Ograničenja društvenih mreža

Ograničenja društvenih mreža

Mreža se danas smatra efikasnim modelom (ako ne i jedinom alternativom) za organizovanje političke opozicije. No, možda smo previše doslovno uzeli Hardtovu i Negrijevu izjavu da je ´za borbu protiv mreže potrebna druga mreža.´ (2004:58).

Ulises Mejias je napisao predivan rad o tome kako društvene mreže pored toga što omogućavaju učestvovanje, ujedno ga i ograničavaju. Ili, kako i sam postavlja pitanje: ˝Da li društvene mreže stvaraju javnosti (mišljenje se može slobodno iznijeti) ili mase (mišljenje se može iznijeti slobodno, ali ne može prerasti u akciju)˝.

To je u drastičnoj suprotnosti sa ´revolucionarnom´ retorikom (sjetite se Twittera i ´Iranske revolucije´) koja okružuje toliko pisanih sadržaja na društvenim mrežama.

Ukoliko uspijete nabaviti primjerak ovog rada, preporučujem da ga pročitate u cijelosti, jer ima previše interesantnih stvari koje ne mogu stati u ovaj kratki pregled. Ukoliko ipak niste u mogućnosti da dođete do primjerka rada, slijede neke od osnovnih teza koje Mejias navodi:

•    Mreže su se razvile od okvira koji su bazirani na posmatranju u ˝aktualizirane modele koji normaliziraju određenu vrstu privatizirane javnosti˝ - drugim riječima, to su tehnički konstrukti bazirani na posmatranju fizičkog i virtualnog ponašanja

•    Trebamo razlikovati korporativne i javne provajdere društvenih mreža, baš kao što ih razlikujemo i u drugim medijima

•    Sloboda ekspanzije je sve veća, ali je isto tako sve jača i odlučnost korporacija da tu slobodu ograniče (kroz uvođenje funkcionalnosti i značajki)

•    Komodifikacija saradnje (koja se dešava u sklopu oglašavanja, naprimjer)

•    Raznolikost glasova je u suprotnosti sa homogenizacijom platformi

•    Fer igra je u suprotnosti sa stvaranjem društvenih nejednakosti (koje se očituju u pristupu određenim pozicijama unutar mreže, a ne u samom pristupu mreži).

Centralna teza njegovog rada govori o tome kako društvene mreže predstavljaju prepreku alternativnim oblicima društvene organizacije – što on objašnjava pomoću koncepata ˝nodocentričnosti˝ i ˝paranodalnosti˝.

Nodocentričnost objašnjava ovako:

˝Mreža ne prepoznaje ništa osim čvorova (engl. nodes). Ukoliko je nešto dostupno na mreži, to se smatra dijelom realnosti. Međutim, ukoliko je nešto nedostupno, onda kao i da ne postoji.˝

˝Nodocentričnost podrazumijeva da mreže izuzetno efikasno uspostavljaju vezu između čvorova, ali ne pružaju mogućnost da se unutar mreže vidi ili pristupi bilo čemu što nije čvor na toj mreži. To ne znači da nodocentričnost u društvenim mrežama osiromašuje društveni život ili umanjuje vrijednost blizine: čvorovi se ne ponašaju ni antisocijalno (oni imaju značajnu korist od povezivanja sa drugim čvorovima) niti antidruštveno (jednako se lako mogu povezati na susjedne čvorove i na neke daleke čvorove). Poenta je u tome da nodocentričnost stvara takvu društvanu realnost u kojoj čvorovi mogu vidjeti samo druge čvorove.˝

Prisjetite se samo šta znači egocentričnost i biti će vam mnogo jasnije.

Što se tiče paranodalnosti – ovim konceptom se objašnjava ˝ono nešto što odbija da bude dio mreže.˝

˝U mrežnim dijagramima koji su nam svima poznati, prostor izvan mreže, kao i prostor između čvorova i linkova, se nalazi u savršenoj praznini. Međutim, taj prostor nije prazan. Ispunjen je mnoštvom koje ne prati organizacionu mrežnu logiku.˝

˝Jedino paranodalni dizajn može odgovoriti na zahtjeve društvenih konstrukcija koje postoje izvan epistemološke isključivosti čvorova.˝

Ovo je veoma bitno, jer kako Rancière argumentovano tvrdi:

˝Nove oblike političke subjektifikacije uvijek prati dezidentifikacija od društva kao cjeline i mjesta koje zauzimamo unutar njega. Paranodalno postaje, kako to Rancière kaže, dio onih koji nemaju svoj dio.˝

Mejias se trudi da naglasi da se on ne zalaže za odbacivanje mreže kao modela organizacije, već samo za malo sofisticiranije razumijevanje tog modela:

˝Kada izvagamo prednosti i mane nodocentričnosti (predložimo virtuelne mogućnosti, i imobiliziramo ih čim se aktualiziraju), da li to znači da će nam uskoro biti neophodan novi oblik ˝mrežne pismenosti˝ koja podrazumijeva i koncept paranodalnosti? Daleko najveća prepreka razvoju ove ključne pismenosti je bezuvjetno prihvatanje mreža kao alata za promjenu (takvo bezuvjetno prihvatanje bi nas moglo navesti na to da, naprimjer, previdimo kako usluge društvene mreže doprinose formiranju masa, a ne javnosti). Mreža se danas smatra efikasnim modelom (ako ne i jedinom alternativom) za organizovanje političke opozicije [...] No, možda smo previše doslovno uzeli Hardtovu i Negrijevu izjavu da je ´za borbu protiv mreže potrebna druga mreža.´ (2004:58). Da li znanje i etike koje su neophodne za borbu protiv nodocentričnosti mogu proizaći iz identične mrežne logike? Da li je cilj da se jednostavno stvori ´bolja´ mreža? Ili bismo u potpunosti trebali zaboraviti na mrežnu logiku?

Ovo zahtijeva još mnogo promišljanja.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prevela: Lela Kadrić
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje Online Journalism Blog-a, gdje je objavljen 30.7.2010. pod naslovom "Research: the limits of social networks for organising the social".

 

Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja sadržaja Online Journalism Blog-a koji su u cjelosti dostupni na sajtu http://onlinejournalismblog.com/

 

Oprema teksta: redakcija MC Online.