Kada su italijanski bračni par Antonietta Gatti i Stephano Montanari objavili 2017. godine rad  o tome da su „pronašli“ nanokontaminacije u vakcinama, taj rad je postao jedan od omiljenih među onima koji siju internetom nepovjerenje u vakcine. Gatti je fizičarka, a Montanari farmaceut i u suštini se ne bave istraživanjem vakcina – oboje su izašli iz domene svoje ekspertize.

Oni su nabavili elektronski mikroskop i počeli pod njim gledati sadržaj bočica vakcina. Pri tome se nisu pridržavali osnovnih pravila elektronske mikroskopije, gdje uzorak treba biti u vakuumu. Tako, potpuno bez metode i pravilnog dizajna studije, vidjeli su pod mikroskopom neke uklopine – oblike koji mogu biti bilo šta. Oni koji su u životu mikroskopirali, znaju da se ovakve stvari dešavaju na preparatima i da se zanemaruju.

Međutim, Gatti i Montanari su od tih taloga i uklopina zaključili da su nanokontaminacije metalima, pa čak i dokaz krvi u vakcinama. Rad su objavili u MedCrave, časopisu koji spada u red časopisa koji objavljuju prema eksploatacijskom poslovnom modelu akademskog izdavaštva u kojem je moguće objaviti bilo šta od bilo koga – samo ako taj neko plati. Takav model akademskog izdavaštva nazivamo predatorsko ili grabežljivo, a same časopise predatorski časopisi.

Ovo je samo jedan od primjera „naučnih radova“ koji se objavljuju u predatorskim časopisima, a koji naučnoj zajednici nanose štetu.

Prema definiciji uglednog časopisa Nature predatorski časopisi su oni „koji daju prednost osobnim interesima na štetu akademske zajednice, a karakterišu ih lažne ili obmanjujuće informacije, odstupanje od najboljih uredničkih praksi i publikacija, nedostatak transparentnosti i/ili upotreba agresivne i neselektivne prakse nagovaranja“. Pod praksom „nagovaranja“ ovdje se misli na nagovaranje naučnika, u suštini žrtava tog izdavaštva, da baš u takvim časopisima publikuju svoje radove.

Prevara autora

Glavni cilj predatorskih časopisa je profit. Pokušavaju prevariti autore da objavljuju uz naknadu bez pružanja robusnih recenzija ili uređivačkih usluga, stavljajući time profit ispred pouzdane znanosti.

No, ni naučnicima nije mrsko poslužiti se tim modelom i na brži način, s manje truda, objaviti neko istraživanje koje ne bi prošlo u nekom recenziranom časopisu. Jedna studija je pokazala kako od 46.000 italijanskih naučnika, njih čak 5% je nekad objavilo nešto u predatorskom časopisu. Napredak u karijeri za mnoge ovisi o izdavaštvu, pa će tražiti časopise koji obećavaju objavljivanje svih prijava i to brzo objavljivanje. To je oblik posebnog fenomena, zvanog „naučno nepoštenje“.

Naučnici nerijetko u e-mail dobijaju spamove u kojima neko piše „kako je prepoznao njihov rad“  i kako želi da baš kod njih taj naučnik objavi rad. U zemljama gdje se vodi računa o kredibilnosti, preciznosti i validnosti naučnog rada, mladi naučnici se često upozoravaju na takvu opasnost.

Međutim, kod nas se ponekad može desiti da naučnici nasjednu na takve prevare, jer im imponuje cijelo to laskanje. I, zbog pritiska objavljivanja da bi se zadržale pozicije i napredovalo, moguće je da naučnici sami traže predatorske izdavače, i onda tako objavljene radove predstavljaju kao relevantne pred komisijama za izbor u zvanja.

Lista predatorskih časopisa

Na postojanje predatorskih časopisa prvi je ukazao američki bibliotekar Jeffrey Beall s Univerziteta Colorado. One je sačinio i listu takvih izdavača i časopisa, koja se zove „Beallova lista“. Međutim, Beall je doživio kritike, pa i prijetnje tužbama, pa je 2017. ugasio svoj blog i listu. No, ta lista u jednom obliku, postoji i danas, mada je ne vodi Baell.

No, nije rijetkost ni da mediji pišu upravo o otkrićima objavljenim na takvim mjestima. Jasno je da su takve objave češće po rubnim portalima, ali kako bi uredništva i novinari mogli znati da je riječ o nečemu što je iz predatorskog časopisa?

Postoji nekoliko strana za koje bi bilo od koristi da bolje razumiju prirodu predatorskih žurnala i znaju kako provjeriti da li je nešto objavljeno u nekom od njih. Novinari, urednici, akademski kadar, članovi komisija za izbor u zvanja... Kako se može provjeriti da li je neki naučni časopis gdje je nešto objavljeno možda predatorski?

U suštini, postoji nekoliko sajtova koji nude detaljne liste predatorskih žurnala. Jedna od prvih listi ovakvih časopisa je već spomenuta Beall's list. Tu je i Stop Predatory Journals lista koja kao dodani bonus daje i popis časopisa za koje se čini da su oteti, što znači da su njihove web stranice ili brend kooptirali predatorski časopis ili izdavač. Tu je i List of Standalone journals. Ove liste uključuju ponekad i otvorene časopise koji ne moraju nužno biti predatorski, kao i one koji u potencijalno predatorski, odnosno„sumnjivi“.

Postoji nekoliko pitanja koje naučnici, novinari koji izvještavaju o nauci, trebaju postaviti i isražiti prije nego uzmu za temu neki rad ili pošalju rad na objavljivanje:

1.     Uvijek temeljito provjerite web stranicu

2.    Da li je vama ili vašim kolegama časopis poznat

3.    Provjerite ko su urednici časopisa

4.    Provjerite kontaktne podatke časopisa

5.    Pogledajte njihov postupak recenziranja i rokove objavljivanja – ako recenziranja nema i/ili su rokovi prekratki, onda nešto nije u redu

6.    Pročitajte prošle brojeve časopisa – o čemu pišu, na koji način, kakve su radove prije publikovali

7.     Može li se jednostavno kontaktirati izdavač?

8.    Da li naplaćuje objavljivanje?

___