Bosanskohercegovačko društvo kada je riječ o izvještavanju o religiji, pa tako i o islamu, kao i u svim drugim aspektima društvenog života, još uvijek prolazi famozni proces tranzicije, kojeg karakteriše spontanost, nedosljednost i svojevrsno lutanje.  Tako smo u periodu od urušavanja komunističkog režima kada se, prema svjedočenju jednog poznanika, znalo desiti da se urednik jedne novine na partijskom sastanku nadležnog tijela propituje zbog toga što se na panorami bh. gadova koje njegov list objavljuje javlja prevelik broj munara i kada je religija sistematski ostavljena na marginama društva „da odumre“, došli do vremena kada je vjera postala sveprisutna i kada joj se prema nastojanju nekih krugova treba osigurati status nedodirljivog u javnom prostoru.

To nas je skoro dovelo do blokovske borbe unutar društva i medijske scene u kojoj nerijetko na strani tzv. građanskih medija imamo recidiv komunističke ideologije prema kojoj ni vjera ni vjernici nemaju mjesta u javnom prostoru, osim ako izvještavanje o tome ide u prilog kreiranja stereotipa o vjerujućim kao zaostalim, asocijalnim i nerijetko po društvo opasnim elementima. Istovremeno, uslovno rečeno, drugu stranu su zauzeli oni koji smatraju kako se o vjeri, pa čak i o vjerskim liderima i radu vjerskih zajednica, može i mora govoriti samo afirmativno te da je svaki kritički osvrt na rad vjerskih velikodostojnika nasrtaj na vjerske slobode. Obje strane bi uslovno javni prostor htjele ekskluzivno za sebe, te bi sve tokove u društvu rado podredili svojoj viziji svijeta. Građansko demokratsko društvo će od svih njih zahtijevati da naviknu da niko nema ekskluzivno pravo na javni prostor i da ničiji javno izneseni stav ne može biti van dometa kritike.

Možda je jedan od razloga koji održava ovu paradigmu i taj što tu nazovi borbu dobrim dijelom s obje strane vode (generacijski) ljudi koji imaju svježe sjećanje na onaj režim, tako da jedni u svakoj kritici vjerskih zajednica vide pokušaj da se njihove slobode sputaju, dok drugi u svakom pojavljivanju vjere u prostoru javnog vide nasrtaj na njihovu verziju sekularizma i njihove jedine ispravne, racionalne, moderne i prihvatljive (ne)vjere ateizma.
Kroz prizmu ovog sukoba svjetonazora treba sagledavati proces izvještavanja o islamu u bh medijima, ali i načinu na koji IZ nerijetko istupa u javnosti.

Odjeci 11. septembra

Kada je riječ o izvještavanju o islamu, možda za razliku od drugih konfesija na ovom našem području, situacija se dodatno usložnila nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na SAD iza kojih je stajala teroristička organizacija El-Kaida koja se predstavlja da nastupa u ime islama.

Skoro redovno se u značajnom dijelu domaćih (čak i tzv. sarajevskih) i regionalnih medijima o islamu neselektivno počelo pisati kroz  prizmu onog što je američka administracija Georga Busha nazvala „ratom protiv terorizma“ i kroz stavove tzv. pripadnika vehabijskog ili selefijskog pokreta. Predstavnici tih manjinskih skupina unutar muslimanske zajednice u BiH su dobivali više prostora nego svi ostali zvanični predstavnici IZ BiH.

Vremenom se pitanje navodnog islamističkog ekstremizma i povezanosti bh. muslimana sa El-Kaidom pretvorilo u političko pitanje i čitavu jednu kampanju koja je zarad dnevnopolitičkih šićara sistematski nastojala sve što ima veze s islamom predstaviti kao potencijalnu prijetnju „zapadnom načinu života“. Sva dešavanja u proteklom ratu na teritoriju BiH su se neposredno nakon 11. septembra pokušala reinterpretirati, naročito u medijima u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj, te hrvatskim i srpskim medijima u BiH, a ključni detalj u svim tim analizama je bio islam i njegove manifestacije u bh. društvu. Tako se dešavalo da na jednom javnom servisu u BiH u prilogu o bjekstvu iz zeničkog zatvora jednog osuđenika arapskog porijekla koji se dovodio u vezu sa međunarodnim terorizmom i drugim kriminalnim aktivnostima u pozadini biva emitovan snimak Careve džamije u Sarajevu. Na neki način islam je od duhovnog i vjerskog postao sigurnosno pitanje i ta slika islama u BH medijima je dobrim dijelom aktuelna i danas.

Kako izvještavati o islamu kao vjeri

S obzirom da se novinarstvo prije svega bavi događajima i djelomično ličnostima, tako se izvještavanje o vjeri pa i islamu, izuzmemo li islamofobična izvještavanja inspirisana događajima od 11. septembra, svodi na izvještavanje o redovnim vjerskim manifestacijama. Rijetki su primjeri novinarskih priloga, bilo u štampanim ili elektronskim medijima, koji se religijom bave, ako ne s ciljem da se javnost educira i upozna s vjerskom praksom i učenjem, ono barem fenomenološki. Naravno da se od medija koji nisu u vlasništvu vjerskih zajednica ne može tražiti da promovišu i tumače učenje određene konfesije, ali bi se u njihovim sadržajima trebalo naći prostora za priloge koji educiraju i rasvjetljuju pojedine aspekte vjere i vjerske tradicije. Ovo je utoliko bitnije imajući na umu da istraživanja pokazuju da ljudi u bh. društvu jako malo znaju o vjeri drugog i da je to jedan od glavnih razloga netrpeljivosti i bujanja stereotipa.

Naravno u praksi stvari ne stoje tako, jer svi znamo da se događaji u svijetu medija vrednuju kroz četiri svojstva: novost, brzina, dramatika i relevantnost. Onda ne treba čuditi što religija i vjerske zajednice u medijima dobiju prostor samo kada se povezuju sa skandalom što kod vjerskih zajednica stvara osjećaj da su mediji neprijateljski nastrojeni prema njima i da biraju samo kompromitirajuće sadržaje.

Na privatnim i javnim televizijskim stanicama svjedoci smo izdvajanja posebnih termina u kojima se tretiraju vjerske teme i tu postoji prostor da se, za razliku od informativnog programa ili možda čak dnevnih novina, ima drugačiji pristup. Ali ni tu stvari ne stoje puno bolje. Tzv. vjerski program se, naročito tokom mjeseca ramazana kada neke privatne televizije imaju višesatni specijalni program, sve češće pretvara u nešto što je neko nazvao infotejment u kojem sve više prostora zauzimaju koncerti tzv. duhovne muzike, spotovi čitave plejade novokomponovanih izvođača ilahija i kasida, te reportaža iz „neke muslimanske zemlje“.

Istovremeno o vjerskim emisijama na javnom servisu, kada je konkretno riječ o Islamskoj zajednici BiH, mogle su se čuti kritike kako se islam u takvim emisijama na RTRS-u predstavlja kao novi i manjinski fenomen na tom dijelu BiH, dok je jedan od imama na stranicama zvaničnog glasila IZ BiH Preporod urednicima srodne emisije na FTV-u zamjerio što se islam u tim emisijama predstavlja kao nešto što se isključivo povezuje sa ruralnim stanovništvom, te mu se time oduzima urbana dimenzija.

Urednici tih medija, ne samo na javnom servisu, nego i na brojnim lokalnim medijima se žale kako im nedostaje saradnje i kvalitetnih sadržaja koje oni ne mogu pripremiti bez podrške, u konkretnom slučaju, Islamske zajednice. Sve to još jednom dokazuje tezu s početka teksta- da se o islamu u bh. medijima izvještava sporadično, senzacionalistički, nerijetko bez posebnih profesionalnih standarda  i kroz prizmu dnevnopolitičkih interesa, dok istovremeno Islamska zajednica skoro da nema bilo kakvu jasnu strategiju odnosa s medijima (na čemu se tek posljednjih nekoliko mjeseci nešto radi).