Kad je njemački sudija Wolfgang Stark u utorak popodne 22. juna na stadionu u Porth Elizabethu odsvirao kraj utakmice Engleska – Slovenija, koja je završila rezultatom 1-0, a odlučena je pogotkom Jermaina Defoea iz 23. minute, utakmica u Pretoriji između Sjedinjenih država i Alžira, još je bila u toku. Tamo je rezultat bio 0:0 i u tom trenutku putnici za sljedeći krug takmičenja bili su dotada blijedi i umorni Englezi, i Slovenci čiji su svježina i discipliniran sistem bili neka od najvećih (pa možda i najprijatnijih) dijelova grupne faze Mundijala.

Dvoboj Engleske i Slovenije bio je pravi susret Golijata i Davida: velika reprezentacija, do zuba naoružana medijskom pozornošću, sponzorima i mitologijom, sa selektorom plaćenim kao sam gospodin bog, i s druge strane, mala podalpska zemlja s trenerom koji je radio po lokalnim austrijskim klubovima i skupio igrače koji su svoje mjesto pod suncem, uglavnom, tražili kao gastarbeiteri, po malim njemačkim i francuskim klubovima, teško se probijajući kroz život.

Oni što razmišljaju duboko reći će da stvar nije u petnaest sekundi sudijskog vremena nego onome što dijeli živu od nežive materije – supstanci – ali o tome nemamo opipljivih dokaza, kao ni o postojanju duše. Zato je i moguće da se u ulozi «komentatora» Svjetskog prvenstva pojavljuju razni uljezi, estradni i teološki kvazi mislioci, pa u krajnjem, i onaj što ovo piše.

Diogen i Play Station

Svi imaju jednako pravo na igru, ali svako je drugačije koristi. Mi koji se furamo na to da ne pristajemo na razvoj fudbalske budućnosti u kojem će se timovi zvati Yamaha, Sony, General motors ili Peugeot, i igrati protiv svojih rivala Fiata, Golfa, Generali osiguranja ili Price Waterhousea smo, uglavnom, preživljeni oblik mislilaca i pripadamo prošlosti. Nešto poput Diogena iz Sinope, koji u svojim buradima (zamračenim sobicama s televizorima) pokušavaju odoljeti valu reklama, specijalnih emisija, nagradnih igara i trabunjanja o druženju Davida Beckhama i princa Williama, inače počasnog predsjednika Nogometnog saveza Engleske.

Mediji su samo preuzeli «logiku» u kojoj je važnije znati da se lopta zove jabolani, a truba vuvuzela, i da je Sara Carbonaro smetala Casillasu- od toga da li Žigić zna odigrati dupli pas, ili ne daj bože trokut, i hoće li Alexis Sanchez odigrati petom!?

Stvar je jasna: Oni, korporativni fudbal, logika profita, Blatter i Fudbalski savez Francuske, firme koje peru novce preko transfera od desetina miliona eura (ko normalan bivšem napadaču Stuttgarta Mariu Gomezu može isplatiti 25 miliona ičega?) - oni su pobijedili. Mediji su samo preuzeli «logiku» u kojoj je važnije znati da se lopta zove jabolani, a truba vuvuzela, i da je Sara Carbonaro smetala Casillasu- od toga da li Žigić zna odigrati dupli pas, ili ne daj bože trokut, i hoće li Alexis Sanchez odigrati petom!? Ako je stvar isuviše komplikovana, odškrinite vrata sobe vašeg klinca i pogledajte gleda li utakmicu ili igra Play Station. I neke stvari će vam se odmah kazati.

Camus, Cioran, Che

Ono što je najbolje u fudbalu je stalna promjena pozicije: u jednom trenutku ste na vrhu svijeta ili blizu njega, a samo par sekunde kasnije možete biti zaboravljeni. Filozofski, u pravu je Albert Camus: «fudbal me je naučio svemu što znam u životu.» Tehnički, opet je u pravu stari dobri Camus: «Lopta nikada ne dolazi tamo gdje je očekuješ.» Ali, teleološki, čini se da je u pravu Emile Cioran: «Istinsko saznavanje se svodi na bdijenje u pomrčini: od životinja i od naših bližnjih razlikujemo se jedino po zbiru nesanica. Koja je to značajna ili neobična ideja došla od nekog spavača? Dobro spavate? Imate spokojne snove? To znači da uvećavate bezimenu rulju ... Istorija je ironija u kretanju, cerenju Duha kroz ljude i događaje.»

Slijedeći ovu misao, jedini koji se sve vrijeme iskreno ceri je Diego Armando Maradona. Kao igrač bio je sve: i Mali zeleni, najtalentiraniji na planeti, i potvrđena veličina s «Božjom rukom», i tragikomični, prezreni narkoman koji je paparazze oko svoje kuće šicao vazdušnom puškom. Naspram velikog glomaznog koncerna nazvanog FIFA, hobotnice koju čine Coca–Cola, master Card, Visa, Vodafone i ostale moćne svjetske firme, i gramzivog predsjednika Blattera, na čelu prezrenih i obespravljenih, stoji on s dva sata na ruci i dijamantskom minđušom, mali Che Guevara s bradom i u skupom odijelu, nekakav spoj Orsona Wellesa, Fidela Castra i Šabana Bajramovića. I koristi svaku priliku da zaj... Blattera i društvo.

 

Nema laboratorije

Svaki put se tokom prijenosa utakmica Lige prvaka iskreno naježim kad mi saopšte da mi je gledanje utakmice «omogućio Heineken.» Jedna od najvećih zabluda našeg svijeta stoji upravo u tome: «omogućio» znači da se fudbal ne bi igrao bez Heinekena, a to ne samo da nije tačno, nego je i falsifikat.

Taj koncern upravlja svjetskim fudbalom, i dobrim dijelom medijskom strategijom i, dakako, novcem dobijenim iz svega toga i zato su moguće budalaštine poput one da se holandske navijačice obučene u narandžaste majice i kratke suknjice udalje sa stadiona i pošalju na sud jer se sumnja da je njihov styling smislila pivska industrija Bavaria, da naudi Heinekenu. Svaki put se tokom prijenosa utakmica Lige prvaka iskreno naježim kad mi saopšte da mi je gledanje utakmice «omogućio Heineken.» Jedna od najvećih zabluda našeg svijeta stoji upravo u tome: «omogućio» znači da se fudbal ne bi igrao bez Heinekena, a to ne samo da nije tačno, nego je i falsifikat.

Sve oko današnjeg fudbala najviše podsjeća na Orwellovsku sliku u kojoj se kontrolira ponašanje i najmanjeg subjekta. No, Veliki brat i ostala mala i velika braća su zaboravili da svi imaju pravo na život, kao i na igru, i da se to nikada ne može kontrolisati. Naime, još uvijek nema marketinške laboratorije koja može stvoriti velikog igrača.

Ružin pupoljak

No, postoji jedan detalj, «ružin pupoljak», koji ovakve poput mene nikada neće odvesti od pokušaja promišljanja svijeta putem fudbala. Bilo je to 1990., malo prije Svjetskog prvenstva u Italiji. To je bilo vrijeme samih začetaka medijskog praćenja, vrijeme ručnog slaganja novina i pravljenja fotomontaža skalpelom, vrijeme u kojoj svaka redakcija nije mogla imati specijalni prilog i svoje ekskluzivne komentatore. Pravili smo tada Naše Dane, a tekst o SP-u je pisao Nedim Tanović, danas odvjetnik u jednoj uglednoj zagrebačkoj advokatskoj kancelariji.

Istina, svijet više odavno ne izgleda kao onaj iz leksikona, kao što ni današnji fudbal nije isti. Kao ni mediji, naravno.

Za tekstić o svakoj reprezentaciji nismo imali adekvatne grafičke opreme, pa smo iz Leksikona svijeta izrezivali zastavice zemalja i lijepili ih na montažu koja je poslije išla u štampariju. Bila je to jedna od najljepših besanih noći, noć u kojoj smo mislili da dajemo nešto više od ostalih, iako smo, eto, upropastili jednu veliku i lijepu knjigu. Istina, svijet više odavno ne izgleda kao onaj iz tog leksikona, kao što ni današnji fudbal nije isti. Kao ni mediji, naravno. Ali, ostala je ista ona iskra, ona zaljubljenost koja i danas rađa debate do kasno u noć, umor nakon gledanja tri do četiri utakmice dnevno, i nesanicu nakon njih. Onima koji jednim klikom – kao i mi danas- stižu do svakog detalja na SP to mora izgledati blesavo i smiješno, ali je(bilo) tako. Svaka generacija ima svoj put prema nebu, i pravo na nadu da uživa u najboljoj igri do sada.

Želja da igra opet nadraste onu hobotnicu koja se nadvila oko nje uz realnu prijetnju da je proguta, nikada ne bi smjela ugasnuti. Jer, niti je Big Blatter vječan, niti nam je on omogućio gledanje utakmica, niti je, uostalom, iko vlasnik Messijevog pravolinijskog kretanja prema golu u driblingu. Niko, osim cijelog čovječanstva.