Dosadašnja istraživanja su pokazala da se na medije u Bosni i Hercegovini izdvajaju milioni maraka iz javnih budžeta. Na osnovu kojih kriterija i procedura se oni dodjeljuju i dalje ostaje upitno.

Prvi izvještaj koji je rađen u sklopu projekta “Transparentnost finansiranja medija: razvoj kriterija za finansiranje medija i oglašavanje javnog sektora” pokušava odgovoriti na to pitanje, te ponuditi pregled obrazaca prema kojima vlasti na entitetskim i lokalnim nivoima finansiraju medije. Praksa je neujednačena i netransparentna, što otvara prostor za finansijske i političke pritiske i za donošenje arbitrarnih odluka o dodjeli sredstava.

Poznato je da tri četvrtine sredstava za medije dobiju oni javni, u koje spadaju tri javna servisa, dvije entitetske agencije, kao i javni kantonalni, općinski i gradski mediji.

Iako se tri javna RTV-servisa u pravilu finansiraju na osnovu pretplate i marketinga, entitetske vlasti mogu dodijeliti izvjesna sredstva RTVFBiH i RTRS-u. Takvo finansiranje najčešće je označeno kao pomoć u procesu digitalizacije, a također se ističe kao neophodno zbog neriješenog sistema naplate RTV-takse.

Međutim, donosioci odluka snose odgovornost za neusvajanje izmjena zakona o RTV sistemu, a način prikupljanja i posebno raspodjele takse između tri emitera predmet je entitetskih i stranačkih razilaženja zbog kojih parlament nije postigao konsenzus.

Drugi nivoi vlasti redovno izdvajaju sredstva za medije – najviše za javne kantonalne, općinske i gradske radijske i televizijske stanice. Izdvajanja iz javnih budžeta za ta preduzeća planiraju se na godišnjem nivou, na osnovu zahtjeva budžetskih korisnika u vidu prijedloga aktivnosti za naredni budžetski period. Riječ je o uhodanoj proceduri, koja se prenosi iz godine u godinu, a može se promijeniti zbog smanjenih sredstava, ali i izmjenom strukture vlasti, uglavnom nakon lokalnih izbora.

U praksi se bilježe problematični slučajevi u kojima se ograničava sloboda medija, a treba napomenuti da su imenovanja direktora i upravnih odbora u lokalnim javnim medijima redovno politizirana tako da se osigura lojalnost pojedinim političkim interesima. U tom sistemu, finansijsko uvjetovanje je samo dodatni mehanizam za osiguranje političke servilnosti.

Pored redovnih tekućih i kapitalnih transfera javnim preduzećima – drugi se odnose na nabavku opreme – institucije vlasti dodjeljuju sredstva medijima za posebne namjene, te sklapaju i različite vrste ugovora s javnim i privatnim medijima za promocije, oglašavanje i praćenje rada organa vlasti.

Prema pravilu, ti bi se ugovori trebali zaključivati po sistemu javnih nabavki koji regulira nabavku različite robe, usluga i radova od strane javnih organa. Novi Zakon o sistemu javnih nabavki usvojen je 2014. godine sa ciljem da se spriječi instrumentalizacija i zloupotreba javnog novca i omogući efikasnija kontrola potrošnje javnih sredstava i fer tretmana prema svim ponuđačima. Sekundarni izvori, međutim, ukazuju na brojne propuste u primjeni Zakona o javnim nabavkama, zbog kojih nije osigurana potpuna transparentnost.

U cjelini, obrasci finansiranja medija iz javnih budžeta su slabo regulirani. Oni su odraz dugogodišnjeg ustaljenog procesa prije nego rezultat pomno izrađenih i pripremljenih kriterija koji bi onemogućili donošenje arbitrarnih odluka. Praktično, ne postoje nikakve garancije da različiti oblici finansiranja neće biti zloupotrijebljeni za partikularne ciljeve nosilaca vlasti. Mediji koji se finansiraju iz javnih budžeta, na ovaj ili onaj način, podložni su različitim pritiscima. Oni su naročito vidljivi u primjerima finansijskog uvjetovanja, ali i politiziranog imenovanja čelnih ljudi u lokalnim javnim emiterima, čiji opstanak direktno zavisi od lokalnih vlasti, koje imaju glavnu riječ u određivanju visine prihoda iz javnih budžeta. Ne postoji sistem utvrđivanja budžeta lokalnih javnih medija kojim bi se ovi mediji donekle zaštitili od samovolje lokalnih vlasti i koji bi im pružio minimalnu finansijsku sigurnost i garancije uredničke nezavisnosti. Slično tome, privatni mediji također su u poziciji da svoje uredničke politike moraju podrediti interesima lokalnih vlasti ukoliko žele računati na prihode iz javnih budžeta, budući da postojeći sistem odabira medija s kojima vlasti sklapaju različite vrste ugovora ne sprečava arbitrarne odluke zasnovane na političkim interesima vladajućih struktura.

Čitav izvještaj možete pročitati ovdje.