Političari, ali ne samo oni, svode medijske slobode na pravo novinara da neselektivno ocrnjuju ljude bez posljedica. Takvo stanovište ne samo da nije univerzalna istina, već predstavlja i opasno pojednostavljivanje uloge slobodnih medija u društvu koje želi da postane istinski demokratsko i pravedno.

Mart 2007.

Uvjeren sam da će vas pitanje iz naslova razočarati. To se i meni događa svaki put kad god se sretnem s njim, a to baš i nije tako rijetko, iako se, priznajem, pitanje najčešće i ne postavlja u ovako otvorenoj formi. Više je to kao neki prigovor koji se upućuje novinarima u stilu: «Šta više hoće kad imaju sve što im treba»... Pod sintagmom «sve što im treba» misli se, uz ostalo, i na medijske slobode. I to na način kao da ih novinarima neko poklanja. Samo što se ne kaže još da je to možda i nezasluženo, a oni nezadovoljni?

Novinarima počesto u ovom stilu prigovaraju političari, koji se očito osjećaju «neravnopravni» u odnosu na njih. Razlozi su koliko jednostavni, toliko i banalni. Novinari, kao, svašta sebi mogu priuštiti što se političarima ne dopušta, ili zabranjuje. Političari navodno moraju da trpe i da budu kooperativni, tolerantni i fini, dok novinari ne moraju...

Ravnopravnost na javnoj sceni, međutim, ne bi se mogla i trebala mjeriti samo na osnovu ovih nekoliko elemenata. Ali, ovdje nije riječ o tome ko je više ili manje ravnopravan na javnoj sceni i čiji su argumenti jači, već o nečemu što ima znatno veći značaj. Riječ je o (ne)razumijevanju medijskih sloboda.

I pojma i, još više, njegova sadržaja.

Ima li prečih sloboda?

Primjere nerazumijevanja medijskih sloboda srećemo bezmalo svaki dan u javnom i privatnom životu, ali nerijetko i u samim medijima. Posljednji je slučaj bio posebno zanimljiv na mnogo načina. Zbog povoda, poruka, autora... 

U vrlo gledanom informativnom programu sarajevske Televizije Hayat, koji subotom ide pod znakovitim imenom «Centralni dnevnik» i sa ne manje znakovitim autorstvom njegova voditelja i urednika (Senad Hadžifejzović, jedan od najpopularnijih domaćih novinara i urednika), objavljen je 10. februara/veljače 2007. godine komentar o stvarnim mukama povratnika u istočnom dijelu Bosne i, kao s neba pa u rebra, o licemjernim raspravama o – medijskim slobodama! Medijske slobode su u tu priču ušle tek da bi se istaklo koliko su sve druge slobode zanemarene i kako je samo ova «prenaglašena».

Koliko je ta namjera bila ozbiljna govore upravo ovih nekoliko bitnih činjenica koje treba znati za njeno razumijevanje. Autor te teze je vrlo uvaženo i rado slušano ime (Abdulah Sidran, pjesnik, pisac i akademik!), njegovi sedmični komentari nose takođe znakovit naslov («Opasne priče»), medij prenošenja moćan (televizija) i, napokon, sam program vrlo popularan i uticajan («Centralni dnevnik» NTV Hayat).

Povod za njegov komentar bio je već poznati skandal političkog bojkota koji je sredinom prethodnog mjeseca (januar/siječanj 2007.) preduzela Vlada Republike Srpske u odnosu prema vodećoj javnoj televiziji u Bosni i Hercegovini  BHT1 (o tome detaljnije na NetNovinar.org u članku Politika, političari i mediji: Neki vole bojkot, drugi izazivaju bojkot), kao i neposredno dolazak Miklosa Harasztija koji je, kao specijalni izaslanik OSCE-a u Beču za slobodu medija, tokom trodnevne posjete Bosni i Hercegovini ispitivao cijeli slučaj (detaljnije na sajtu OSCE misije u BiH).

Autor TV komentara je nakon uvoda – u kojem se, inače, nije ni izjašnjavao o pomenutom skandalu - ustvrdio da je “sloboda medija jedina sloboda koju su nam sa višestranačjem donijele tzv. demokratske promjene s početka devedesetih godina prošloga stoljeća” i onda postavio pitanja: “Šta je, dakle, sa nekim drugim slobodama i ima li važnijih i prečih sloboda od slobode štampe?”.

Koje su to, po ovom autoru, “važnije i preče slobode od slobode štampe”? To su, kako navodi, sloboda od svakog straha, fizička sigurnost povratnika u Republiku Srpsku, očuvanje privatne imovine... Autor navodi primjer bošnjačke povratnice, koju lokalno Tužilaštvo, kakvog li paradoksa, optužuje “zbog širenja vjerske i nacionalne netrpeljivosti“ jer traži rušenje i izmještanje crkve protivpravno izgrađene u njenom dvorištu, potom navodi i slučajeve bezakonja u jednom selu kod Doboja i drugom kod Goražda u kojima raznim smicalicama otimaju zemlju Bošnjaka... Autor sve to opisuje kao “organizirani terorizam nad bošnjačkim povratnicima” i daje mu kvalifikaciju “nastavka i dovršavanja genocida”.

“Biser pred svinjama” 

Nema nikakve dileme koliko su sve te slobode i prava (na ličnu sigurnost i na privatnost imovine) bitne za svakog čovjeka. Nema dileme ni da su one u današnjoj Bosni i Hercegovini mnogim ljudima, što legalnim što nelagalnim sredstvima, ograničene ili potpuno uskraćene. I tu je autor u pravu. Još da je naveo, makar i usputno, poneki primjer istih ili sličnih muka s kojima se suočavaju i srpski i hrvatski povratnici, bio bi mnogo uvjerljiviji...

Ali, ostavimo po strani tu, uslovno kazano, političku korektnost ili, bolje rečeno, toliko nedostajuću univerzalnu brigu za sve individualne slobode i prava svih ljudi bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku opredijeljenost, ili neku treću pripadnost. O medijskim slobodama, naravno, govorimo. Otkud odjednom one u toj priči i zašto su i kako su autoru zasmetale?

Da li mu je zasmetao dolazak specijalnog izaslanika OSCE-a u Beču za slobodu medija Miklosa Harasztija? Na neki način, da. „Licemjerna je pomenuta trodnevna posjeta, pa i svaka rasprava o medijskim slobodama“, doslovno kaže autor, braneći tu svoju tezu nepostojanjem nekih elementarnih ljudskih sloboda. „Dok njih nema, one su, medijske slobode, biser pred svinjama i u suštini karikatura medijskih sloboda“. Po njemu su medijske slobode tek «vrhunac u procesu osvajanja drugih elementarnih ljudskih sloboda».

Autoru je, u stvari, zasmetalo što se «cijeli svijet digao» (OSCE) zbog jednog lokalnog skandala s medijskim slobodama dok neka druga kršenja ljudskih sloboda gotovo neopaženo prolaze.

Zasmetale su mu možda i same medijske slobode? Opet je odgovor potvrdan. Evo i zašto. Naredni citat opravdava prethodnu konstataciju i odslikava cijeli problem:

«Koja nam korist od medijskih sloboda ako se u nekoj novini za nekoga može stotinu puta napisati da je kriminalac, pa nikom ništa? A neko bi morao sjesti na optuženičku klupu. Onaj koga su javno stotinu puta prozivali da je kriminalac ili onaj koji je to stotinu puta u slobodnim medijima napisao. Kakva je to i čemu služi takva sloboda štampe?”

Osvajanje sloboda

Relativiziranje medijskih sloboda očito je zasnovano na njihovom krivom shvaćanju i tumačenju. Karakterističnim ne samo za ovu “opasnu priču” već i za poimanja u dobrom dijelu javnosti.

Svođenje medijskih sloboda na ovu dimenziju da se “u nekoj novini za nekoga može stotinu puta napisati da je kriminalac, pa nikom ništa», ne znači ništa drugo do razumijevanje medijskih sloboda kao prava isključivo novinara (urednika, medija) i nikoga drugog, potom i kao prava na njihovu zloupotrebu i, na kraju, kao prava koja su došla sama od sebe («koje su donijele demokratske promjene devedesetih»).

Počnimo od ovog posljednjeg stava. Demokratske promjene devedesetih nisu same po sebi “donijele” medijske slobode, ali jesu stvorile uvjete za njihovo osvajanje. Uz to, one (medijske slobode) se ne donose i ne daju, makar se događale i najdemokratskije promjene - one se uzimaju. Bolje rečeno, otimaju. Tako je bilo i do ovdje pomenutih demokratskih promjena, jer niko ne može poreći da nisu osvajane i ranije, makar i u ograničenom obimu, a tako je i nakon njih.

Demokratske vlasti nisu demokratske po tome kako se izjašnjavaju, već po tome kako djeluju. Zato ni one, i kad stvarno jesu demokratske, ništa ne poklanjaju – vlasti u ovom regionu pogotovo - ukoliko ih se na to ne prinudi.

Misli li bilo ko da bi ministri hrvatske vlade, na čelu sa premijerom Ivom Sanaderom, nedavno objavili kolika je vrijednost njihove individualne pokretne imovine (i čuvenih Senaderovih satova!) - da nije bilo upornog pritiska novinara i javnosti? Ili da bi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić tek tako priznao “rane zablude” svoje tuđmanovske prošlosti da mediji nisu zdušno obznanili njegovo obraćanje iseljenicima u Australiji staro više od deceniju i po?

Da li bi vlada jednog entiteta u Bosni i Hercegovini (Republike Srpske) sama od sebe odustala od bojkota vodeće javne televizije BHT1 kao što se to nedavno desilo? Ni govora.

Ovakvih pozitivnih primjera nema puno. Više je onih drugih koji svjedoče da i danas “karavani prolaze dok psi laju”. Mediji otkrivaju afere, s rezignacijom se često govori u novinarskim krugovima, ali najčešće se ništa ne dešava... Gotovo ništa. Kao što kaže Sidran: “Neko bi morao sjesti na optuženičku klupu. Onaj koga su javno stotinu puta prozivali da je kriminalac ili onaj koji je to stotinu puta u slobodnim medijima napisao».

Zapravo, nije baš da se ne događa ništa. Događa se upravo ovo drugo: sve je više novinara na optuženičkoj klupi pa se u javnosti stiče dojam da im se sudi bezmalo često koliko i kriminalcima. Danas je izgleda lakše dokazati klevetu novinarima nego osumnjičenim lopovima - kriminal.

Odgovor na pitanje zašto je to sve tako mogao bi biti neka druga tema, iako i u njegovoj osnovi, uz pitanja naročito politike i pravosuđa, ostaju i nadalje teme o razjedinjenim novinarima i uglavnom nemuštoj javnosti. Ništa se ne dešava upravo tamo gdje ne postoji dodirna tačka između medija i javnosti.Tamo gdje psi laju (novine, radio tv) a karavani prolaze (vlasti i javnost).

Prava novinara i prava javnosti

Vratimo se na kraju pitanju da li su i koliko medijske slobode ekskluzivno novinarske i medijske.

Niko, naravno, ne može poreći da su one zaista i novinarske i medijske po definiciji i da su uvjet njihova rada. Ali to nije dovoljno da bi okarakteriziralo njihovu suštinu. Sporno je, naime, njihovo svođenje samo na ovu dimenziju. Na novinare i na medije – novine, radio, televiziju, internet. Kao da su one njihova privilegija i same sebi i samo njima svrha.

Nedostaje treći ključni faktor, u stvari prvi, bez kojeg one gube osnovni smisao. Javnost.

Medijske slobode imaju smisla samo ukoliko služe javnosti. Posmatrane u takvom odnosu, medijske su slobode na prvom mjestu pravo javnosti da dobije sve informacije bitne za nju, i obaveza novinara i medija da ispune te zahtjeve. Onoliko prava i privilegija koliko medijske slobode dozvoljavaju medijima i novinarima – samo su prava koja oni imaju u ime javnosti.

Većina novinara i medija danas shvataju i prihvataju takvu svoju ulogu i na mnogo načina pokušavaju da je opravdaju. O tome, uz ostalo, svjedoče sve brojnije čitalačke tribine novina, sve češće objavljivanje mail adresa autora novinskih analiza i komentara, takođe online izdanja većine medija koja nerijetko pružaju mogućnost javnosti da komentira sve teme, potom blogovi... Ova generalna demokratizacija medija, dakako, nije sva u znaku pozitivnih reagiranja, ali to bez sumnje jeste njena glavna odlika i tendencija.

Novine, radio i televizija sve više postaju mediji koje ne prave samo novinari i urednici već i njihova publika. I zato takođe medijske slobode ne mogu biti samo slobode novinara i urednika.

Ako to ne bi bio slučaj, one bi onda bile tek novinarska privilegija udaljena samo korak od zloupotrebe. I bile bi luksuz.