Pravo na brisanje je novost koju raniji Zakon o zaštiti ličnih podataka nije poznavao

foto: Freepik / Ilustracija

Donošenjem Zakona o zaštiti ličnih podataka (ZZLP) na nivou Bosne i Hercegovine 2025. godine bh. pravni poredak je prepoznao pravo na brisanje (član 19) koje se u sudskoj praksi još prepoznaje kao pravo da se bude zaboravljen (right to be forgotten), kao jedno od prava nosilaca ličnih podataka. Ono se opisuje se kao neizbježno dijete prava na internet.

Radi se o novom zakonskom pravu, kojeg raniji zakon o zaštiti ličnih podataka nije poznavao, a u međuvremenu je rođeno u praksi Evropskog suda pravde (u predmetu Google Spain), a potom i u praksi Evropskog suda za ljudska prava (za poređenje prakse oba suda vidjeti ovdje). U tom smislu, za Bosnu i Hercegovinu i njene organe javne vlasti, i prije donošenja ZZLP bili su obavezujući pravni standardi Evropskog suda koji je ovo pravo prepoznao kao sastavni dio prava na privatnost (preciznije rečeno prava na ugled), ali pred Ustavnim sudom nisu pokretani postupci koji su podrazumijevaju primjenu ovih standarda. Ustavni sud BiH zbog toga nije imao priliku da ih elaborira, objasni i približi učesnicima domaćeg pravnog poretka, sudovima, advokatima, državnim službenicima, građanima i medijima.

Nakon što je slovom zakona ovo pravo priznato, za očekivati je da će se u društvenim odnosima češće operacionalizirati, što će dati priliku sudovima i upravnim organima da ga interpretiraju, a u konačnici i Ustavnom sudu da posredstvom svojih obavezujućih pravnih stavova, mišljenja i zaključaka da autoritativne upute o značenju i obimu ovog prava.

Dok iščekujemo inicijalnu praksu Agencije za zaštitu ličnih podataka i sudsku praksu, na ovom mjestu kratko ćemo ukazati na dosadašnje stavove evropskih sudova u prosudbi ovog prava, koji će biti orijentiri za rad upravnih i sudskih organa, ali i regulatornih medijskih tijela.

Izvan normi Zakona o zaštiti ličnih podataka

Na početku, nužno je razlikovati pravo na brisanje od alarmantne aktuelne pojave u kojoj specijalizirane advokatske kancelarije upućuju zahtjeve novinarima i medijima da uklone objavljene sadržaje na web portalima, pod prijetnjom sudskog procesuiranja odnosno pokretanja postupaka zbog klevete. Takvi zahtjevi su u pravilu zloupotreba prava i prvi indikator SLAPP postupaka, dok nemaju svrhu ostvarenja prava na brisanje.

Potrebno je razlikovati ovo pravo od „prava na dopunu medijskog izvještavanja u krivičnim postupcima“ iz člana 16 Kodeksa za štampane i online medije (Kodeks VzŠ BiH). Naime, tim članom je propisano da ukoliko osoba, koja je bila osumnjičena ili optužena, bude pravosnažnom sudskom presudom oslobođena u krivičnom postupku, novinari i urednici dužni su da na njen zahtjev objave takvu informaciju ako su izvještavali o krivičnom postupku vođenom protiv te osobe.

Žalbena komisija je tumačeći ovu odredbu (u predmetu Josip Šimić Đinđić protiv web portala zurnal.info, odluka donesena na sjednici održanoj 27. marta 2021. godine), zaključila sljedeće: 1) ovaj član ne podrazumijeva pravo na uklanjanje ranije objavljenog sadržaja koji se ticao krivične istrage ili krivičnog postupka; 2) ovaj član uključuje pravo da se objavljeni sadržaj dopuni na način da se javnost informiše o načinu na koji je okončana istraga ili postupak i to objavljivanjem posebnog sadržaja ili dopunom ranije objavljenog sadržaja; 3) ovo pravo se ne može realizovati po automatizmu – momentom informisanja javnosti o sudbini istrage ili postupka – niti se od novinara može očekivati da kontinuirano prate informisanje o javnosti o istrazi ili postupku o kojem su prethodno izvještavali, s obzirom da bi to predstavljalo pretjeran teret za njih; 4) pravo se može realizovati po zahtjevu zainteresovanog lica i to nakon što se mediju dostave relevantni dokumenti kojima se potkrepljuju navodi datog lica.

Interesantno je za primijetiti da Kodeks izričito propisuje kako novinari i urednici online medija nemaju obavezu da uklone ranije tekstove u kojima su izvještavali o krivičnim postupcima, jer je izvještavanje o krivičnim postupcima „uvijek u interesu javnosti“ (član 16, stav 3). Ova odredba je u izričitoj suprotnosti sa onom iz ZZLP i sa standardima ljudskog prava na privatnost, ali je i u kontradikciji i sa preambulom Kodeksa kojom je pripisano da će se novinari, urednici i izdavači pridržavati standarda ljudskih prava definiranih u međunarodnim i bosanskohercegovačkim aktima o ljudskim pravima. Zbog toga, nužno je da Vijeće za štampu i online medije u BiH pristupi hitno reviziji Kodeksa kako bi ga usaglasilo sa standardima prava na brisanje, te se izbjegla konfuziju među novinarima i medijskim radnicima i osigurala efikasna zaštitu prava građana.

Razumijevanje osnovnih tehničkih pojmova

Pravo na brisanje ima različite forme njegove manifestacije koje su prepoznate u sudskoj praksi. U tom smislu mogu se prepoznati sljedeći: pravo na anonimizaciju, pravo na brisanje i uklanjanje informacije, te druge metode smanjenja širenja određenih informacija odnosno njihove dostupnosti, kao što su: de-indexing, de-listing i de-referencing. Brisanje sadržaja, kao najekstremnija mjera, neće uvijek biti nužna, pa će biti dovoljno primijeniti druge, blaže, mjere. Dok su anonimizacija i brisanje poznati i razumljivi pojmovi, drugi mogu izazvati nedoumice.

De-indexing znači uklanjanje konkretne web stranice iz indeksa pretraživača. Sadržaj i dalje postoji na originalnoj web stranici (na adresi web portala), ali se više ne pojavljuje u rezultatima pretrage (npr. na tražilicama Google, Bing i sl.) i lice ne može pristupiti sadržaju putem pretraživača, već samo ukoliko ima direktnu poveznicu (na web stranicu). De-referencing znači uklanjanje veze (reference) koja povezuje određeno ime ili pojam sa nekim sadržajem. Ovim sadržaj ostaje dostupan putem pretraživača, ali sadržaj se ne prikazuje kao rezultat pretraživača ukoliko se pretraživanje vrši na osnovu nekog ličnog podatka. De-listing uklanja određeni sadržaj sa liste ili prikaza rezultata (za razliku od de-indexing koji uklanja sadržaj samo iz indeksa pretraživanja, de-listing znači uklanjanje sa bilo koje liste, kataloga, registra ili pretraga). Tako na primjer, ukoliko urednik web portala odluči da iz rubrike „Najčitanije“ ukloni sadržaj, on više neće biti dostupan u datoj rubrici, ali će biti prisutan na web stranici, Google će ga i dalje pronalaziti i sadržaj će se moći pronaći putem pretrage. Izbor konkretnog metoda ovisit će od niza kriterija, koje ćemo elaborirati u nastavku teksta. Obveznik za sprovođenje ovih radnji će biti različit. Tako za de-indexing i za de-referencing nadležan će biti pretraživački operater (npr. Google); za de-listing odgovorno je lice koje održava listu, katalog, registar ili pretragu.

Ukazat ćemo kako je Evropski sud pravde zaključio da se obaveza operatera pretraživanja (Google) na de-indexing odnosi na pretraživače u svim državama članicama Evropske unije. Dakle, ono nije ograničeno na samo jednu državu članicu Unije, ali istovremeno ne postoji obaveza da se ono provodi globalno odnosno u državama koje nisu članice Unije (kao što je Bosna i Hercegovina). U tom slučaju, bit će nužno voditi postupke (odnosno podnositi zahtjeve kompaniji Google) u svakoj datoj državi odnosno za svaku pojedinačnu Google domenu.

Ako medij utvrdi da je zahtjev za brisanje legitiman, onda mora obrisati lične podatke „bez neopravdanog odgađanja“ i „bez troškova za pojedinca“. Ono što je posebno značajno jeste da svako ko primi zahtjev za brisanje mora o tom zahtjevu obavijestiti one s kojima je podijelio podatke pojedinca, koristeći razumne mjere, uključujući tehničke mjere. U tom smislu, ovo pravo nije ograničeno na jedan, inicijalni, izvor sadržaja (inicijalnog kontrolora podataka), već i na sve druge koji su prenijeli sadržaj u pitanju. Teret informisanja tih prenosilaca (drugih kontrolora podataka) je na onom ko je javno objavio sadržaj sa ličnim podatkom, a ne na nosiocu ličnog podatka. Ne postoji lista mjera koje kontrolor podataka mora poduzeti kako bi informisao druge kontrolore, a njihov izbor će ovisiti i od razvoja tehnologije. Sud će u svakom slučaju cijeniti da li su takve mjere poduzete, ali treba imati u vidu da ovo pravo ne znači ostvariti potpuno nestajanje sadržaja iz online svijeta.

Novi kriteriji balansiranja prava na ugled i na slobodu izražavanja

U članu 19 ZZLP se navode alternativno postavljeni uslovi pod kojima se može tražiti brisanje, dok istovremeno određuje kako se ovo pravo ne primjenjuje u onoj mjeri u kojoj je obrada podataka neophodna radi, između ostalog, ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informisanja. Na mediju je teret odmjeravanja argumenata i primjene kriterija prepoznatih u sudskoj praksi prilikom odlučivanja da li, u kojem obimu i na koji način će udovoljiti zahtjevu nosioca ličnih podataka na njihovo brisanje ili primjenu neke druge metode umanjenja dostupnosti sadržaja koji sadrži lične podatke.

U tom smislu, pravo na brisanje ne donosi kao novelu neki pravni mehanizam ili pravnu radnju koja ranije nije bila poznata medijima ili pravnicima koji se bave medijskim pravom. Ono reafirmiše test balansiranja između prava na slobodu izražavanja i prava na privatnost, koji je od ranije poznat u drugim pravnim pitanjima, kao što su predmeti klevete, dok s obzirom na specifičnosti prava na brisanje, proklamira druge standard i kriterije primjenjive u ovom testu. Dakle, pravo na brisanje nije apsolutno pravo i prilikom njegove primjene, nužno je pažljivo odvagati suprotne interese (podnosioca zahtjeva i medija) jednake vrijednosti.

Kriteriji balansiranja

U predmetu Hurbain v. Belgium, Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava je razmatralo građansku presudu iz 2014. godine, donesenu protiv aplikanta, izdavača belgijskih dnevnih novina Le Soir, kojom mu je naloženo da anonimizira, na osnovu „prava na zaborav“, elektronsku online verziju članka koji se nalazio u arhivi dnevnih novina, a u kojem se spominje puno ime lica G., vozača odgovornog za smrtonosnu saobraćajnu nesreću 1994. godine.

Kriterij odmjeravanja interesa koje je Veliko vijeće cijenilo u ovom predmetu su relevantni i primjenjivi u drugim situacijama, iako se ovaj predmet tiče anonimizacije ličnog podatka dostupnog u digitalnoj novinarskoj arhivi:

• priroda arhiviranih informacija (U primjeni ovog kriterija uvažava se da li se informacije odnose na privatni, profesionalni ili javni život dotične osobe i da li imaju društveni utjecaj ili, naprotiv, spadaju u intimnu sferu privatnog života i stoga su posebno osjetljive. Kodeks VzŠ BiH određuje kako će interes javnosti prevagnuti nad pravom na privatnosti, naročito političara i javnih zvaničnika (član 1)).
• vrijeme koje je proteklo od događaja i prvobitnog objavljivanja informacija na internetu (Ovo je jedan od zajedničkih kriterija kojeg nacionalni sudovi u Evropi primjenjuju, pa protek značajnog vremenskog perioda ima utjecaj na pitanje da li osoba treba uživati „pravo na zaborav“. U kontekstu krivičnog postupka, posebno je relevantno da li je lice čiji se lični podaci navode u objavljenom sadržaju, ostvarilo pravo na brisanje osude iz kaznene evidencije; da li je došlo do tog brisanje; da je u tom smislu lice pravno rehabilitovano, pa mu se treba dozvoliti integracija u društvo bez trajnog podsjećanja na njegovu prošlost. Preciznije rečeno, da li se treba brisati virtuelni krivični dosje datog lica, nakon što je izbrisana njegova krivična evidencija.)
• sadašnje interesovanje za informaciju (U primjeni ovog kriterija, cijeni se da li dotični sadržaj i dalje doprinosi debati od javnog interesa; da li je stekao bilo kakav historijski, istraživački ili statistički interes; da li je i dalje relevantan za stavljanje nedavnih događaja u kontekst kako bi se bolje razumjeli. Istovremeno treba imati na umu da javni interes se ne može svesti na žeđ javnosti za informacijama o privatnom životu drugih, ili na želju čitaoca za senzacionalizmom ili čak voajerizmom. Doprinos sadržaja debati od javnog interesa može trajati tokom vremena, bilo zbog same informacije ili zbog novih faktora koji su se pojavili od objavljivanja sadržaja (na primjer, naknadnih dešavanja u prvobitnom sudskom postupku)).
• da li je lice koje se poziva na pravo na zaborav poznato i kako se je ponašalo nakon događaja (Ovaj kriterij se operacionalizira na način da se uzme u obzir da li je lice na koje se sadržaj odnose bila javna ličnost u vrijeme njegovog objavljivanja; da li se je priroda njegove ličnosti u međuvremenu promijenila; da li je u vrijeme podnošenja zahtjeva za uživanje prava na zaborav bilo izvan žiže i interesa javnosti. Pored toga, treba cijeniti da li se je lice ponašalo na način da želi ostati van medijske pažnje ili u njenom središtu.)
• negativne posljedice stalne dostupnosti informacija o datum licu na internetu (Tako će se, u kontekstu provedenog krivičnog postupka, u obzir uzeti posljedice kontinuirane dostupnosti informacija za reintegraciju te osobe u društvo (s tim da integracija nije interes samo pojedinca, već i samog društva) – da li dovodi do društvene stigmatizacije i osude, pa tako i psihičke posljedice po pojedinca; da li je osuda osobe izbrisana iz kaznene evidencije. Međutim, sama činjenica da se je desila rehabilitacija, ne može biti dovoljna za ostvarenje prava da se bude zaboravljen.)
• stepen dostupnosti informacija u digitalnoj arhivi (Ovaj kriterij se direktno tiče digitalne arhive, a što će biti čest slučaj kod ostvarivanja prava da se bude zaboravljen. Od značaja za ovaj kriterij su sljedeća pitanja: stepen dostupnosti arhiviranog članka, odnosno da li je dostupan bez ograničenja i besplatno ili je pristup ograničen na pretplatnike ili na drugi način ograničen.)
• efekat mjere na slobodu izražavanja i na slobodu medija (Posljednji kriterij balansiranja stavlja u fokus mjeru koja je izrečena mediju; teret koji ona predstavlja po medij (da li se radi o prekomjernom teretu ili ne); kako utječe na slobodu izražavanja i slobodu medija (tako je npr. anonimizacija manje štetna po slobodu izražavanja od uklanjanja cijelog sadržaja). Prilikom izbora mjere koju će odrediti, nacionalni sudovi moraju moraju dati prednost mjeri koja je i najbolje prilagođena cilju koji ta osoba teži – pod pretpostavkom da je taj cilj opravdan – i najmanje ograničava slobodu medija. Relevantno će biti da li naložena mjera vodi ka falsificiranju ili prekrajanju historije, kao i činjenica da izmjene u digitalnoj arhivi, ne dovodi do izmjena u štampanoj arhivi, čime se čuva integritet arhive, koju svako lice može konsultovati.)

Izazovi u realizaciji u BiH

Za očekivati je da će, naročito moćnici, pokušati zloupotrijebiti pravo da se bude zaboravljen, kako bi iz online svijeta uklonili svoje lične podatke. Takvom pritisku mediji bi trebali odgovoriti jasnim i uvjerljivim argumentima koji trebaju počivati na praksi Evropskog suda za ljudska prava i Evropskog suda pravde. Žalbena komisija u tom smislu može poslužiti kao most razumijevanja između medija i normi profesionalnog novinarstva, građana i njihovih prava, te Agencije za zaštitu ličnih podataka i provedbi zakonski normi.

S druge strane, Agencija za zaštitu ličnih podataka i nevladine organizacije imaju značajnu ulogu u opismenjavanju građana o njihovom pravu da se bude zaboravljen, naročito jer Google niti Microsoft trenutno ne nude poseban obrazac zahtjeva za uklanjanje ličnih podataka za korisnike bh. verzije pretraživača, za razliku od npr. srbijanske verzije.

Zbog toga, građanin koji želi da se njegovi lični podaci izbrišu mora kreirati poseban zahtjev, pozivajući se na odredbe domaćeg prava – Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH – ili pak Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava.

___