Loše ocjene državama a ne medijima

Loše ocjene državama a ne medijima

„Osvojena mjesta“ na ovogodišnjoj rang listi poštivanja medijskih sloboda Reportera bez granica ne bi trebala iznenaditi ako se uzmu u obzir uvjeti koje pojedine države u regionu omogućavaju za rad medija. Iznenađuju zablude da se ovom rang listom ocjenjuje kvalitet samih medija.

 

Nedavno objavljivanje liste zemalja prema kriteriju poštivanja medijskih sloboda tokom 2007. godine, koju je napravila francuska nevladina organizacija prestižne profesionalne reputacije «Reporters sans frontieres» (Reporteri bez granica, RSF), pobudilo je relativno malo interesovanje u medijskoj zajednici u zemljama bivše Jugoslavije. Kao da se ništa novo i zanimljivo nije dogodilo i kao da se to ne tiče upravo medijske zajednice.

 

«Osvojena mjesta» su karakteristična po tome što su, gledano iz regionalnog ugla, i ovog puta najbolje ocijenjene Slovenija (dijeli s Kostarikom 21. i 22. mjesto) i Bosna i Hercegovina (34. mjesto), a najgore Kosovo (60.) i Srbija (67. mjesto). Ostali su poredani između – Makedonija (36. mjesto), Hrvatska (41.) i, prvi put samostalno, Crna Gora (58. i 59. mjesto, zajedno sa Sjevernim Kiprom). 

 

Ali, nije značajan samo taj regionalni poredak, koliko pomjeranje u odnosu na prethodne godine. Bosna i Hercegovina je pala za 15 mjesta, čak i Sovenija za 11, ali ponajviše Srbija – za 17 mjesta. Samo su Hrvatska i Makedonija skočile, prva za 12 i druga za 11 mjesta. Sve u svemu, regija je uglavnom nazadovala.

 

 

O svemu osim o kvalitetu medija

 

Objavljivanje izvještaja RSF za 2007. godinu ovog puta nije izazvalo nikakve polemike u ovom regionu, za razliku od prethodne godine kada je, naročito u Hvatskoj, u nekoliko javnih istupanja i u jednom novinskom tekstu („Tajna metodologija Reportera bez granica“, Jutarnji list www.jutarnji.hr, objavljeno 25.10.2006.) osporena validnost njihova istraživanja.

 

Da li su kritičari u pravu ili nisu, može se nagađati, ali činjenica je da je Hrvatska nakon toga «poskočila» za 12 mjesta na toj rang listi. Da li se zaista toliko izmijenila medijska slika koja bi taj skok opravdala?

 

Prije odgovora na to pitanje, dobro bi bilo upoznati se sa načinom ocjenjivanja koji prakticira ova novinarska organizacija.

 

Na njihovoj web stranici (www.rsf.org), uz tabelu i opis (Worldwide Press Freedom Index 2007), dato je detaljno obrazloženje koje pruža osnovne odgovore. Kao i raniji, i ovaj se index ne odnosi na kalendarsku godinu već na period od 1. septembra prethodne do 1. septembra tekuće godine (2006 - 2007.). Rang lista se pravi na osnovu odgovora na 50 pitanja koje daju partnerske organizacije širom svijeta (ukupno 15), uz njih još oko 130 dopisnika RSF i nezavisni lokalni medijski eksperti, istaknuti novinari, istraživači i borci za ljudska prava u svakoj zemlji. U pravilu, iz svake zemlje RSF pozove dva do tri medijska eksperta koji, pored partnerskih organizacija i dopisnika RSF, daju odgovore nezavisno jedni od drugih.  

 

Šta su 50 pitanja/kriterija RSF na osnovu kojih se daju ocjene?

 

RSF donosi pregled svih pitanja na istoj web stranici (Questionnaire for compiling a 2007 world press freedom index). Njima su obuhvaćene sve vrste direktnih napada na medijske slobode – od ubistava, fizičkih napada, do zatvaranja novinara, kao i svi oblici cenzure, zabrana i uznemiravanja. Ocjenjuje se i stepen samocenzure, politički i finansijski pritisci, otvorenost ili zabrane korištenja interneta...

 

Istraživanje takođe pruža odgovore i na pitanja o političkim, ekonomskim i zakonskim uvjetima u kojima djeluju mediji i novinari. Medijska regulativa pri tome zauzima važno mjesto u ocjenjivanju, jer se po tome procjenjuje da li postoji državni monopol na određene informacije i medije generalno, kao i nivo nezavisnosti medija. Pri tome se ne ocjenuju samo postupci zvaničnih vlasti, već i legalnih i ilegalnih grupa za pritiske, eventualnih naoružanih milicija, tajnih organizacija...

 

Na osnovu svih odgovora svaka zemlja dobija odgovarajuću ocjenu i zauzima svoje mjesto na rang listi. Dogodi se da neke zemlje, iako su bile obuhvaćene istraživanjem, «ispadnu» s liste zbog procjene RSF da su dobijeni podaci nepouzdani ili da se ne mogu potvrditi iz nezavisnih izvora.

 

I, konačno, glavna poruka RSF: ovaj se index ne može uzeti kao indikator kvaliteta štampe i medija u cjelini.

 

Slučajno ili namjerno, upravu tu činjenicu - da ovaj index RSF nije ocjena kvaliteta medija – previđaju svi naši regionalni kritičari.

 

 

Zašto BiH i zašto Hrvatska?

 

Poznavajući izbliza političku, ekonomsku i medijsku scenu u regionu, jedina dva prava pitanja mogla bi se odnositi na mjesta koja drže Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Sva druga mjesta su manje-više očekivana, iako se i o Sloveniji i Srbiji ima šta reći.

 

Prvo, Bosna i Hercegovina. Čime je ona zaslužila da, i nakon velikog pada ove godine, ipak ostane na drugom mjestu na regionalnom planu?

 

Kad bi se mjerili samo politički i ekonomski parametri po kojima djeluju mediji, njeno bi mjesto prije bilo na samom začelju regionalne podliste zemalja. Iako se, naime, ne može poreći izvjestan stepen nezavisnosti dobrog broja medija, ipak su vodeći među njima, prije svega javni televizijski servisi, bili pod manje-više stalnim pritiskom političkih elita. A u dva slučaja čak i većim nego ikad ranije, pa su na kraju reagirale i međunarodne institucije (OSCE).

 

Prvi je bio poznati bojkot BHT1 (javni servis Televizije Bosne i Hercegovine) koji je početkom ove godine uvela Vlada Republike Srpske (jednog od dva entiteta u BiH) koji su u roku od dan-dva slijedile sve vlasti sa sjedištem u Banjoj Luci («Politika, političari i mediji: Neki vole bojkot, drugi izazivaju bojkot», www.netnovinar.org , objavljeno 01.02.2007.).

 

Drugi se dogodio nedavno (3. oktobra 2007.) u parlamentu drugog entiteta, u Federaciji BiH, kada su poslanici jedne od vladajućih partija iskoristili raspravu o finansijskom poslovanju entitetskog javnog servisa (Televizija Federacije BiH) za neodmjerene napade na uređivačku politiku i najistaknutije novinare i urednike (magazin «Dani», objavljeno 12.10.2007.). Ali, kao što se vidi i iz osnovne informacije koju daje sam RSF, ovaj drugi politički napad na FTV nije mogao biti obuhvaćen ovogodišnjim indexom. Ipak, i bez njega, uz ovaj januarski, bilo je i drugih manjih ataka na medije naročito na lokalnom nivou.

 

Kako je, dakle, i pored skandaloznih nasrtaja politike, medijska scena u Bosni i Hercegovini relativno visoko ocijenjena?

 

Objašnjenje se nalazi u onom dijelu procjena koji se ne vidi na prvi pogled.

 

Uz političke i ekonomske uvjete, naime, u obzir se uzimaju i neki drugi pokazatelji i, naročito, tzv. medijska regulativa. A u tom domenu, ocjenjujući zakone koji se tiču medija i posebno rad nezavisnog regulatora (Regulatorna agencija za komunikacije, RAK) i samoregulacionog tijela (Vijeće za štampu), BiH već godinama dobija najviše pluseva i na tome gradi relativno pristojan kredibilitet. Htjeli to priznati drugi ili ne, Bosna i Hercegovina jeste u tom dijelu znatno ispred susjeda (Slovenija sada prvi put uspostavlja svoje vijeće za štampu, dok se u drugim zemljama tek spremaju da to urade), ali isto tako - htjeli to ili ne priznati u samoj Bosni i Hercegovini - ne baš do kraja svojom zaslugom. Većina tih zakona i institucija manje-više su «uvezeni» iz Evrope, kao i u drugim područjima, ali s tom razlikom što su se u ovom «primili» mnogo bolje nego u svim drugim.

 

Koliko god ovaj dio nazvan medijskom regulativom i njenom primjenom vjerovatno vuče BiH da se održi u vodećoj grupi zemalja, on susjednim zemljama, po načinu na koji se ophode prema tome, predstavlja teret, čak i kamen oko vrata. To bi ujedno mogao biti dio odgovora zašto je Hrvatska nekih sedam mjesta ispod BiH, iako svi drugi parametri predstavljaju njenu veliku prednost. 

 

Zašto teret? U Hrvatskoj, i pogotovo u Srbiji i Crnoj Gori, i danas postoji žilav otpor prema inovacijama u ovom području, naročito u odnosu na zakonsko tretiranje klevete.

 

Pri tome, politička elita i ne krije da i na ovaj način brani vlastite interese time što novinarima prijeti novčanim kaznama, čak i zatvorom, i još povelikim naknadama šteta za pretrpljene duševne boli. Ponekad i po cijenu da nešto plati i iz svog privatnog džepa da «sačuva obraz zemlje», kao što je učinila hrvatska ministrica pravde Vesne Škare-Ožbolt 2004. godine kad je sopstvenim novcima platila kaznu umjesto urednika slavonsko-brodske novine, koji je u znak protesta odbio da plati novčanu kaznu i bio spreman ići u zatvor («Kleveta: Zašto je dobro što je osuđen Matvejević?!», www.netnovinar.org , objavljeno 30.11.2005.).

 

Mora se ipak priznati da su u posljednjih godinu ili dvije i hrvatske, kao i vlasti u okolnim zemljama, pod međunarodnim pritiskom i na insistiranje lokalnih novinarskih oranizacija, djelimično liberalizirale svoje zakone o kleveti, ukinule neposrednu mogućnost izricanja kazne zatvora, pa i uvjetne kazne zatvora. Ali su, ipak, sve (osim Bosne i Hercegovine) zadržale klevetu u okvirima krivičnih/kaznenih zakona, novčane kazne i, ukoliko se one ne plate, mogućnost odlaska u zatvor.

 

Zatvor, dakle, dolazi u obzir... Osim ako opet neki ministar ne plati svojim parama tuđu novčanu kaznu «zbog obraza zemlje», što se na Balkanu može dogoditi samo jednom.  

 

 

Servis državne vlasti u Srbiji

 

Među rijetkim informacijama u regionalnim medijima objavljenim povodom ovogodišnjeg istraživanja «Reportera bez granica», bio je i izvještaj koji je Radio Slobodna Evropa (RSE) 17.10.2007. objavio na svojoj web stranici. Pominjem ga zato što je naslov o ovoj temi bio vrlo karakterističan: «Zašto su mediji u Srbiji dobili nisku ocjenu?» (www.slobodnaevropa.org).

 

Sam naslov otkriva osnovno nerazumijevanje rang liste i ocjena koje su dali «Reporteri». Nisu, naime, «mediji u Srbiji dobili nisku ocjenu», već - država Srbija! Ne ocjenjuju se, još jednom, mediji i njihov kvalitet, već države i uvjeti koje one omogućavaju za rad medija.

 

Ovakav naslov vjerovatno tek odslikava izjave lokalnih kritičara, među kojima je u ovom izvještaju citiran glavni urednik nedjeljnika NIN Slobodan Reljić, koji je napravio poređenje, kako je rekao, «između novinarstva u Srbiji i Hrvatskoj, s jedne strane, i Bosne i Makedonije, s druge», i pri tome kazao da je novinarstvo u prve dvije «mnogo razvijenije».

 

Ali, pored njega su citirani i drugi eksperti koji nisu upali u istu zamku poređenja medija i novinarstva, za koju, uostalom, index RSF ne daje nikakav povod.

 

Dugogodišnji istaknuti novinar i glavni urednik nekadašnjeg Radio Beograda, a danas profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Rade Veljanovski kaže da nije iznenađen niskim mjestom koje je pripalo Srbiji jer su se još uvijek zadržali pritisci na medije koje vrše političari, ali i ljudi iz svijeta biznisa.

 

«Političari, čak i oni koji pripadaju demokratskim opcijama», kaže on, «ne shvataju da je za samu tu opciju, za pobedu demokratije u Srbiji i njenu proevropsku i reformsku orijentaciju, strašno važno da se mediji udalje od uticaja politike. Ono što se najradikalnije u tom smislu dogodilo nedavno, pretpostavljam da je imalo velikog uticaja na tako loš položaj Srbije u međunarodnim razmerama, jeste činjenica da je javni servis ponovo nateran političkim pritiskom da radi nešto što nije njegova obaveza, čime je javni servis vraćen unazad i ponovo podržavljen. To je sasvim sigurno krupan indikator u neslobodi medija u Srbiji.“

 

Veljanovski očito misli na insistiranje zakonodavne i izvršne vlasti koja je poslije višemjesečnih pritisaka natjerala Radio-televiziju Srbije (javni servis) da prenosi zasjedanja Narodne skupštine, bez obzira na to da li je svaki takav direktni prenos u skladu sa uređivačkom politikom.

 

Direktorka beogradskog Medija centra Mirjana Milošević, u gore pomenutom izvještaju Radija Slobodna Evropa «Zašto su mediji u Srbiji dobili nisku ocjenu?», problematizira ocjenu “Reportera bez granica” i poredi postojeće stanje sa onim iz ranijih godina:

 

“Ne mislim da je stanje slobode medija i izražavanja u Srbiji lošije nego što je bilo poslednjih godina. Mislim da generalno osvajamo neke nove slobode, ali mi se čini da još uvek imamo incidente koji su karakteristični za zemlje u kojima ne vlada sloboda izražavanja“. Milošević je za RSE rekla i da svoju ocjenu zasniva na bombaškom napadu na Dejana Anastasijevića i na prijetnje smrću upućene Dinku Gruhonjiću jer smatra da su ti slučajevi vjerovatno snažno uticali na to da ta ocena bude negativna jer, kako kaže, “slučajevi ugrožavanja života novinara predstavljaju najdrastičnije kršenje prava na slobodu izražavanja.”

 

Ove terorističke prijetnje nisu riješene ni nakon nekoliko mjeseci, kao ni većina napada i nasrtaja na novinare ranijih godina.

 

Mirjana Milošević ističe i činjenicu da se iza formulacije sloboda govora i izražavanja u dijelu srpskih medija sve češće plasiraju sadržaji koji ne korespondiraju sa savremenim poimanjem razvijenog demokratskog društva. Da bi narednih godina izvještaj o stepenu slobode štampe u Srbiji bio povoljniji, direktorka Medija centra, u istom izvještaju Radija Slobodna Evropa, nudi sljedeći recept:

 

“Da policija odlučnije i efikasnije rešava slučajeve napada na novinare i da se, s druge strane, iz krugova Vlade i političke elite jasnije čuju poruke protiv fašističkih izjava i delovanja takvih grupa.

 

 

Slovenačka vlada zahtijeva poslušnost

 

Iako je ocijenjena ponajbolje u regiji, ni slovenačka država nije se pokazala imunom na represivne mjere prema medijima tokom minule godine i to je sasvim sigurno glavni razlog što je na ovogodišnjoj listi slabije prošla nego prethodne godine.

 

Vladinim pritiscima, koji s većim ili manjim intenzitetom traju već treću godinu, najviše su bili izloženi javni mediji (Radio televizija Slovenije), ali i neki djelimično privatizirani (dnevnik “Delo”). Vlada je optuživala ove medije da su “nepatriotski” i da “neopravdano blate državu u inostranstvu”.

 

Najprije su pod pritiskom vlade povučena dvojica dopisnika ljubljanskog “Dela” - Rok Kajzer iz Zagreba i Matija Groh iz Beča. Njihov je grijeh bio u tome što su kritikovali slovenačku politiku prema Hrvatskoj i Austriji! Šta više, ministar spoljnih poslova Dimitrije Rupel, koji je u međuvremenu postao kolumnista “Dela”, otvoreno je poručio novinarima da “malo razmisle isplati li se kritizirati vladinu koaliciju kao izbornog pobjednika” (Oslobođenje, objavljeno 10.5.2007.).

 

Još veći pritisak slovenačka je vlada usmjerila ka javnom radio televizijskom servisu poslije čega su slovenački novinari, kao nikad, ranije ovog ljeta pisali peticiju protiv cenzure s potpisima 571 novinara. Zato što je među prvima potpisao takvu peticiju, ubrzo je smijenjen glavni urednik Radija Slovenije Sandi Frelih koji je bio istovremeno i voditelj popularnog programa “Studio ob 17”, da bi, na kraju, 20. novembra, vraćen na poziciju običnog reportera.

 

Ova afera nije završena ni do danas, mada je premijer Janez Janša želio da je okonča vještačkim izazivanjem političke krize u Parlamentu u kojem je nedavno dobio podršku samo vladajućih stranaka, računajući da će ovim glasanjem u Parlamentu pridobiti i javnost.

 

Ta manipulacija nije sasvim uspjela. Vlada je opstala na glasovima onih koji je i čine, ali nije dobila podršku ni opozicionih partija, kao ni javnosti. Naravno, ni od novinara, koji ne odustaju od peticije protiv cenzure slovenačke vlasti.