Ubojstvo fotografa Mustafe Bukvića nije bez presedana u poslijeratnoj sarajevskoj povijesti nasilja – ni po brutalnosti samoga čina niti po bizarnim okolonostima koje ga prate. Međutim, uloga medijske skandal-mašinerije u cijeloj stvari jeste.

Ubojstvo fotografa Mustafe Bukvića, koji je pronađen zaklan u svojoj radnji u sarajevskom naselju Dobrinja, nije bez presedana u poslijeratnoj sarajevskoj povijesti nasilja – ni po brutalnosti samoga čina niti po bizarnim okolonostima koje ga prate. Međutim, uloga medijske skandal-mašinerije u cijeloj stvari vjerojatno je bez presedana, i to prvenstveno u kvalitativnom smislu. Pritom, ne radi se tek o osvajanju nove razine neukusa, nemorala ili neprofesionalnosti, nego o pomacima u samoj logici funkcioniranja komercijalnih medija. Da bismo uvidjeli o čemu je riječ, bacimo pogled u historiju medijskih reprezentacija slučaja.

Prvi sumnjivac čije se ime počelo pojavljivati u novinskim i portalskim napisima bio je Elvir Korać, jedan od onih s naizgled beskrajnog spiska od ranije poznatih policiji: Korać je, štoviše, ubio vlastitog oca, majku i sestru, s okrutnošću i s navodnim uživanjem u čijem su se opisivanju portalski izvori odmah počeli natjecati (Vijesti.ba, Dnevni avaz). Pitanje motiva ubojstva, s druge strane, isprva gotovo da se nije ni spominjalo, osim kakve maglovite aluzije na „novčane dugove“, ili sličan zaplet. No, sve su spekulacije izblijedjele pred „spektakularnom“ pojavom nove sumnjivice – Koraćeve nevjenčane supruge Dane Škrbe. Kad je nekoliko dana po ubojstvu Škrba uhapšena kao prvoosumnjičena, šokantni detalji počeli su se umnožavati kao na pokretnoj traci. Evo jedne rane „rekonstrukcije“ slučaja:

Kako se saznaje, Bukvić je uplaćivao Škrbi penziono i invalidsko osiguranje, a nezvanično, ona je istražiteljima rekla da je zauzvrat od nje dobivao seks! Zločinka i žrtva, prema najnovijim saznanjima, uživali su u poremećenim seksualnim igricama u njegovoj fotografskoj radnji. Jedna od takvih bahanalija otela se kontroli, nakon čega je fotograf platio glavom.

Žena, umjetnica, ubojica

Čim se doznalo da je optužena žena, spekulacije o motivu zadobile su konzistenciju: mora da tu ima nešto seksualno! I psihijatar Slobodan Logo procijenio je za Dnevni avaz kako eventualni „psihopatološki motiv“ upravo „treba vezati za seksualne frustracije ili posebne načine doživljavanja zadovoljstva“ . Međutim, ovo otkrovenje dalo je tek šlagvort za istinsku „poslasticu“: otkriće poetsko-performerskog opusa Dane Škrbe. Škrba je, doznat ćemo, pisala „mračnu poeziju“ – stihove čija je tematika bila smrt, bol i gubitak – izvodila ekstravagantne performanse u javnosti, slikala se polugola, te, povrh svega, ostavila velik broj svojih snimaka, zvučnih zapisa i fotografija u bespućima YouTubea i Facebooka. Zaključak se zdravorazumski ukazao: u optuženoj je oduvijek čučao psihopat, koji se oglašavao kroz performerske i stihoklepačke fešte – da bi napokon preuzeo kormilo i zaklao čovjeka! Ako se ovo čini kao karikiranje, Avaz se pobrinuo da ode još i dalje: prema pisanju najtiražnijeg dnevnika u BiH, jedan slideshow koji je Škrba objavila na Facebooku, uz audio-zapis vlastite poezije, ni manje ni više nego najavljuje zločin!

Škrba je pisala „mračnu poeziju“ – stihove čija je tematika bila smrt, bol i gubitak – izvodila ekstravagantne performanse u javnosti, slikala se polugola, te, povrh svega, ostavila velik broj svojih snimaka, zvučnih zapisa i fotografija u bespućima Youtubea i Facebooka. Zaključak se zdravorazumski ukazao: u optuženoj je oduvijek čučao psihopat, koji se oglašavao kroz performerske i stihoklepačke fešte – da bi napokon preuzeo kormilo i zaklao čovjeka!

Način na koje je fotografije poredala, evidentno, nose poruku smrti! Kroz fotografije je prikazana transformacija žene, koja je u početku vezana, klečeći na koljenima, potom je ženstvena i privlačna, a na kraju ratnica sa šarama na licu i nožem u ustima. (...) U jednom trenutku čuje se smrtni vrisak. Klip završava slikom sobe, u kojoj se nalazi samo mrtvački sanduk, a iza  otvorenih prozora dopire jaka svjetlost!?¹

Dok novinar (inicijalima F.K) u tekstu i dopušta zrno sumnje u hipotezu o najavi zločina, u naslovu ne nalazimo ni toliko: tamo se uz uzvičnik objavljuje kako je Škrba na društvenoj mreži „najavila zločin!“. Videoart koji ima za cilj prikazati „transformaciju žene“ ne figurira, dakle, čak ni kao simptom, već kao sudski dokaz evolucije suspektne umjetnice u uvjerljivu koljačicu². Nakon ovako komponirane „dijagnoze“, ništa više ne iznenađuje: ni to što je optužena ubrzo „iz pouzdanih izvora“ označena kao prostitutka, koja je sa svojom žrtvom bila „u povremenoj sado-mazo vezi“, pa ni to što, u trenutku nastanka ovoga teksta, cirkulira hipoteza o Škrbinoj sektaškoj, ako ne i sotonističkoj pozadini³. Dana Škrba: žena, umjetnica, ubojica; dalje se dodaje po želji i nahođenju.

Perverzni medijski performans

Iako govori kudikamo više o realnostima „tranzicijske“ Bosni Hercegovini negoli, recimo, deložacija kardinala Puljića ili imovinski karton kume Zlatka Lagumdžije – teme koje su, da podsjetimo, svojedobno punile kolumnističke stupce – medijska eksploatacija Dane Škrbe nije privukla pozornost vodećih opinion-makera u BiH. Kritička reakcija stigla je tek s ruba, sa same marigine kolumnističkog sazviježđa – od komentatora portala Radio Sarajevo Vuka Bačanovića (čiji tekstovi ionako odudaraju od ostataka ovoga ne-tako-šarolikog svijeta). Slučaj Škrba Bačanović vidi kao simptom „degeneracije generacija“ kakva se svakodnevno odvija u pozadini etabliranih aršina „normalnosti“; medijsku fascinaciju Škrbom on pak naziva „psihopatskim tretiranjem psihopatije“. No, premda je njegova kritika kulture voajerstva i masovnog užitka u zgražanju posve na mjestu, Bačanović propušta vidjeti imanentno medijski aspekt problema. Naime, ne radi se samo o tome da mediji ovako ili onako reagiraju na Danu Škrbu; naprotiv, figura pod tim imenom, onakva kakvom se ukazuje u novinskim i portalskim rubrikama, upravo je proizvod tih medijskih kuhinja. Baš kao da mediji stupaju u perverznu igru „posthumnog“ nastavljanja njezinih vlastitih multimedijalnih performansa, u kojima s užitkom prepoznaju „najavu zločina“.

Ne radi se samo o tome da mediji ovako ili onako reagiraju na Danu Škrbu; naprotiv, figura pod tim imenom, onakva kakvom se ukazuje u novinskim i portalskim rubrikama, upravo je proizvod tih medijskih kuhinja. Baš kao da mediji stupaju u perverznu igru „posthumnog“ nastavljanja njezinih vlastitih multimedijalnih performansa, u kojima s užitkom prepoznaju „najavu zločina“.

Poput nesretnog „svjedoka samoubistva“ Ensara Sulejmanovića Prodidžija, čija je traumatična ispovijest prošle godine obarala rekorde gledanosti⁴ – potpuno potisnuvši tragični događaj koji ju je učinio mogućom – empirijska osoba Dana Škrba postala je „Dana Škrba“: slobodno plutajuća medijska činjenica koja se po volji reciklira i remiksa, pumpa tiraže i privlači klikove. Ipak, razlike ima, i ona nije samo u opscenom pomaku od slučajnog svjedoka do pretpostavljenog počinitelja. Naime, dok je Prodidži kao fenomen pripadao svijetu društvenih mreža, na primjeru Dane Škrbe vidimo kako i medijski mainstream itekako dijeli dinamiku društvene mreže. Ono što je počelo s mrežnim egzibicionizmom, „prirodno“ se nastavlja kao defile „ekskluzivnog“ i „skandaloznog“; slučaj nesretnoga fotografa Bukvića tu predstavlja tek inicijalnu kapislu za navodno proniknuće u um „psihopata“. Više se, naime, niti ne inzistira na iluziji o neutralnoj javnoj sferi, i kategoriji javnog interesa na kojoj bi ova počivala: umjesto toga imamo posla s „ozvučenjem privatnoga“, kako taj fenomen naziva Alenka Župančič. Jer, dok smrt Mustafe Bukvića ostaje materijal za crnu hroniku, „dobitak“ zvan Dana Škrba počinje živjeti tek s onu stranu crne hronike.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Naravno, iako nam Avaz pruža najopscenije ilustracije „Škrbomanije“, nije moguće svaliti sve na prakse avazovštine, te omiljene mete građanske inteligencije. Recimo, i komentator (A.A) „profesionalnog“ i „neutralnog“ portala Moje vijesti, zgražajući se nad „užasnim stvarima“ koje se mogu vidjeti na profilu Dane Škrbe, sasvim avazovski dijagnosticira kako je ova bila „opsjednuta smrću“ („čemu svjedoče i brojni linkovi na njenom Facebook zidu“!), te zaključuje „kako će ostati nepoznanica“ je li Škrba ovom objavom „željela najaviti zločin“. („Dana Škrba na Facebooku najavila svirepo ubistvo Mustafe Bukvića?“, Moje vijesti, 26.02.2012.)

² Naravno, u ovom osvrtu samo skiciramo snažne rodne aspekte slučaja, koji je njima pak obilježen u dovoljnoj mjeri da ima materijala za jedno temeljitije i teoretičnije „orodnjeno“ čitanje.

³ Sociolog Srđan Vukadinović izjavio je kako, budući da njezin zločin „ima sve elemente monstruoznog“, nije nezamislivo da bi mogao imati i sektašku pozadinu. Profesor sarajevskog Fakulteta islamskih nauka Adnan Silajdžić – inače jedan od „umjerenjaka“ dragih sarajevskoj antinacionalističkoj sceni – izrazio je pak osobitu zabrinutost aktivnostima „novih religijskih pokreta“ u BiH, a osobito Scijentološkom crkvom [sic!]. („Nakon brutalnog ubistva na Dobrinji: Je li Dana Škrba bila član sotonističke sekte?“ [S. Degirmendžić], Dnevni avaz, 28.02.2012.)

⁴ Sulejmanović je svjedočio samoubilačkom skoku Sarajlije Ivana Klasana s Avazovog tornja, a njegov pokušaj da opiše taj događaj zabilježile su kamere TV Hayat.