologa, psihologa, politikologa i ostalih istraživača društvenih pojava, medijski uticaj je najvažnija karika u razvoju kulture straha.

Još od 60-ih godina 20. vijeka profesor komunikologije George Gerbner bavio se proučavanjem odnosa koji postoji između konzumacije medija i straha od kriminala. Prema Gerbneru, televizija i drugi oblici masovnih medija stvaraju kod publike gledište na osnovu "ponavljajućih medijskih poruka", a ne onaj koji se temelji na stvarnosti. Upravo taj vid medijske manipulacije postao je čest kod političara populista, jer pristup modernim medijima jednostavno olakšava trgovanje strahom.

Novinar iz Srbije Milivoje Mihajlović krajem novembra 2019. objavio je za portal sa Kosova, KosSev, analizu pod nazivom Tehnologija vladanja strahom. Tu navodi kako je “strah opasnost na koju se misli pre nego što je nastala, afekt na moguću pretnju. Dovođenje građana u stanje latentnog straha je tehnika vladavine kleptokrata. Tehnologija upravljanja masovnim strahom počinje medijskim promocijama raznih vidova nasilja”.

Napad na Vladimira Kovačevića

Nepunih dva mjeseca od objave pomenutog teksta, Osnovni sud u Banjaluci donio je 10. januara 2020. godine presudu po kojem su javni servis Republike Srpske i doskorašnji glavni urednik Siniša Mihailović proglašeni krivim za klevetu.

Foto: Presuda RTRS-u i Siniši Mihailoviću 

Premlaćivanje i pokušaj ubistva novinara Vladimira Kovačevića u Banjaluci dogodilo se samo nekoliko dana pred početak kampanje za izbore 2018. godine. I dok je novinarska javnost rezignirano protestvovala zbog brutalnog napada, beogradski tabloid Informer objavio je tekst „Puzajući državni udar u Republici Srpskoj. Ne žele izbore, ruše vlast na ulici“. Po ustaljenoj matrici, tu vijest u preuzeli internet portali RTRS-a i ATV-a.

"Presudom je potvrđeno da nijedan navod iz spornog teksta nije tačan. Imam osjećaj da je tekst na neki način plasiran da opravda napad na mene koji se desio šest dana prije objave teksta. Bojim se da ni ovo neće biti dovoljna opomena da se ne stavljaju ljudima mete na čelo lažima izrečenim na njihov račun. Jasno je kao dan da se radilo o smišljenoj kleveti, a ne o slučajnoj grešci", izjavio je Kovačević.

Ovo nije prvi put da su medijski radnici proglašeni za destabilizirajući faktor u političkom životu. Posebno zabrinjavajuća je činjenica da su, osim kritičkog pisanja, koje je proglašeno neprijateljskim činom, medijski djelatnici označeni ili kao predvodnici ili kao najznačajniji faktor u revolucijama.

Predsjednik Kluba novinara Banjaluka Siniša Vukelić smatra da su vijesti o obojenim revolucijama postale veoma zahvalno tlo za drugi vid „farbanja naroda, to jeste  zamagljivanje suštine problema u BiH, od korupcije, problema u pravosuđu, obrazovanju, zdravstvu i mnogim segmentima“. Navodi da je riječ je o dobro pripremljenoj mašineriji.

„U Republici Srpskoj nisu problem, kao što je to u cijelom svijetu, lažne vijesti. Veći problem je što su stvarani kompletni lažni mediji i portali. Mnogi od njih, nakon sat vremena od osnivanja plasiraju neku informaciju i onda tu informaciju od njih prenesu RTRS, SRNA i ostali mediji pod režimskom kontrolom i tako im daju kredibilitet, da i oni dobiju na značaju i da njihova vidljivost bude mnogo veća. Nakon što se pokaže da te vijesti nisu tačne, onda ti mediji kažu da to nije njihova informacija, nego da je riječ o informaciji drugih medija, što je jedan baš jadan izgovor za takav način dezinformisanja javnosti. Čak bi se to moglo podvesti pod krivično djelo uznemiravanja javnosti i dizanja panike. Niko nikada zbog toga nije odgovarao, ali mislim da je zaista vrijeme da neko preuzme odgovornost za takav način vođenja javnih medija u Republici Srpskoj, ali i režimskih medija koji uzimaju bez provjere, svjesno znajući da je to neprovjerena, ničim dokazana i neutemeljena informacija koja je plasirana samo sa jednim jasnim političkim ciljem kako bi se neki događaji okarakterisali i dali im značaj koji im ne pripada ili neki ljudi provukli kroz medijsko blato, samo zato što nemaju nekih drugih argumenata da pobiju njihovo mišljenje ili njihovo kritičko razmišljanje o radu vlasti“.

Foto: Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka

Vukelić objašnjava da su priče o obojenim revolucijama klasična manipulacija emocijama.

„Najjača emocija je strah i ljudi čak i ako su gladni i nezaposleni, uvijek će reći da je dobro, ali da mu je život ugrožen. S obzirom da se iza priča o tim revolucijama uvijek pokazuje da je centar planiranja u neprijateljskim sferama, bilo to van ili unutar BiH, da je podstaknut i finansiran novcem od drugog naroda s kojim su bili u ratu, nebitno koji je narod u pitanju, onda to zaista izaziva iskonski strah. Ljudi onda ništa drugo ne vide, osim te fizičke prijetnje po njih i njihovu porodicu. Onda im je sve drugo manje važno – što nemaju vode, lijekova i ostali životni problemi“, objašnjava Vukelić.

Ako bismo vjerovali brojnim medijima, revolucije u Republici Srpskoj se sprovode, ako ne na dnevnom, onda bar na mjesečnom nivou. Posebno intenzivni „revolucionari“ su bili u periodu od 2014. do kraja 2019. godine, to jeste u periodu dok su dva politička bloka iz Republike Srpske vršila vlast na dva različita nivoa. Medijska artiljerija je bila tako jaka i pod strogom partijskom kontrolom, da je u svakodnevnim okršajima najviše stradala – istina.

Matrica za kreiranje i prenošenje lažnih informacija i vijesti o obojenim revolucijama vodi se najčešće u tri koraka. Informaciju proizvede neki portal ili novine, uglavnom bez impressuma i velikog značaja, pozivajući se najčešće na navode iz „dobro obaviještenih krugova“ ili neimenovanih izvora iz „obaveštajnih struktura“. Takvu vijest preuzme i obradi novinska agencija, a do šire publike dolazi u informativnim emisijama elektronskih medija, pojačane stručnim izjavama eksperata za bezbjednost i političkih analitičara.

Vrlo rijetko se dešavalo da se takva priča objavi direktno kao plod istraživanja TV novinara.

Foto: Screenshot RTRS

Ono što je i golim okom uočljivo, revolucione kuhinje su najaktivnije u izbornim godinama, sa posebnim podgrijavanjem za vrijeme izbornih kampanja. Međutim, kreatori nisu mirovali ni u neizbornim godinama.

Tako je, na primjer, sedmični list „Narodne novine“, u skoro svakom broju objavljivao tekstove o terorističkim prijetnjama u BiH, a u mnogim brojevima i o obojenim (narandžastim) revolucijama gdje je čak i političke oponente svrstavao u revolucionare (NARANDŽASTI Operativci SZP na obuci u Ukrajini). Krajem 2015. godine ovaj list je objavio tekst pod naslovom „Dodik slomio tri ofanzive“, gdje je navedeno da će biti nastavljeni udari na Republiku Srpsku u 2016. (godina lokalnih izbora), kao što je to bilo u februaru i oktobru 2014. (godina parlamentarnih izbora).

Ovaj primjer iz Narodnih novina nije jedini. Informacije iz tog lista su kroz saradnju sa RTRS-om stizale do velikog auditorijuma, o čemu se list pohvalio i putem društvenih mreža.

Narodne novine su izlazile do kraja 2017. godine, a u februaru 2018. godine, glavni urednik novina Radmilo Šipovac imenovan je za generalnog direktora novinske agencije SRNA.

Posebno revolucionarna (naravno i izborna) je bila 2018. godina, gdje su se revolucije u medijima pokretale barem jednom sedmično.

Pokret Pravda za Davida i svakodnevni protesti su nakon nepunih mjesec dana od pokretanja označeni kao projekat za urušavanje institucija Republike Srpske i nasilnu promjenu vlasti.

„Atmosfera na ulicama Banja Luke je zabrinjavajuća i sve više podsjeća na scenario u Makedoniji i Ukrajini, te se postavlja pitanje da li je Republika Srpska na pragu obojene revolucije i haosa na ulicama“, dio je teksta koji je objavio portal „Govori Srbija“. Tekst su prenijeli brojni mediji, ali više ne postoji na pomenutoj stranici.

U moru novoformiranih medija, kao prorok revolucija se pojavio i portal Infosrpska.ba. Iako je riječ o tzv. nacionalnom domenu, to jeste domenu čiji vlasnici mogu biti samo državljani  Bosne i Hercegovine, javnost je i dalje ostala uskraćena za prave informacije ko stoji iza sajta čiji naziv posebno zbunjuje čitaoce, jer je veoma sličan nazivu portala dnevnog lista Euroblic (Srpskainfo.com).

I naravno da se nijedan od najavljenih događaja nije zbio, ali takve informacije su polarizovale javno mnjenje, koje je danonoćno bilo bombardovano informacijama i online i offline medija, a čija se snaga pojačavala kroz djelovanje na društvenim mrežama.

Posebno nevjerovatno izgledala je i informacija koju su plasirali mediji da će u Republiku Srpsku doći 40 britanskih specijalaca, a čak su i identifikovali jednog od tih „stručnjaka“.

Novinar i urednik portala Istinito, Željko Raljić, kaže da lažne vijesti nisu nikakav fenomen, posebno nisu nova pojava, jer laž postoji od početka komuniciranja.

„Lažne vijesti danas nam se čine možda prisutnije nego ikada zbog omasovljenja sredstava komunikacije, odnosno medija i zbog toga imamo osjećaj da lažne vijesti doživljavaju ekspanziju. Međutim, ponavljam one su tu prisutne od samog početka i otuda termini poput bulevarske štampe sa razvojem printanih medija, koji su najstariji medij i to je ono što nam se danas vraća kao bumerang tog modernog tehnološkog razvoja. To bi u nekom najkraćem bilo moje viđenje lažnih vijesti“, govori Raljić.

Foto: Željko Raljić, novinar i urednik portala Istinito

Napominje kako je u svemu važan i zakonski okvir koji takve stvari omogućava i dopušta, mada se i u zemljama Zapadne Evrope to zlo nije iskorijenilo. Demokratija s jedne strane znači slobodu, međutim, ne postoji ta bezuslovna sloboda nigdje. Odgovornost za javnu riječ, odgovornost za plasiranu informaciju svakako bi trebalo da postoji, naravno, kao i sloboda medija, dodaje Raljić, kojeg pojedine političke strukture karakterišu kao nekoga ko je, tvrdi, „u Londonu obučavan i pripreman za sprovođenje nekih zadataka“.

„Što se tiče tih obojenih revolucija o kojima nama ljudi koji su zaduženi za propagandu, a bliski su političkoj opciji, koja je alfa i omega u RS, kada vlast želi da satire sve oko sebe, da guši bilo kakvo mišljenje onda poseže za prijetnjom te vrste. To je jednako kao što je Hitler prijetio i širio paniku od Jevreja koji mogu sve i koji su krivi za loš standard  u Njemačkoj i koji prijete uništenjem njemačke nacije tako i ovdje svako ko kritikuje vlast dođe na udar i on je taj koji želi da pokrene obojenu narandžastu revoluciju u RS ili bilo gdje u regionu. Ono što je problem ne samo u RS i BiH, nego i inače u regionu, jer se od Milorada Dodika ne razlikuju mnogo ni njegove kolege u drugim državama, bivšim republikama SFRJ, svi su oni skloni a prepadaju novinare, da im prijete, da ih premlaćuju, da ih ucjenjuju, pale kuće. Sve smo to vidjeli i u Srbiji i u Hrvatskoj gdje je čak izmijenjen i pravni okvir, da se novinar može optužiti za otkrivanje informacija od državnog interesa odnosno odavanja službenih tajni i slično. Dakle, obojene revolucije nisu ništa drugo nego samo jedno u nizu sredstava za držanje pod kontrolom, medija, novinara i naravno nevladinog sektora i uopšte služe za gušenje bilo kojeg vida otpora ili kritike aktuelnoj vlasti“, smatra Raljić.

Iako je javno prozvan kao dio neke veće zavjere, Raljić napominje da nikad nije bio saslušan od strane organa koji se bave pitanjem bezbjednosti.

„Ako vas neko javno prozove i obilježi da ste saradnik bilo čije javne ili tajne službe bezbjednosti, bilo bi logično da oni koji su zaduženi za unutrašnju bezbjednost odnosno za bezbjednost građana reaguju ili barem provjere, ne moraju da pričaju sa mnom ali mogu da pokrenu službeni postupak ali to se ne događa. Jedini put kad sam ja bio saslušavan u policiji je kad sam objavio da su studenti polijepili plakate kojima su prozvali Laktaški klan i pokušano je da me se optuži da sam ugrožavao bezbjednsot tih ljudi koje su studenti označili kao kriminalce“, govori Raljić.

Javni servis u moru lažnih vijesti

Prema njegovim riječima, iz iskustva se vidi da se ne smatraju odgovornima mediji koji nose najveći teret lažnih informacija, a to je, tvrdi, javni radiotelevizijski servis.

„Onda se uzimaju mali portali koje njihovi urednici osnivaju i prave i oni se uzimaju kao izvori takvih lažnih vijesti i manipulacija i onda se to širi, multiplicira, prenosi itd. To je ono što smo mogli da vidimo i tu postoji jedan obrazac. To su plaćeni analitičari, plaćeni samozvani stručnjaci za bezbjednost itd. Uglavnom se može govoriti o Ćeraniću, Galijaševiću i Karganoviću kao ljudima koji su najviše teoretisali i najviše iznosili netačnih podataka o tome, najavljivali revolucije koje nikako da dođu, već gotovo deceniju te revolucije traju možda negdje od 2012. ili 2014. je to bilo u stalnom usponu ali pogotovo u posljednje 3-4 godine se te revolucije dešavaju u njihovim glavama“, zaključio je Raljić.

U priče o obojenim revolucijama nerijetko su uključeni i predstavnici nevladinog sektora. Zbog svog aktivističkog djelovanja često na meti medija je i Stefan Blagić iz NVO Restart Srpske. Kaže kako je zbog kleveta, a i zbog objavljivanja ličnih podataka podnio više tužbi protiv RTRS-a, međutim, ni nakon dvije godine nije se pomjerilo ništa u vezi sa tim slučajem.

„Desilo se samo to da sam platio onu prvobitnu taksu koja se plaća, čini mi se da je to 150 KM i nakon toga, vjerovali ili ne, ništa. Nisam čak ni pozvan, ne znam šta se dešava s tim procesom. Moj advokat nije kontaktiran, apsolutno ništa. Mi vidimo da se neki slučajevi rješavaju kroz nekoliko mjeseci, kada postoji, uslovno rečeno, političko-pravna volja. Kada ona ne postoji, eto možete i godinama da čekate, da ne primite ikakav poziv ni kontakt od nadležnih pravosudnih institucija“, navodi Blagić.

Bez obzira što je podnio tužbu protiv medijske kuće, ipak smatra da lažne vijesti generišu partije koje su na vlasti i da takve informacije dolaze isključivo iz kabineta najviših političkih zvaničnika. Samim tim, napominje da se urednička politika RTRS-a se ne dešava i ne razvija na RTRS-u nego u kabinetima.

Sporno je, kako kaže, i što mediji prilikom izvještavanja koriste brojne zaposlenike iz javnog sektora, koje potom predstavlja kao objektivne analitičare.

Foto: Stefan Blagić

„Vidjeli ste, to se izrazito često koristi. Koriste svoje ljude i predstavljaju ih kao analitičare. Pazite, šta je analitičar. Oni mogu njih da potpisuju kao političke komentatore, a nikako kao analitičare. Analiza je jedna ozbiljna naučna oblast, metodološka oblast prije svega, koja zahtijeva, puno razlučivanje činjenica i adekvatnu interpretaciju. Ti ljudi koji to komentarišu nikako se ne mogu nazvati analitičarima i sličnim imenima, nego ih treba potpisivati kao političke komentatore. Međutim, s druge strane, opet to režimskim medijima ne odgovara. Oni žele da predstave nekoga ko nije objektivan odnosno ko ima isuviše razloga da bude subjektivan, prvenstveno zbog razloga koji su vezani za ličnu korist. Predstavljaju ih kao neke tobože sručnjake i analitičare, što je pomalo i smiješno i tragikomično“, rekao je Blagić. Zaključuje i da će se priče o revolucijama pojavljivati u našim medijima i u budućnosti, jer to zavisi isključivo od političke volje.

Slično razmišljanje je iznio i Željko Raljić koji kaže da mora da postoji odgovornost za javnu riječ i za plasiranu informaciju, naravno, kao i sloboda medija. Nevjerovatno zvuči da publika i nakon desetina, pa i stotina lažnih objava, i dalje na emotivan način reaguje na ovu tematiku. Kreatori takvih informacija bili su posebno „domišljati“, pa su tokom trajanja jedne „obojene revolucije“ pripremili nevjerovatan tekst "Anđeli sletjeli u Srpsku da čuvaju Dodika". Još nevjerovatnije zvuči  da je baš tu informaciju na svom sajtu, bez ikakve korekcije objavila jedna od najgledanijih televizijskih kuća, BN.

Strah od ratova i nemira je vidljiv u cijelom svijetu. Nije riječ o privilegiji postkonfliktnih područja. „Ljudi se preplašeni“, rekao je i američki predsjednik Donald Trump. I nije pogriješio. Posebno jer su mediji vrlo lako postali veoma efikasno oružje u hibridnom ratovanju.

___