Tribine su postale mjesto na kojima se provode politike, a to se često manifestuje kroz govor mržnje ili nasilje

foto: Pexels / Ilustracija

Nogomet se često opisuje kao sekularna religija modernog doba. Klubovi imaju svoje boje i grbove poput svetih znakova, navijači imaju svoje idole, rituale i pjesme, pa navijanje postaje sredstvo za razvoj kolektivnog identiteta. To je u isto vrijeme i homogenizirajuće i antagonizirajuće, jer koliko god da omogućuje povezivanje u grupe, toliko može poticati i rivalstvo, mržnju, pa čak i nasilje među različitim grupama, naročito u osjetljivim društvima poput bosanskohercegovačkog.

Osim rivalstva i netrpeljivosti na osnovu pripadnosti sportskim klubovima, na stadionima Balkana je sve izraženije promoviranje mržnje na osnovu nacionalne pripadnosti koja ide sve do veličanja zločinačkih politika, zločina koji su počinjeni u njihovo ime i ratnih zločinaca koji su ih počinili. Najsvježiji primjer toga smo imali priliku vidjeti nedavno na Gradskom stadionu u Banjoj Luci gdje su navijači domaćeg Borca uzvikivali ime Ratka Mladića, osobe koja se nalazi na izdržavanju doživotne zatvorske kazne zbog zločina protiv čovječnosti i genocida.

Utakmica između Borca i Veleža je bila zaustavljena dok nije ispražnjena tribina sa koje su dolazili sporni poklici, a banjalučki je klub naknadno kažnjen jednom utakmicom igranja bez prisustva navijača. Iako je riječ o najsvježijem, ni u kojem slučaju nije riječ o usamljenom primjeru. Naprotiv, još je u naučnom radu naslovljenom „Genocid u Srebrenici i njegova (zlo)upotreba u sportskom životu Bosne i Hercegovine”, objavljenom 2020. godine, historičar Alen Borić ukazao na kontinuitet negiranja, odnosno veličanja srebreničkog genocida na nogometnim stadionima, i to ne samo od strane navijača iz Bosne i Hercegovine, nego i šire.

U tom kontekstu, Borić podsjeća na parole „Nož, žica, Srebrenica” i „Hvala ti, Ratko” na utakmici Srbija i Crna Gora – Bosna i Hercegovina u Beogradu još 2006. godine, te na transparente „u čast” Mladiću koje su u Sarajevu razvili navijači bugarskog Levskog osam godina poslije. Dakle, ne može se govoriti o izolovanim incidentima, nego o uspostavljenom obrascu koji traje već duži niz godina.

Sportsko rivalstvo lako je spaja sa širim nacionalističkim narativima

Isto tako, i u svim relevantnim istraživanjima koji se tiču širenja govora mržnje poruke koje upućuju navijači sa tribina zauzimaju značajno mjesto. Jedno od takvih istraživanja je i Izvještaj o govoru mržnje u BiH za 2025. godinu, čija autorica Maida Salkanović ističe da se sportsko rivalstvo vrlo lako spaja sa mnogo širim nacionalističkim narativima i da nije nikakvo iznenađenje da stadioni postaju prostor za izražavanje međugrupne mržnje.

„Dobar primjer te logike je grafit 'Smrt gostima' na stadionu Borca u Banjoj Luci koji gotovo karikaturalno sažima princip 'mi protiv njih'. U toj poruci čak nije ni važno ko je konkretno gost – dovoljno je da pripada drugoj strani da bi postao neprijatelj i da bismo mu poželjeli sve najgore. U neposrednoj blizini nalazi se i mural Ratku Mladiću, čovjeku pravosnažno osuđenom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Tako se sportsko rivalstvo vrlo lako spaja s mnogo širim nacionalističkim narativima“, kaže Salkanović, psihologinja po struci.

Paradoks je i činjenica da u isto vrijeme, dok navijači sa tribina upućuju poruke mržnje prema drugim etničkim grupama, na terenu u dresovima njihovog kluba (i ne govorimo ovdje samo o Borcu) trče pripadnici upravo tih etničkih grupa. Salkanović ističe i da se – iako deklarativno izražavaju izrazito negativne stavove prema nekoj grupi – u svakodnevnom životu sa konkretnim pripadnicima te grupe navijači obično ponašaju sasvim drugačije.

Neophodno je postaviti pitanje da li su navijači uopće svjesni težine poruka koje olako upućuju drugima, da li su te poruke rezultat uvjerenja ili želje da se protivnici što snažnije uvrijede i povrijede? Ako se sjetimo, naprimjer, situacija u kojima su zenički navijači na utakmicama protiv sarajevskih klubova znali vrijeđati Markale, nemoguće je povjerovati da oni suštinski podržavaju ideologiju koja je dovela do tog zločina. Da li je onda moguće da i navijači drugih klubova, pogotovo oni koji niti ne pamte devedesete u suštini nisu svjesni težine i brutalnosti svojih transparenata i povika?

Novinar i urednik portala Tačno Amer Bahtijar, inače pasionirani navijač Veleža, skreće pažnju na to da na utakmici Borac – Velež samo nešto glasnije izgovorene stvari koje su normalizirane u javnom diskursu.

„Šta su to navijači Borca pjevali, a da javno ne govori veći dio rukovodstva entiteta Republika Srpska? Nikakva novost za naše društvo”, ukazuje Bahtijar na širi problem u kojem su poruke sa tribina samo eho dominantnih političkih narativa.

Da su skandiranja na nogometnim stadionima odraz dnevne politike slaže se i sportski novinar portala Mondo, te dugogodišnji navijač Borca, Nebojša Šatara koji podsjeća i na skandiranja Sakibu Mahmuljinu u Sarajevu, te Slobodanu Praljku u Mostaru. Po njemu je sudija nedavno odigranog meča Borac – Velež postupio ispravno kad je prekinuo utakmicu budući da je samo primijenio pravila domaćeg nogometnog saveza koja su u skladu sa propisima UEFA i FIFA, ali naglašava da se ta pravila ne smiju primjenjivati selektivno i da su se trebala primijeniti i u slučajevima koje je spomenuo.

„Tada nije bilo nikakvih prekida, ali dobro, možda su u FS BiH odlučili da od ove sezone u Premijer ligi BiH pokušaju iskorijeniti takve pojave iako ne vjerujem da će time naše društvo postati bliže ili imati identičan pogled na zajedničku prošlost bez nekog šireg konsenzusa. U Bosni i Hercegovini postoje tri dijametralno suprotna pogleda ne samo na prethodni rat, već i na praktično cjelokupnu istoriju, koja se samo manifestuje na tribinama“, kaže Šatara.

Stadioni kao indikator društvenih promjena

Sigurno je da tribine nisu mjesto na kojem će se postići konsenzus o historijskim ili političkim pitanjima, ali je isto tako sigurno i da su one često mjesto na kojima se provode politike i da to provođenje politika često manifestuje kroz govor mržnje ili nasilje. Ne treba zaboraviti kako su upravo stadioni bivše Jugoslavije bili katalizator nadolazećih političkih sukoba i indikator društvenih promjena koji će u konačnici dovesti do raspada države i krvavih ratova. Uz to, u lancu sprege politike i navijačkih grupa, treba dodati i organizirani kriminal kao neizostavnu kariku.

Na ovo podsjeća i profesor Alberto Testa sa Univerziteta u Zapadnom Londonu, međunarodno priznati kriminolog i stručnjak za radikalizaciju i ekstremnu desnicu koji je prije tri godine objavio knjigu Nogomet i nasilni ekstremizam: Etnografska studija bosanskohercegovačkih navijačkih grupa (Football and Violent Extremism - An Ethnographic Study of the Bosnia and Herzegovina Ultras). Testa je sa saradnicima istražio upotrebu nogometa u Bosni i Hercegovini za radikalizaciju i promociju često nasilnih ideoloških narativa i došao do zaključka da bh. navijačke grupe ne čine samo „strastveni fanovi”, već da su one često povezane sa kriminalnim aktivnostima van stadiona.

Kao glavni razlozi za ulazak mladih u taj svijet, ovaj kriminolog vidi ekonomsku nestabilnost i nedostatak perspektive, potragu za identitetom, pripadnošću i zaštitom unutar čvrsto organizovane grupe, te transgeneracijske traume gdje se podjele i frustracije starijih generacija prenose na mlade kroz navijačku subkulturu. Iako ih nacionalistički ispadi čine najvidljivijim, Testa kao glavni faktor kohezije navijačkih grupa i njihov smisao postojanja ipak vidi kriminal.

U složenom sistemu odnosa sporta, politike i kriminala teško je jasno dokučiti uzroke onog što se dešava, ali su posljedice itekako vidljive i ogledaju se u govoru mržnje i nasilju. Historičar Edin Omerčić sa Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu podsjeća kako je huk sa tribina u SFRJ bio uvod u sukob koji će poprimiti daleko užasnije, krvavije i strašnije razmjere od huliganskih okršaja na stadionima. Današnja skandiranja vidi kao logičan završetak procesa koji je osamdesetih počeo prijetnjama direktnim likvidacijama, od koji su neke bile krajnje morbidne i brutalne poput pjesme splitske Torcide Visoke peći potpaljujem ja, Dva reda koksa, čet'ri purgera, Purger se dere 'aaaaaaa', Bit' će pečenja radujem se ja ili skandiranja navijača beogradskih klubova na gostovanjima (Gradom domaćinom) se srpska vojska kreće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće.

„Danas navijači slave te iste zločince iz proteklog rata, te kroz svoje rituale i simboliku, kroz vid subkulture njeguju folklor nasilja i smrti”, zaključuje Omerčić.

Ono što je uistinu zastrašujuće jeste činjenica da u ovakvom folkloru sve više učestvuju mladi rođeni u 21. stoljeću, pripadnici generacije rođene u digitalnom okruženju koji sami po sebi nemaju istinske traume iz ratnog perioda, a kvalitet i atmosfera života koje žive im ne daje baš mnogo razloga da slave one koji su takvo okruženje stvorili. Od „postdejtončadi” generacije Z bi se ipak očekivalo da budu bolje informirani, više empatični i bolje otporni na retrogradne ideje i oblike ponašanja.

Međutim, činjenica da i nakon 30 godina od rata svjedočimo veličanju ideja i djela koji na ove prostore nisu donijeli ništa osim zla daje za pravo zaključku Alberta Teste da radikalizacija dolazi sa vrha i da ekstremizam na bh. stadionima potpiruju i eksploatišu političko-kriminalne elite. Sa ovim se slaže i pisac i bivši britanski diplomat Ian Bancroft koji je već dugi niz godina prisutan na Balkanu. Po njemu, politika i organizirani kriminal na Balkanu imaju dug historijat mobilizacije navijačkih grupa i manipulacije njima, vješto ih koristeći kao poluge za destabilizaciju i zastrašivanje političkih protivnika ili onih koji misle drugačije.

Ovo nije slučaj samo na Balkanu, budući da se slični primjeri mogu naći u brojnim drugim zemljama, naročito u Italiji, Španiji, Poljskoj ili Rusiji. Bancroft je stava da dok god postoje strukture koje koriste mržnju u političke i druge svrhe, postojaće i navijači kao sredstvo za provokacije i zastrašivanja.

Kako je problem moguće riješiti?

Nužno se nameće pitanje da li je ovaj problem moguće riješiti i na koji način je to moguće učiniti? I Bahtijar, kao strastveni ljubitelj nogometa koji je obišao brojne svjetske stadione, kaže kako borba protiv raznih oblika mržnje na stadionima nije strana ni puno razvijenijim društvima od bosanskohercegovačkog, ali da se drugdje poduzimaju mjere gdje i sami klubovi identificiraju navijače koji krše pravila i zabranjuju im prisustvo na stadionima. Navodi primjer madridskog Reala koji je većem dijelu desničarskih subkulturnih skupina zabranio ulaz na stadion, a pitanje je da li za takvo nešto postoji volja i sposobnost među ovdašnjim klubovima.

Čini se kako se bar za sada sve svodi na ignorisanje problema od strane klubova i puko poštovanje izrečenih sankcija bez istinske volje da se u obračun za govorom mržnje i ekstremizmom na stadionima uđe odlučnije. Kao dokaz tog ignorisanja može se uzeti i činjenica kako na upit o stavovima FK Borac o političkim i nacionalističkim porukama na tribinama, te mjerama koje bi vrijedilo poduzeti kako bi sportski stadioni i dvorane prije svega ostali mjesta sportskog nadmetanja i navijanja, a kojeg smo poslali povodom prekinute utakmice, nismo dobili odgovor.

U svakom slučaju, za adekvatan odgovor na širenje govora mržnje i nasilja na sportskim priredbama potrebna je šira akcija koja bi obuhvatila i klubove, ali i nogometni savez, organizacije civilnog društva i strukture vlasti. To u svojim zaključcima i preporukama prepoznaje i Testa, koji posebno ističe kako za Bosnu i Hercegovinu ne mogu važiti isti modeli borbe protiv govora mržnje i nasilja na stadionima koji se koriste u Zapadnoj Evropi – zapadni modeli pretpostavljaju postojanje stabilnog političkog sistema i funkcionalnih institucija, dok Bosna i Hercegovina traži specifičan pristup prilagođen poslijeratnom duboko podijeljenom društvu.

Za početak, potrebno je izvršiti potpunu depolitizaciju sporta i prekinuti veze između politike i navijača, a sve što bi se poduzimalo nakon toga ili paralelno s tim predstavljalo bi prelazak sa represivnih mjera na prevenciju i rano prepoznavanje simptoma ekstremizma. To bi uključivalo kontinuirano djelovanje unutar zajednice, ali i napredno digitalno praćenje i prepoznavanje ekstremnih narativa i simbola.

Nije teško prepisati recepte i iskustva razvijenijih društava, te ih prilagoditi lokalnom kontekstu i provesti u djelo. Pitanje je samo da li za to postoji stvarni interes i spremnost.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).