Često prepušteni sami sebi, maloljetnici upijaju medijski prikaz nasilnika u junačkom svjetlu zbog kojeg dio počinitelja ponavlja zlodjela.

Dolaženje maloljetnih osoba u sukob sa zakonom veliki je problem suvremenog društva.
Nekad se, neovisno o starosti osoba koje su počinile kaznena djela, ta pojava ubrajala u opći kriminalitet. Međutim, u 2. polovici 20. stoljeća prevladao je izraz 'maloljetnička delikvencija' za kaznena djela malodobnih prijestupnika, dok se pojam 'kriminalitet' u pravilu veže uz odrasle osobe, potpuno svjesne svojih postupaka.

Upravo zbog manje svjesnosti maloljetnika u odnosu na odrasle o posljedicima vlastitih postupaka, velika većina svjetskih država posebno propisuje odgovornost maloljetnih prijestupnika i odvaja ih od odraslih kad ih upućuje na izdržavanje kazni u ustanove zatvorenog, poluzatvorenog ili otvorenog tipa.

Nažalost, to nije uvijek tako, i to ne samo u siromašnim državama koje nemaju uvjete za zbrinjavanje maloljetnih prijestupnika, nego i u nekim bogatim državama. U pojedinim američkim državama, na primjer, malodobne osobe smještaju u iste ustanove s odraslim kriminalcima.

Mediji nude opasnu sliku „osjećajnih“ mafijaša, „dobrih“ lopova, „uspješnih“ odmetnika, kockara i prevaranata…

Potreba odvajanja maloljetnih prijestupnika od odraslih proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti za shvaćanje posljedica, prouzročene dobnom nezrelošću, ali i nedostatkom roditeljske (obiteljske) brige za odgoj djeteta, kao i odgojnim propustima u školi i društvu u cjelini, koje često ne nudi dovoljno zanimljivih sadržaja koji bi zaokupili djecu kako bi izrasli u poštene i odgovorne članove zajednice.

Pobjeđuju materijalne vrijednosti

Profesorica pedagogije Mersida Karačić iznosi argumente po kojima siromaštvo nije značajan uzrok delikvencije, nego se ona prvenstveno ogleda u nedostatku brige za djecu:

„Želja za višim materijalnim stupnjem potisnula je emocionalno obrazovanje s počasnog mjesta. Roditelji teže da materijalnim dobrima nadoknade svoju nemogućnost da daju same sebe. Oni ukrašavaju svoj stan obilježjima materijalnog blagostanja koji su u službi protuteze neugodne činjenice da su i otac i majka zaposleni. Materijalističko ozračje zamjenjuje ljubav, koja je pravi izvor sreće svakog djeteta.“

U prilog upravo ovim tvrdnjama dokaze je lako naći u statističkim podacima o maloljetničkoj delikvenciji. Ona je prisutna i u razvijenim i u nerazvijenim zemljama, u državama na svim kontinentima - i s demokratskim i s nedemokratskim ustrojem vlasti, u različitim kulturama, religijskoj pripadnosti ili svjetonazorima.

Maloljetnička delikvencija je vrlo velik društveni problem u zemljama u tranziciji. Ona se, mjereno brojem sukobljavanja sa zakonima malodobnih osoba, povećala u odnosu na razdoblje od prije tridesetak godina.

Međutim, bilo bi pogrešno pojednostavniti uzroke i svesti ih samo na rat, koji je donio brojne traume i djeci i odraslima. Sigurno je da je maloljetnička delikvencija samo jedna od trajnih posljedica ratnih strahota na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno Bosne i Hercegovine.

Drugi, direktno presudan uzrok porasta broja prekršaja i krivičnih djela koja čine malodobne osobe je promijenjeni način života i prepuštenost djece same sebi. Do toga je došlo i u državama koje nisu prošle rat zadnjih desetljeća (Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska…), ali se promjenom društvenog uređenja značajno izmijenio način života i drastično skratilo vrijeme koje roditelji (obitelji) posvećuju djeci.

U zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije svi su preduvjeti za porast maloljetničke delikvencije prisutni:

• gubitak roditelja, obitelji i domova,
• više ili manje nasilne promjene mjesta boravka,
• proživljene trauma,
• pad privredne aktivnosti
• nedostatak mogućnosti zaposlenja, stjecanja stana i drugih dobara, s naglaskom na (ne)mogućnost školovanja i studiranja po izboru djeteta

i - kao rezultat svega –

• prepuštenost mnoge djece sebi samima.

TV i Internet - zamjenski roditelji

U međuvremenu svijet nije stao. Tehnološki razvitak, posebno u sferama proizvodnje i trgovine, koje su postale globalne po starom pravilu da velika riba jede malu, globalizirao se, kao i protok informacija, a medijska slika svijeta se revolucionarno promijenila.
Negdje s počecima ratova na prostorima bivše Jugoslavije, 1990. godine, proučavajući teoriju medija i odnos masovnih glasila i bogatog zapadnog društva, Fred Inglis je zapisao da su televizori počeli odgajati djecu.

Medijski nametnut svjetonazor potrošačkog društva odveo je i u tom „uzornom“ zapadnom svijetu roditelje u svakodnevni „lov“ za zaradom od jutra do mraka, pa su se susreti s djecom pretvorili u užurbano jutarnje odvoženje do škole i kratkotrajne večernje susrete opet uz njegovo veličanstvo televizor.

Televizori su zamijenili roditelje i u tranzicijskim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, opterećenim poslijeratnom obnovom, propašću socijalističkih privrednih divova i dolascima multinacionalnih kompanija, kojima je osnovni cilj bio i ostao ostvariti što veći profit uz pomoć jeftine a kvalitetne radne snage.

Ah da, i brinuti se za djecu, što je jedan od najlukavijih marketinških poteza koji se nude u priručnicima velikih magova marketinga čije su knjige postale nepresušno vrelo ideja okrutnog liberalnog kapitalizma koji je časkom zavladao razvalinama socijalističkih država.
Uvijek je bilo lakše nešto srušiti nego novo izgraditi. Rušenjem socijalizma, s lošim srušene i njegove dobre strane poput besplatnog zdravstva, školstva, socijalne sigurnosti i brige o djeci. Uloga djece ostala je važna, ali sad samo kao ciljne skupine koju mediji trebaju uvjeriti u idiličnost potrošačkog društva.

Zbog prikazivanja nasilnika u junačkom svjetlu dio počinitelja ponavlja zlodjela, neovisno o kaznama.

Mediji iz dana u dan tjeraju djecu da razmišljaju samo o raspolaganju materijalnim dobrima kao jedinom životnom cilju i mjeri vrijednosti, a uz njihovu pomoć roditelje još lakše preodgajaju samo u potrošače.

Dok roditelji muku muče kako prehraniti obitelj i osigurati joj osnovne potrebe u okruženju u kojemu mnogima više od toga nije moguće, mediji pune dječje glavice slikama bogatstva i raskoši. Od informativne, obrazovne, kulturne, odgojne i zabavne uloge medija ostaje samo ona zabavna, ali namjerno iskrivljena pod diktatom nametanja potrošnje kao načina, smisla i cilja života.

A što kad se stvarnost razlikuje kao nebo od zemlje, kad su mogućnosti male, a želje goleme? Neke dječje glavice okrutnost zbilje ne mogu ni shvatiti, niti prihvatiti. Što kad roditelji nemaju rješenja i ne uspiju ispunjavati želje? Ili ih nikad kod kuće nema?

Dio dječje populacije pronaći će snagu i posvetiti se učenju, dio će se gubiti u ravnodušnosti i beznađu, oni osjetljivi će zbog toga pasti u depresivna stanja, a mali dio će pokušati želje ispunjavati ne prezajući ni od kršenja zakona.

Mediji opet nude sliku „osjećajnih“ mafijaša, „dobrih lopova“, „uspješnih“ odmetnika, kockara i prevaranata… Nasilje se prikazuje kao sredstvo do ostvarenja ciljeva, što nezrele osobe može potaknuti da se povedu za pogrešnim uzorima.

Više nisu televizori jedini koji odgajaju djecu, nego im svesrdno pomažu kompjuteri, prepuni korisnih, ali i štetnih sadržaja, na koje djeca nailaze svakodnevno, ostavljena da uz pomoć kućišta punih elektronskih sklopova odgajaju sama sebe.

Opasnost: Romantizirana medijska slika kriminalaca

Michael Kunczik i Astrid Zipfel su dugi niz godina proučavali utjecaj medijski prikazanog nasilja na ponašanje korisnika medijskih sadržaja. Oni se protive teorijama da primatelji medijskih poruka, među kojima su važna skupina djeca, uvijek mogu steći želju za oponašanjem nasilničkog ponašanja u stvarnome životu.

Napominju da dio populacije gledajući nasilje stvara otpor prema njemu. Dio se privikava na postojanje nasilja, koje je u medijima češće zastupljeno kao način rješavanja sporova nego u stvarnome životu, ali ne pribjegava nasilnim postupcima. Pri tome mali dio populacije poželi imitirati viđeno i tako život učiniti uzbudljivim, a željeno dostupnim.

Do sličnih su zaključaka došli i kad je riječ o oponašanju samoubojstava, koja su medijski detaljno prikazana (opisana). Dokazano je da vrlo mali dio populacije medijski prikaz samoubojstva može potaknuti na oponašanje.

Podudarnost je, međutim, veća kad se radi o nasilničkom ponašanju (u odnosu na počinjenje samoubojstva ili ubojstva iz osvete kao čin izvršenja „pravde“). Zato Kunczik i Zipfel savjetuju da mediji u prikazu nasilja, bilo da se radi o informativnim, zabavnim ili umjetničkim žanrovima, nasilnike ne prikazuju u junačkom svjetlu ili tako da bi se i mali dio populacije poželio poistovjetiti s njima.

Nažalost, to se svakodnevno događa, zbog čega se stvara u literaturi opisani „učinak bumeranga“. Po njemu, dio počinitelja prekršaja i krivičnih djela uvijek iznova čini slična zlodjela, neovisno o kaznama ili odgojnim mjerama. Oni su smisao vlastitog života našli u životu s druge strane zakona i sami su sebe uvjerili da je njihova misija pravedna jer se bore protiv „svjetske nepravde“, „bogataša koji su se obogatili na tuđoj muci“ ili društva koje ne dopušta i njima „drugu priliku“.

Od ukupnog broja krivičnih djela, postotak onih koja su počinili maloljetnici u mnogim državama se kreće između 3 i 10%. Stanje nije gore ni u zemljama u tranziciji i varira neznatno iz godine u godinu.

Na primjer, prema objavljenim podacima MUP-a Kantona Sarajevo, u prvih 9 mjeseci 2009. godine 7,8%¹ krivičnih djela počinili su maloljetnici.

Ove brojke pokazuju da među prijestupnicima ima višekratnih i da je brojkama potvrđen „učinak bumeranga“. Prema teoriji „učinka bumeranga“, dokazanoj brojnim istraživanjima u različitim zemljama i razdobljima, maloljetnici koji čine krivična djela nastavljaju isto i u zrelosti zato što nemaju nade za novi početak ili zato što su sami sebe uvjerili da u njihovu izboru nema ništa loše.

Na taj se način žele potvrditi u društvu, među poznanicima, ali i nepoznatim ljudima koji za njih saznaju posredstvom medija. Upravo zbog toga se nameće pitanje uloge medija u izvještavanju o maloljetničkoj delikvenciji.

Senzacionalizam i kršenja prava djece

Mediacentar Sarajevo je, na zahtjev Save the Children UK, proveo opsežno istraživanje analize sadržaja napisa o maloljetničkoj delikvenciji 6 dnevnih i 3 sedmične bosanskohercegovačke novine u prva 3 mjeseca 2004. Među brojnim zaključcima ovog temeljito provedenog i metodološki ispravnog istraživanja, potrebno je posebno istaknuti ove:

•    „Velika većina tekstova, njih oko 83%, navode neke podatke o identitetu maloljetnika u sukobu sa zakonom, mada je najčešće riječ o inicijalima maloljetnika.

•    Mediji su skloni senzacionalističkom i simplificiranom izvještavanju, posebno u samim naslovima, gdje se ističu negativne strane, informacije se vade iz konteksta, i uopšte se problem maloljetničkog prestupništva nepotrebno dramatizuje.

•    Mediji konstruišu izrazito simplificiranu sliku o maloljetnicima u sukobu sa zakonom: predstavljeni su izrazito negativno i izvan konteksta. Možemo reći da se stvara slika gotovo pa „prirodno predodređenih“ prestupnika, koji su po svojoj suštini „zli“ i predefinirani da se sukobe sa zakonom.

•    Maloljetnici se predstavljaju kao ubice, palikuće, silovatelji, nasilnici, pljačkaši, tj. kao ozbiljna prijetnja za društvo koje mora naći neki način da se bori sa tom 'pošasti'.

•    Mediji odašilju tri dominantne poruke o maloljetničkom prestupništvu:

1) Maloljetničko prestupništvo je u stalnom porastu i ne možemo ga kontrolirati.
2) Maloljetnici u sukobu sa zakonom su izrazito okrutni i po svojoj prirodi zli.
3) Maloljetni prestupnici predstavljaju veliku i stalno rastuću prijetnju našem društvu.

•    Mediji uglavnom ne govore o širem kontekstu, uzrocima prestupništva u porodici i društvu, i uglavnom se ne odnose kritički prema državnim institucijama.“

Utvrđeni rezultati istraživanja pokazuju da su bh. mediji u izvještavanju o maloljetničkoj delikvenciji 2004. kršili i odredbe Konvencije o pravima djeteta i Kodeks časti BH novinara.

Spominjanje imena i prezimena ili podataka koji omogućuju užoj ili široj okolini identificiranje malodobnog prijestupnika otežava toj djeci mogućnost stjecanja druge prilike jer ih okolina stigmatizira kao zle i nepopravljive.

Psihički nezrela djeca ne traže razloge i moguća suvisla objašnjenja za takav odnos okoline, nego se mire sa sudbinom i prihvaćaju život s druge strane zakona kao nešto o čemu su odlučili drugi, pa pred sobom nalaze razloge za opravdanje počinjenja novih krivičnih djela.
Druga skupina djece u pažnji javnosti, s opisanim „podvizima“ koje su učinili, nalazi samozadovoljstvo i samopotvrđivanje navodne društvene vrijednosti. Poistovjećuju se s medijski nametnutim javnim osobama među kojima su mnoge „zvijezde“ i „zvjezdice“ bez pokrića, dospjele pod svjetla pozornice zbog razgolićivanja, raskalašenog života, opijanja na javnim mjestima, brakorazvodnih parnica, plastičnih operacija, sudjelovanja u navodnim zabavnim emisijama u kojima za novac i „slavu“ izlažu sebe i svoju intimu svima koji ih imaju volje gledati…

Nameće se potreba za uvođenjem etičkih povjerenika u masovne medije.

Poslije pet godina od spomenutog istraživanja, osnovnu promjenu na medijskom tržištu čini znatno veća dostupnost internetskih medija, zahvaljujući prvenstveno napretku tehnologije. Razmjerno napretku tehnologije došlo je do nazadovanja u etičkom pristupu oblikovanju medijskih poruka. Lako je to utvrditi u mnogim područjima, pa i kad je riječ o maloljetničkoj delikvenciji.

Obradi te složene i društveno važne teme pristupa se još više senzacionalistički i još se manje poštuju prava djece. Spominjanje imena i prezimena i drugih podataka iz kojih okolina lako može prepoznati identitet malodobnih prijestupnika od iznimke je postala gotovo pravilo, pa se njih ostavlja na stazi zla bez mogućnosti povratka i nade u drugu životnu priliku.

Ignoriranje etičkih postulata struke

Slijedi nekoliko primjera koji odslikavaju uređivačke koncepcije poznatih bosanskohercegovačkih internetskih portala.

Dnevni avaz u prilogu naslovljenom „Pronađen maloljetnik koji je ranio džudistu“ 3. prosinca 2009. navodi ime i prezime malodobne osobe za koju se sumnja da je počinila krivično djelo. Dodaje se da su „navodno obojica iz“ škole kojoj pišu naziv i mjesto tako da ne može biti zabune o kojem se imenovanom maloljetnom osumnjičeniku radi.

Oslobođenje, koje je, usput rečeno, u bivšoj Jugoslaviji spadalo među vodeća glasila poznata po striktnom pridržavanju etičkih načela i pravila profesije, valjda u nedostatku drugih zanimljivih tema iz svijeta, prenosi 21. listopada 2009. prilog o trinaestogodišnjem pljačkašu kojemu prijeti dugogodišnja robija u američkim zatvorima navodeći njegovo puno ime i prezime.

Da to nije iznimka od pravila i način kršenja novinarskog etičkog kodeksa samo kad se radi o zbivanjima u inozemstvu, Oslobođenje u prilogu čiji naslov kaže da je maloljetnik nožem uboo toga i toga (navedeno ime žrtve), spominje imenom i prezimenom i dvojicu maloljetnika koji su sudjelovali u sukobu, kao i njihove godine rođenja u zagradama.

Nezavisne novine obično donose inicijale maloljetnika, ali i mnoštvo podataka iz kojih okolina može zaključiti o komu se radi. Povremeno, kao 5. listopada 2009. u prilogu „Maloljetnik izboden u trolejbusu“, navodi puno ime i inicijal prezimena maloljetnog počinitelja, te ime i podatke njegova starijeg brata.

Dnevni list navodi ime i prezime maloljetnika za kojeg se, kako pišu, „pretpostavlja da je najvjerojatnije preminuo od prekomjerne doze droge“, a prilog je ilustriran fotografijom na kojoj odnose mrtvo tijelo.

Ni u susjednoj Hrvatskoj stanje nije bolje. Medijski istraživački centar Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku kroz studentske projekte od 2005. analizira i odnos medija prema djeci. I u hrvatskim glasilima, a posebno njihovim internetskim izdanjima, krše se prava djece. Kad se izvještava o maloljetničkoj delikvenciji, sve se više primjera u kojima se spominju identifikacijski podaci maloljetnika.

Zašto novinari i urednici koji neetičnim izvještavanjem o maloljetnim prijestupnicima krše pravila struke nisu svjesni vlastitih prijestupa? Kako nisu svjesni da će otežati povratak malodobnih osoba među korisne i poštene članove društva kad ih javno obilježe kao zle, bez ulaženja u dublje razloge zbog kojih nastaje maloljetnička delikvencija?

Podaci o obrazovanju novinara u tranzicijskim zemljama pokazuju da mnogi od njih nikad nisu ni završili studij novinarstva. Međutim, to ih ne opravdava, niti oslobađa od obaveze poštovanja etičkih načela struke.

Zato se sve više nameće potreba da se snagom zakona propiše uvođenje etičkih povjerenika u masovne medije, kad to već vlasnici medija ne čine dobrovoljno. Etički povjerenici bi trebali ukazivati na propuste novinarima i „novinarima“ održavati tečajeve na kojima bi tumačili odredbe etičkih kodeksa. Tako bi podizali razinu medijske kulture -prvo novinara, a kroz javno djelovanje i korisnika glasila, koji u novim medijima sve češće i sami postaju komunikatorima i odašilju svoje poruke globalno dostupnoj publici.

Reafirmisati obrazovnu funkciju medija

Zaključke i preporuke sročene poslije istraživanja Mediacentra o maloljetničkoj delikvenciji iz 2004. ni danas nije potrebno mijenjati, nego ih osnažiti podsjećanjem novinara, urednika i vlasnika glasila na njihov sadržaj i važnost društvene uloge koju imaju.

Vrijeme se ne može vratiti unatrag. U suvremenom svijetu roditelji sve manje vremena provode s djecom, a djeca sve više vremena konzumiraju medijske sadržaje. Zato mediji koji drže do svog ugleda i namijenjene im uloge moraju, uz tržišnu i zabavnu, reafirmirati obrazovne, odgojne, kulturne i informativne funkcije.

Koliko god to nehumano bilo, činjenica jest da televizori i kompjuteri sve više odgajaju djecu. Roditelji imaju sve manje vremena za njih, a društvo je daleko, zapleteno u papirnatim mjerama i strategijama na kojima uglavnom briga o djeci prestaje prije nego se oživotvori u stvarnosti.

Medijski sadržaji mogu biti, a neki i jesu, i poučni i odgojni, djeci zanimljivi i poticajni. Njih je sve manje u komercijalnim medijima pa se, prvenstveno u državama u tranziciji, nameće nužnim postojanje javnih medija i glasila sufinanciranih od nevladinih i dobrotvornih udruga kojima cilj nije proizvodnja sadržaja s ciljem zaglupljivanja masa, pretežitom prodajom reklama i poticanja jačanja potrošačkog društva, nego ozbiljne društvene uloge promicanja odgoja, obrazovanja, kulture, informativnosti i primjerene zabave.

U protivnom, bumerang prijestupništva, otuđenosti, bezvoljnosti, nedostatka smisla i beznađa vraćat će se iznova i sve jače udarati društva u kojima (samo) televizori i kompjuteri odgajaju djecu.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Od ukupno 6.012 registriranih krivičnih djela, njih 470 (7,8 %) počinilo je 214 maloljetnika.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu 'Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini' kojeg su realizirali Italijanska agencija za razvoj i Italijanska ambasada u Sarajevu u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo i jedan je od pet tekstova objavljenih u publikaciji 'Odgovornost medija za prevenciju maloljetničkog prestupništva' koju možete preuzeti ovdje.