foto: pixabay

Međunarodni je dan slobode medija i održane su online konferencije, zoom sastanci, dodijeljena priznanja za novinare i medije, predstavnici ambasada i međunarodnih organizavija su ukazali na potrebu za slobodnijim medijskim okruženjem. No, novinarske slobode i slobode medija puno su više od toga i ostvarenje prava nekim se novinarima čini kao nedostižna stvarnost.

Dan medija slavi temeljna načela slobod(n)e štampe. Obilježavanje ovog dana ima za cilj odbraniti medije od napada na njihovu nezavisnost i odati počast novinarima koji su izgubili živote u obavljanju svoje profesije. Treći maj je proglašen Svjetskim danom slobode štampe na Generalnoj skupštini UN-a 1993. godine, nakon preporuke usvojene na 26. zasjedanju Generalne konferencije UNESCO-a 1991. godine.

“Dan slobode medija novinari ove godine dočekuju potplaćeni, često bez definisanog radnog vremena i osujećeni na mnogo načina. Pandemija je uticala da su mnogi, prvenstveno dopisnici i honorarni saradnici, ostali bez posla”, tako Dan slobode medija vidi novinarka Direkt portala Milanka Babić Kovačević.

Prema Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica za 2021. godinu, BiH je zadržala 58. mjesto od 180 zemalja, a ocjena je da u BiH vlada polarizovana politička klima koja je stvorila neprijateljsko okruženje za slobodu medija. Šta utiče na tu slobodu, pitali smo 10 novinara/ki iz BiH.

Mediji u BiH su slobodni ako se porede sa zemljama regiona, ali to nije ni blizu dovoljnog, kaže za Mediacentar Leila Bičakčić, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo. Dodaje da je shvatanje slobode  relativan pojam, a da sloboda zavisi od stepena demokratičnosti društva. Veliki problem je, smatra, finansiranje medija koje će morati doživjeti značajniju reformu.

„S druge strane evidentni su pritisci, sprega vlasnika medija i političkih centara moći nikako ne doprinosi dobrim uslovima unutar medija. Novinari neminovno pod pritiscima urednika i vlasnika ne mogu svoj posao raditi slobodno.“

O tome se priča, kaže ona, ali niko ne želi da prizna da pritisaka ima.

„Ako hoćete dobar marketinški ugovor onda novinarski radovi unutar tog medija ne mogu ići u kontru, ne mogu kritikovati one koji su vlasnici novca. To je nešto što je prisutno u cijelom svijetu. Problem je u malom tržištu s prevelikim brojem medija“, dodaje Bičakčić. 

Rasim Belko, novinar agencije Patria pita se da li su mediji ikada bili slobodni.

“Ne samo kod nas, već i u svijetu teško je sačuvati slobodu. Postoji minoran procenat onih koji su se odrekli velikih ugovora i većeg utjecaja zarad očuvanja slobode, svi drugi plaćaju ceh neophodnosti novca za preživljavanje i opstanak. U Bosni i Hercegovini posebno, jer svaka ozbiljnija medijska priča može biti uvod u gašenje nekog medija. Sloboda medija ovisi od društveno-političkog ambijenta, a aktuelne okolnosti su takve da nam ni društvo nije slobodno, a samim tim ni mediji”, dodaje Belko.

Oni mediji koji služe

„Reporteri bez granica“ primjećuju i da se u BiH nastavlja manipulacija medija u političke svrhe “što je posebno izraženo u javnim servisima, kao i u privatnim medijima, posebno onim na internetu”.

“Mediji uglavnom i služe nekome”, kaže Babić Kovačević, dodajući da uticaj političkih struktura jača.

“Sigurno je da je danas situacija u tom pogledu lošija nego pre, recimo, 10 godina. Urednici čak više i ne skrivaju da treba da se osluškuju potrebe onoga ‘ko vas hrani’, a najbolje je da pre nego što on i zna šta mu treba, vi to isporučite na tacni”, dodaje novinarka Direkt portala.

Ova ocjena je realna i Aidi Štilić, novinarki, voditeljici i urednici u Informativnom programu RTV USK.

“Na žalost, kod nas 90 posto i javnih i privatnih medija je u službi neke politike, jer ih se finansira iz budžeta koji su ‘pod šapom’ politike, privatnika koji ucjenjuje nekog političara. Prenosi se to na žalost i na novinare u svakom smislu, bilo da neko odbije ‘biti nečiji’ ili pristane na tu igru”, viđenje je ove novinarke koja kaže kako se svakodnevno suočava s pritiscima.

Admir Salihović, direktor produkcije i glavni urednik FACE TV, vjeruje da mediji sigurno služe različitim političkim strankama, grupama, pojedincima, raznim ljudima iz sjene koji su skoro pa uvijek povezani s politikom i raznim političkim strukturama u BiH.

“Žalosno je i što medijski radnici, kolege na terenu otvoreno o tome razgovaraju. Zna se ko je čiji, ko kome pripada, ko ima ekskluzivitet, pravo pristupa informacijama. A ustvari svi bi trebali imati iste profesionalne obaveze ali i ista prava kada je u pitanju sloboda pristupa informacijama”, iskren je Salihović.

Osnovno pravilo svih medija, podsjeća Salihović, trebalo bi biti nezavisnost i nepristranost ali to je za “neke” danas samo pojam.

“Zamislite kada čelnik neke stranke nazove urednika nekog medija i kaže: ‘Ovo su pitanja za mene i ja ću večeras biti gost u Dnevniku ili Vijestima’, a toga ima. Zamislite kakvo je poniženje za urednika, voditelja, pa i vlasnika tog medija”, dodaje glavni urednik FACE TV-a i poziva kolege da zajedno traže svoja prava, što bi, smatra, trebalo uraditi kroz novinarski sindikat za čije pokretanje je bilo okupljanja i ideja, ali nije bilo dovoljno zainteresovanih novinara u BiH.

Za novinara Istinomjera Faruka Durmiševića mediji u BiH su slobodni do mjere ugrožavanja finansijskih, ličnih i privatnih interesa osnivača. Kada je osnivač ugrožen i ucijenjen, tu sloboda prestaje.

“Nažalost pojedini urednici su zapravo produžena ruka političara pa ne treba čuditi da se novinari susreću s rečenicom da ih je zbog njihovog priloga zvao predsjednik određene stranke. To bi u normalnim, uređenim demokratskim društvima bilo nedopustivo ali kod nas je normalno još naročito na javnim servisima”, priča Durmišević te dodaje da su “pritisci  nešto što je neminovno u našem društvu jer ako profesionalno i odgovorno radiš svoj posao, nikome ne odgovaraš”.

“Bitno je boriti se i što se tiče slobode insistirati na njoj i ne dozvoliti ti je iko ugrozi pa makar na svoju štetu u konačnici.”

Ukazuje na čestu spregu vlasnika medija, političara i biznismena posebno onih koji šire svoje poslovanje na BiH. Stoga ne treba da nas čudi da, kako kaže, u dnevniku vidimo kritiku na rad nekog političara, a u specijalnom intervjuu monolog bez novinarskog propitivanja.

Elvir Padalović, izvršni urednik banjalučkog portala BUKA smatra da se sloboda medija u BiH konstantno pogoršava o čemu svjedoče slučajevi zastrašivanja novinara i medijskih kuća, kao i sve češće zloupotrebe Zakona o kleveti u tužbama protiv medija, što primjećuju i “Reporteri bez granica”. Kao primjer, Padalović ističe kako je Portal BUKA nedavno izašao kao pobjednik u petogodišnjem sporu protiv Nikole Špirića koji ih je tužio za klevetu zbog tekstova o porijeklu njegove imovine.

“Najzanimljivije je da je tek Apelacijom Ustavnog suda BiH slučaj vraćen na Okružni sud u Banjaluci, koji je preinačio inače osuđujuću presudu protiv nas. Ovakve stvari iscrpljuju i koštaju, ali istovremeno dokazuju da kada se borite s argumentom istine, onda morate pobijediti. Ali morate biti jako strpljivi i odlučni u ovoj pravnoj borbi. BUKA se gotovo pa svakodnevno suočava s prijetnjama. Posljednji slučaj bila je direktna prijetnja smrću, a istraga o tome još traje. Prošle godine ali i ove, suočili smo se s neviđenim hakerskim napadima, koji su trajali više sedmica”, kazao je Padalović u izjavi za Mediacentar.

Samocenzura

Najveći neprijatelj slobode medija je samocenzura. Ona može biti svjesna i nesvjesna, ukazuje Bičakčić.

„Ogroman broj novinara se ne usuđuje postavljati određena pitanja jer misle da će doći u neki problem. Bilo lični: biće izloženi napadima, prijetnjama, pritiscima i slično ili misle da ne bi trebalo da ulaze u određenu temu, da uopšte ne bi trebalo da ‘čačkaju’ određene teme ili osobe da se ne bi našli u problemu. Mislim da je ta autocenzura gori problem trenutno nego sve o čemu smo govorili“, mišljenja je direktorica CIN-a.

“Dajem sve od sebe da moj rad bude u interesu javnosti. Samocenzure sam svesna, ali nastojim da je eliminišem i da taj javni interes bude ključni kriterijum pri selekciji tema i argumenata”, priča Babić Kovačević. Dodaje da zbog svega novinarsko pisanje treba da bude potkrepljeno dokumentima ili validnim svedočenjima.

“Samocenzuri lično nisam podlegla, ali zato su pritisci svakodnevica”, kaže novinarka Aida Štilić koja zbog toga svakodnevno trpi razne napade.

“Reporteri bez granica” su primijetili da su napadi na novinare na osnovu etničke pripadnosti sve češći, ali Aida živi u većinski bošnjačkoj sredini pa se ne suočava s takvim napadima. S obzirom na to da je novinarka kantonalne televizije napadi su često posljedica međuopštinskog rivaliteta.

Obespravljeni novinari izvještavaju o tuđim pravima

Babić Kovačević uviđa da su novinari odavno sebi na posljednjem mjestu s aspekta radnih prava. Valjda je nego drugi uvijek preči: “Izveštavaju o kršenjima radničkih prava, a da se za svoja ne zauzimaju. Od onih koji su zadržali radno pravo se očekuje da rade više i duže”.

“Većina nas medijskih radnika znatno više izvještava o problemima drugih i kršenjima radničkih prava nego o vlastitim. Novinari su neorganizovani i to im je najveća barijera u zaštiti njihovih radnih prava”, smatra Rasim Belko.

Novinarka Rubina Čengić je mišljenja da novinari spadaju u najugroženiju kategoriju radnika – rad na crno bez radnog vremena ili za minimalac, bez godišnjeg odmora.

“Položaj je vrlo loš, ali novinari ne pišu o tome iako pišu o pravima svih grupacija”, govori Čengić.

Novinari kažu da su u izuzetno teškoj situaciji. Uslovi u kojima rade i nepoštivanje novinarske profesije su svakodnevno vidljivi. Novinare ne poštuju ni njihovi poslodavci, ali ni predstavnici institucija vlasti u BiH.

“Žalosno je da druge pokušavamo spasiti, a ne možemo pomoći ni sami sebi” poručuje urednik Face TV-a.

Povjerenje građana u medije opada

Novinarka Blica Milkica Milojević godinama prati istraživanje koje svake godine uoči Dana slobode medija objavljuje Fondacija Fridrih Ebert u BiH. Godinama čita iste rezultate.

“Građani BiH smatraju da mediji nisu slobodni, većina građana smatra da su oni pod uticajem politike i ekonomske zavisnosti, te da su političari i političke stranke vodeći kršitelji novinarskih prava i medijskih sloboda”, kaže Milojević.

Uočava apsurd da građani na kraju najviše vjeruju takvim, neslobodnim medijima, kao da im je svejedno jesu li slobodni i profesionalni.

“Zanimljivo je da na listi povjerenja već godinama mrtvu trku vode mediji i novinari i – vjerske zajednice. Ove godine su na nivou BiH i jedni i drugi dobili glasove 76 odsto građana. Međutim interesantan podatak da u RS građani više vjeruju sveštenicima nego novinarima”, kaže Milojević.

Freelance

Novinari koji rade izvan redakcija kao freelanceri imaju slične, ali i specifične probleme. Zna to freelance novinarka Brankica Smiljanić koja kaže da i freelance novinari često trpe pritiske jer ih drugi posmatraju kao strane plaćenike posebno ako stvarno sarađuju s prekograničnim novinarima i organizacijama. Za vrijeme pandemije trpe i nedostatak angažmana.

“Freelance novinari su slobodniji, ali zato im je teže doći do sagovornika ako nemaju bazu kontakata ili ako ih ljudi ne znaju. Rijetko ko hoće dati izjavu ako se ne pozovu na medij za koji rade, gdje će biti objavljeno, nemate memorandum i slično. Ali opet to je sve minorno u odnosu na one koji su zaposleni i rade kako znaju da moraju da rade. Više im se ne mora ni reći da to tako ne može. Zna se šta može, šta ne može u pojedinim medijima”, uočava Smiljanić.

___