Istina – zajednički cilj novinarstva i nauke.

foto: unsplash

„Da bi voda stigla u naše česme, ona pređe čak trideset kilometara. Sa izvorišta ona ide u postrojenja gdje se vrši filtracija i drugi procesi. Nakon toga ona ide u bunare, rezervoare, a na kraju i u naše česme“.

Ovako je priču o ispitivanju kvaliteta vode počeo novinar lokalne tuzlanske televizije RTV SLON, Azur Delić. Otišao je u laboratoriju u Tuzli i kroz razgovor s Aidom Sijerčić, inžinjerkom tehnologije, prezentovao zanimljivu priču o tehnološkim procesima provjere vode koju pijemo.

Delić je ispoštovao neke od ključnih savjeta koje Pallab Ghosh, poznati BBC-ev reporter čija je ekspertiza izvještvanje o znanstvenim dostignućima, daje novinarima koji žele izvještavati o znanosti. Ključno je, kaže Ghosh, na zanimljiv način reći publici zašto im govorimo o nekom znanstvenom fenomenu. Azur je publiku zaintrigirao pitanjem – Kako znamo da je voda za piće u Tuzli čista. Ghosh dalje predlaže da reporteri idu direktno u laboratorije i istraživačke centre umjesto da prenose saopćenja znanstvenika i istraživačkih instituta, što je tuzlanski reporter i učinio.

Temu je, kako kaže, izabrao sam. Iako je „na početku očekivao aljkavost i loše uslove rada“, situacija se pokazala drugačijom.

„Ljudi rade u dobrim uslovima, a profesionalci su. Radeći ovaj prilog spoznao sam i kompleksnost cijelog procesa. Planiram sada raditi i priču o procesu prečišćavanja vode jer mislim da i taj aspekt treba osvijetliti“, priča novinar Azur Delić.

Nažalost, u bosanskohercegovačkim medijima nedostaje ovakvih priča. Analiza web portala u Bosni i Hercegovini pokazala je da je znanost marginalna tema na našim informativnim mrežnim medijima, da se uglavnom obrađuje u formama tipičnim za breaking novinarstvo, odnosno kratko i informativno, bez dublje analize i sa izuzetno skromnim brojem sagovornika.

Ni situacija u svijetu nije mnogo bolja kada je u pitanju izvještavanje o nauci. Boyce Rensberger, američki reporter čije je područje interesovanja znanost, piše da je ta niša u medijima doživjela procvat početkom 1980-ih, kada se u The New York Times-u pojavio odjeljak o nauci, a ubrzo je uslijedila ekspanzija znanstvenih sekcija koje su za kratko vrijeme pokrenute u „oko 147 novina“. Ipak, zlatno doba novinarstva koje je donosilo priče iz te oblasti, završeno je već krajem 80-ih, piše u svome eseju Rensberger. Ako reporteri žele vratiti relevantnost pričama iz oblasti nauke, morat će, kaže on, „ne samo savladati nove medije“, nego i „naučiti dovoljno da analiziraju i protumače znanstvene nalaze - uključujući i motive“ istraživanja.

Istraživački nalazi američkog Pew Research centra (2017) pokazuju da otprilike oko 36 posto američkih građana dobija nekoliko vijesti iz oblasti nauke u toku sedmice, a uglavnom ih pronalaze u uobičajenim medijskim izdanjima, mada smatraju da su drugi specijalizirani izvori (poput dokumentaraca, naučnih magazina, muzeja) ipak kredibiliniji.

U Bosni i Hercegovini neki web portali pokrivaju teme iz domena znanosti u specijaliziranoj rubrici. Na portalu Klix.ba i Bljesak.info postoji rubrika Scitech, na portalu Nezavisne.com rubrika Nauka i tehnologija. Sekciju koja na bilo koji način donosi informacije iz nauke nemaju portali Avaz.ba, Radiosarajevo.ba, Hercegovina.info, Depo.ba (iako ima sekciju Tehno), Buka.com, Faktor.ba (ima sekciju Tehnomag). Pomenuti portali su među 50 najčitanijih informativnih portala u BiH. Uvidom u spisak magazina u Bosni i Hercegovini koje nudi Vijeće za štampu i online medije uočit ćemo da među brojnim magazinima postoji tek jedan koji u opisu navodi da se bavi i pitanjima nauke. Riječ je o magazinu Odjek, no njegovu web lokaciju nije moguće otvoriti.

Što se dnevnih novina tiče – Dnevni avaz, Nezavisne novine i Večernji list ne nude rubriku pod nazivom Nauka. Bosanskohercegovačke televizije povremeno kroz neke specijalizirane emisije obrađuju teme iz znanosti. Tako državna televizija ima emisiju Fundus u kojoj se u oko dva minuta nude osnovne informacije o poznatim ličnostima, mjestima ili događajima iz bosanskohercegovače historije, a u ostalim emisijama sličnog karaktera prenose se uglavnom informacije iz kulture i umjetnosti (emisije Dimenzija više, Konačno petak, In Medias Res).

Slično je i sa Federalnom radio-televizijom, ali i Radio-televizijom Republike Srpske, s tim da ta dva emitera imaju i manje programa koji donose informacije iz oblasti nauke o radio-televizije na državnom nivou. U Bosni i Hercegovini izlaze i brojni znanstveni časopisi iz različitih oblasti, no upitno je koliko su ti časopisi i zbornici čitani izvan naučne zajednice (Pregled, South East European Journal of Economics and Business, Društvene i humanističke studije – DHS, Sarajevski žurnal za društvena pitanja).

Znanstvenik kao „intelektualni poduzetnik“

Novinarstvo i znanost razlikuju se u svom načinu spoznavanja svijeta – u predmetu svojih istraživanja, vremenu i prostoru potrebnom za dolazak do saznanja, ali i u drugim segmentima. Ipak, kako kaže docent na Odsjeku za novinarstvo i medijsku produkciju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Boris Beck, „novinarstvo i znanost imaju načelno isti cilj – traže istinu da bi je prenijeli čitateljima, ali sredstva nisu ista“. Razlika je u tome što se „znanost kreće unutar određene paradigme, lišena je osjećaja, argumentira logično i racionalno, želi što više reći o što užoj temi, apstraktna je i izvanvremenska; novinarstvo je konkretno i aktualno, retoričko i emotivno, želi što brže saznati što više“.

Ekonomski analitičar i predavač, Admir Čavalić, iznosi slično razmišljanje. On kaže da barijere u komunikaciji znanstvenika i medija često nastaju zbog zahtjeva javnosti, odnosno tržišta koje „determinira potrebu sadržaja vijesti“.

„Nažalost, javnost je dosta skromna u svojim zahtjevima, što znači da mediji nemaju prostora za opširnije analize određenih društvenih, odnosno ekonomskih procesa“.

Još jedan problem su, kako kaže Čavalić, i pojedini znanstvenici „koji ne znaju prenijeti poruke na pravi način, ili se čak ne žele baviti aktuelnim društvenim procesima, već rezigniraju u neke mirnije vode poput npr. globalne politike, historije, nekih humanističkih tema itd. U anglosaksonskim govornim područijima imaju naziv za takve – toranj od slonovače – u smislu da se pojedinac distancira od društva i posveti nekim svojim stvarima. Suprotnost tome je 'intelektualni poduzetnik', tj. neko ko želi da bude aktivan učesnik društvenih promjena i da koristi svoje kapacitete kako bi sudjelovao u istima. Prvo je komotnije i sigurnije, a drugo rizičnije, ali interesantnije“, zaključuje.

U svome radu Beck se bavi kako znanošću, tako i novinarstvom.

Rado bi, kako kaže, rekao da strogo odvaja ta dva diskursa, „ali moji urednici i čitatelji bi vjerojatno rekli da sam u znanstvenim radovima previše zanimljiv, a u novinarskim previše dosadan, što znači da sam, barem katkada, znanstvenik u novinama i novinar u znanosti. Što se znanosti tiče, primjećujem da nemam strpljenja za duge i suhoparne uvode, u kojima treba dati pregled teme – zašto bih prepisivao iz knjiga ono što znam reći bez njih, pitam se sa Cervantesom, koji je to rekao u Don Quijoteu. Što se novinarstva tiče, biram medije koji se bave kulturom, ili pak toleriraju moju sklonost da sve tumačim; u praksi to znači da su ili novine u kojima pišem slabo tiražne, ili da su mi komentari na internetu, uz časne iznimke, slabo čitani. No u tom brkanju žanrova ima i sistema i namjere: s jedne strane mislim da znanost ne bi smjela biti sterilna i odvojena od svijeta, a s druge da novinarstvo ne treba nužno biti površno i senzacionalističko“, zaključuje.

I Čavalić je često u komunikaciji s medijima. Kaže da je ta komunikacija dobra i da medijima treba ponuditi objašnjenja prikladna za medijsku prezentaciju stvarnosti.

„Javnost cijeni neke nove, drugačije uvide u određenu ekonomsku problematiku. Tako da je najbolja formula za nastup u medijskom diskursu ona koja nudi nešto novo u kontekstu analize nerijetko suhoparnih podataka. Pritom, volim 'provocirati' javnost i nuditi rješenja koja su suprotna zdravorazumskom razumijevanju ekonomije. Uobičajno razumijevanje ekonomije je na nivou 'dijagnoze propuha' - svako postavlja dijagnozu, ali obično nije tačna, niti ima medicinsko (u našem slučaju ekonomsko) uporište“.

Ipak, poručuje ovaj ekonomski analitičar, u odnosu s medijima „ne treba zauzimati esnafske, elitističke pozicije“.

Einstein može pogriješiti, a naučnici u Bosni i Hercegovini?

Najbolji primjer profesionalnog novinarskog izvještavanja o znanosti možemo pronaći u anegdoti o glavnom uredniku prvih brojeva The New York Timesa. Kao neko ko je studirao astronomiju i fiziku, Carr Van Anda bio je izvrstan reporter o znanosti, a služio je kao dobar primjer svojim kolegama novinarima. Navodno je Van Anda ispravio matematičku grešku u predavanju čuvenog Alberta Einsteina. Predavanje je trebalo biti objavljeno u listu, a Van Anda je prethodno razgovarao sa znanstvenikom o grešci.

Danas je jedan od čestih problema u izvještavanju o znanosti ili uopće u komunikaciji znanstvenika i novinara upravo pretjerana oduševljenost sagovornicima ili otkrićima. Pomenuti BBC-ev reporter Pallab Ghosh savjetuje novinare da, zbog oduševljenja, ne zaborave na temeljne principe novinarske profesije kao što su objektivnost, nepristranost i izbalansiranost.

Slično misli i Guardianova dopisnica Brooke Borel. „Da li bi se politički novinari trebali držati samo pozitivnih karakteristika političara?“, pita se ona, pa odgovara „Naravno da ne. A isto važi i za nauku“.

Borel je naišla na probleme kada je iznijela neke kompromitirajuće informacije o biologu i zagovorniku genetski modifikovanih organizama, Kevinu Folti. On je, kako je otkrila, istovremeno imao veze sa biotehnološkim gigantom Monsantom, vodio podcast pod pseudonimom, a objavljivao je na njemu intervjue sa znanstvenicima (uključujući i samoga sebe) o različitim temama, pa i o opravdanosti genetskog modifikovanja. Nakon objavljivanja priče dobijala je različite prijetnje, a nerijetko su je nazivali „antiznanstvenicom“. Ipak, Borel i dalje misli da „novinari koji se bave naukom mogu pisati o nauci, ali naš je posao i da gledamo dalje od čuda, hipoteza i podataka. Treba pogledati ljude koji se bave tom naukom i provjeriti ima li tu sukoba interesa ili provjeriti odakle im novac. Treba pogledati strukture moći, vidjeti ko je sve uključen u posao, a ko isključen ili marginaliziran, bilo zbog spola ili rase ili bilo kojeg drugog identitetskog obilježja“, zaključuje ona.

Strah od dekontekstualizacije ili pogrešne interpretacije

U komunikaciji između znanstvenika i novinara često, na oba kraja komunikacijskog procesa, stoji strah. Dok se novinari nerijetko plaše da ne zvuče „površno“ u komunikaciji sa znanstvenim autoritetima, naučnici se plaše da ne budu pogrešno predstavljeni i shvaćeni u javnosti.

Azur Delić, novinar s početka priče, kaže da je veoma zadovoljan komunikacijom sa naučnicima u laboratoriji. Ipak, navodi i da je „komunikacija bila mnogo bolja dok su kamere bile isključene zbog treme i njihovog neiskustva u javnom nastupu. Na početku se kod sagovornika osjetio oprezan pristup jer se mnogi plaše konstruisanja priča, a ne realnog prezentiranja činjenica“, priča Delić.

Razlog nesporazuma koji u ovom kontekstu nastaje između znanstvene i medijske stvarnosti jeste, smatra Boris Beck, u tome što „medij ima svoje zakonitosti, a jedna od njih je da sve u njemu mora biti razumljivo čitateljima“. To vrlo često znači da će znanstvenik pojednostaviti terminologiju kojom govori, jer kako kaže, „dužnost je svakog tko se bavi znanošću dati sve od sebe kako bi svoje spoznaje, ako su korisne za širu publiku, popularizirao“. Jedini je „problem u tome da je novinarima teško formulirati pitanja znanstvenicima, jer ne znaju točno čime se bave“.

Dalje, pojašnjava Beck, treba imati na umu da se mediji bave informiranjem, te da u tom smislu i znanstvena poruka može biti uspješno prenijeta medijskoj publici, „samo ako je u službi informiranja – dakle, da znanstvene spoznaje budu prirodno uklopljene u novinarski rad, a ne da se nameću“. 

„Druga je stvar žanr savjeta – medicinskih, liječničkih, psiholoških, jezičnih; tu svakako treba obratiti pažnju da savjeti budu u skladu s kvalitetnom znanošću, a ne da se prenose ideje šarlatana. Što se znanstvenika tiče, jasno je da nisu svi jednako sposobni i raspoloženi prenositi svoje ideje izvan akademske zajednice. Neki su jednostavno loši komunikatori, i ne snalaze se s medijima, a drugi smatraju da će doći na loš glas među kolegama ako se počnu izražavati običnijim jezikom; nažalost, ima i onih koji su vrlo vješti s medijima, a nemaju baš puno za kazati“, objašnjava Beck.

Admir Čavalić zadovoljan je svojom komunikacijom s novinarima i medijima. Nesporazumi se ponekad pojave u načinu na koji njegove izjave budu dekontekstualizirane u medijskim naslovima.

Dešavalo se, kaže, da se „u naslovu naprimjer najavi ekonomska katastrofa po određenom pitanju, dok ja u svojoj izjavi ustvari naglašavam da ne treba dizati paniku. Javnost me nerijetko zbog toga optužuje za pesimizam i naglašavanje kriza, mada je suprotno istina“.

Ono što je zajednička poruka znanstvenika i medijskih profesionalaca širom svijeta jeste da nauka i novinarstvo moraju raditi na međusobnoj komunikaciji. Obje su profesije u službi istine, rade u javnom interesu i doprinose poboljšanju kvaliteta života građana. Beck poručuje znanstvenicima da „izađu iz svoje kule bjelokosne, jer ljudima je potrebna znanost, a mediji je ne donose dovoljno“, a novinarima „da imaju strpljenje sa znanstvenicima“.

„Nisu tako loši kad ih se bolje upozna!“ – zaključuje Beck.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.