Hrvatski novinar i bloger Željko Peratović uhapšen je zbog navodnog odavanja državne tajne uprkos tome što zakon tim nazivom više ne označava nikakve dokumente i informacije od državnog interesa. Ovaj slučaj poteže pitanje prava blogera kod nas i u svetu i večito pitanje – da li se blogeri mogu smatrati novinarima.

 

Hapšenje novinara-blogera Željka Peratovića u Hrvatskoj sredinom oktobra/listopada 2007. podiglo je veliku prašinu na političkoj i medijskoj sceni koja je ipak, po običaju, potrajala jedva malo duže od vremena koliko ga je policija držala na „ispitivanju“. Zapravo, potrajala je tek toliko koliko je bilo dovoljno da se svi ključni faktori u Hrvatskoj oglase sa svojim osudama i ogradama.

 

Niko ko drži do sebe nije izostao. Ni pozicija, niti opozicija. Ni predsjednik, a ni premijer koji, istini za volju, nisu baš djelovali naročito uvjerljivo. Ali svima je očito bilo stalo da se u javnosti predstave u što boljem svjetlu ako ni zbog čega drugog onda zato što je Hrvatska ušla u završnu fazu izborne kampanje kada se političari ponajviše čuvaju ovakvih skandala. Sam Ivo Sanader se trudio da ostavi dojam energičnog premijera prijeteći da će «netko odgovarati ako je igra namještena» - iako ni nakon tri sedmice nije saopštio ni da li je igra bila namještena, ni da li je već ili će naknadno neko odgovarati. Nagalasio je i da je za njega, pošto je dobio izvještaj policije, «slučaj okončan» (www.hnd.hr, objavljeno 22.10.2007.).

 

Nastojanje političkih prvaka da se predstave u što boljem svjetlu pred skore izbore, međutim, nerijetko ima i svoju suprotnu stranu koja se otkrije zahvaljujući tek nekoj banalnosti. To se i ovog puta dogodilo nakon internet ankete zagrebačkog «Jutarnjeg lista» koji je pozvao čitaoce, dakle anonimnu publiku, da iznese svoje mišljenje o tome odobravaju li hapšenje novinara. Suprotno političarima na javnoj sceni i pretpostavljenom javnom mnjenju, ispalo je da učesnici ove ankete velikom većinom (67,87%) odobravaju hapšenje novinara!

 

Političari bi da budu demokrate, a javnost – želi suprotno! Nemoguće? Protivrječnost otkriva «Jutarnji list» koji je saopštio da je anketa zaista bila anonimna za pojedince, ali ne i za medij komunikacije (o čemu pošiljaoci nisu ništa znali ili nisu na to računali!). Kako je napisao «Jutarnji» a prenio portal Hrvatskog novinarskog društva («Server HDZ-a: Hapsiti novinare je legitimno», http://www.hnd.hr, 24.10.2007.), gotovo svi odgovori koji opravdavaju hapšenje novinara stigli su sa servera HDZ Zagreb, što znači da su bezmalo svi drugi glasovi u anketi bili - protiv hapšenja novinara!

 

Hvaljen i osporavan, nagrađivan i kuđen

 

Dužnosnici ove partije su naravno požurili da se opravdaju navodnom «elektroničnom greškom» ili «nečijom zloupotrebom servera», prema već oprobanom receptu da je uvijek krivo ogledalo kad ne valja vlastita slika. Kao što bi i skandal s hapšenjem novinara najradije zaključili brže-bolje i sveli na nečiju podvalu ili «grešku». Toliko o političarima i njihovoj brizi za novinare.

 

Ali, skandal je izbio i ne može se tek tako prebrisati. Nezavisni hrvatski novinar Željko Peratović je priveden u policiju i držan u pritvoru više od 24 sata zbog navodnog objavljivanja «državnih tajni»; prethodno je punih sedam sati trajao temeljit pretres njegova stana i zaplijenjeni su svi njegovi računari. Uhapšen, pretresen, zaplijenjeno... sve gore od gorega. I još u Hrvatskoj, u zemlji na pragu Evropske unije?

 

Hapšenje novinara-blogera u svijetu nije neuobičajeno. Naprotiv, prema međunarodnom Odboru za zaštitu novinara (CPJ – Committee to Protect Journalists), najmanje trećina uhapšenih novinara u svijetu u 2006. su bili blogeri, online urednici ili izvještači za web ( 49 novinara od ukupno 134).

 

«Reporteri bez granica» spominju i veći broj novinara uhapšenih zbog onoga što su objavili na internetu (u ovoj godini (2007.) – 64, http://www.rsf.org/), što je najvjerovatnije posljedica različitog timinga u prikupljanju ovih podataka.

 

Ko je, dakle, Željko Peratović, novinar-bloger koji je «doprinio» da se i Hrvatska  priključi toj crnoj listi? Istina, on nije prvi hrvatski novinar kojem se zbog onog što objavljuje na internetu prijeti ili mu se sudi (Domagoj Margetić je prvi, ali o tome malo kasnije; drugi je Matija Babić, urednik portala www.index.hr, kojem je suđeno početkom ove godine za klevetu u tužbi koju je podigao bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul). Ali, slučaj Peratovića je ipak i drugačiji i drastičniji.

 

On je slobodni novinar i bloger tek nekoliko godina, zapravo od 2005. godine kada je dobio otkaz u posljednjoj novinskoj redakciji za koju je radio («Vjesnik»). I do tada se isticao istraživačkim poduhvatima ispitujući tamne strane rata, ratne zločine i poratne policijsko-obavještajne afere. Za tekst o policijsko-obavještajnoj uroti u likvidaciji ključnog haškog zaštićenog svjedoka Milana Levara u pozno ljeto 2000. (O ovom slučaju vidi «Slučaj Gospić: Potraga za Levarovim ubojicom», http://www.netnovinar.org/, objavljeno 12.1.2005.) dobio je nagradu slobode (Press Freedom Award) 2003. godine od novinarskog udruženja „Reporteri bez granica“ (Reporters sans frontieres, Ured u Beču). Otkaz u „Vjesniku“ je dobio nakon što je jedan intervju objavio u drugoj novini («Feral tribune») bez dozvole svoje redakcije, što je, po ugovoru koji je imao sa poslodavcem, bilo kažnjivo otkazom. Peratović je tvrdio da je tekst bio napisao za matičnu redakciju, ali da ona nije pokazivala zanimanje da ga objavi.

 

Peratović je bio hvaljen i osporavan, kuđen i nagrađivan i dok je radio za više dnevnih i tjednih novina, ali i sada kad je «samo» bloger. Dok ga jedni smatraju možda i najboljim novinarom istraživačem ratnih zločina, organiziranog kriminala i korupcije, za druge je, pa i za dio novinara, on sam postao žrtva svojih istraživanja i od novinara istraživača pretvorio se u novinara – progonitelja koji se i sam upleo u mreže tajnih službi.

 

Za njega je kolumnista riječkog «Novog lista» Slobodan Šnajder 27.8.2005. godine napisao da «u novinarskoj branši sigurno ide u red najkompetentnijih za ono u vezi s Levarom što se zna a ne smije se znati». Ali, ne bavi se Peratović samo Levarom i sličnim slučajevima.

 

Na svojih nekoliko blogova na kojima se oglašava (njegova biografija i adrese četiri bloga na www.netnovinar.org/) on revnosno prati sve najveće hrvatske političke, policijske i slične afere: od slučaja nekad odbjeglog generala Ante Gotovine do medijskih afera i, konačno, do ove posljednje koja se tiče njega samog. I pri tome ne ostavlja nikoga na miru – ni predsjednika države, kao ni premijera i njegove ministre; ni policijske dužnosnike, medijske tajkune, kao ni tajne službe...

 

Kod toliko prozvanih kojima je očigledno stao na žulj, nekome je očito «pukao film» i Peratović je, uz dodatno maltretiranje u vlastitoj kući tokom pretresa i oduzimanje računara, na kraju završio u policijskom pritvoru i potom u bolnici zbog iscrpljenosti. Po izlasku iz bolnice i nakon što je dobio nazad neke računare, on se vratio svojim blogovima i komunikaciji sa svojom publikom.

 

Zbog čega je hapšen? Zbog navodnog odavanja «državnih tajni» za koje do ovog trenutka niko javno nije rekao o čemu se tačno radi, niti je iko vidio nalog za hapšenje, iako su mnogi, novinari ponajviše, nastojali da otkriju tu «tajnu tajni». Jedni spominju već pomenuti Levarov slučaj, drugi otkrivanje detalja o policijskim prstima koji su svojevremeno godinama pomagali generalu Anti Gotovini u skrivanju od Haga, uključujući i davanje lažnog pasoša, treći - afere u obavještajnoj službi...

 

Biće da je najbliži istini ipak Hrvatski Helsinški odbor koji je u svojem saopštenju nakon hapšenja Ž.P. ustvrdio da u pitanju «nisu nikakve državne tajne» jer se o svemu već godinama i zna i piše («HHO: Već objavljena 'državna tajna' nije vrjednija od slobode građanina», http://www.hnd.hr/ , objavljeno 24.10.2007.) .

 

Jesu li novinari dužni čuvati državne tajne

 

Oštro protestvujući protiv hapšenja Željka Peratovića, Hrvatsko novinarsko društvo je postavilo ključno pitanje: «Ako su ugrožene državne tajne, onda bi se istražni organi trebali baviti osobama koje raspačavaju tajne, a ne novinarima koji ih objavljuju».

 

Državne tajne? Prije svega, vrijedi raščistiti neke pojmove.

 

Pod tim imenom se u nedemokratskim zemljama, pa i u zemljama ovog regiona, godinama i decenijama proglašavalo sve i svašta što se skrivalo od javnosti., Ali, danas u demokratskom svijetu, pa i u zemljama nastalim na razvalinama bivše Jugoslavije, tim nazivom više se ne označavaju nikakvi dokumenti i informacije od državnog interesa. Zakoni su uglavnom izmijenjeni, ili su na putu da budu izmijenjeni, ali svijest očito nije.

 

U glavama ljudi je ostao  pojam «državne tajne» kao uobičajeno ime za sve što čuvaju vlade, policije, obavještajne službe, ili vojske. Pa i u hrvatskom novinarskom Kodeksu časti u kojem, u članu 6., doslovno piše: «Novinara obvezuje zakonska odredba o čuvanju državne tajne» (http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks.doc).

 

Generalno, bez obzira na naziv, nema «državne tajne» ako ona nije zasnovana na zakonu i na proceduri određenoj zakonom. Doskora su, međutim, vlasti u zemljama u regionu, među njima i u BiH, znale stavljati takve i slične oznake i kad nije bilo takvog zakona.

 

Drugo, ako i postoji, zakon može obavezivati na čuvanje državnih tajni samo onoga pod čijom su oni kontrolom. Bosanskohercegovački zakon (Zakon o zaštiti tajnih podataka, «Službeni glasnik BiH», broj 54/05) zaista poznaje kategoriju tajni i druge stepene zaštite dokumenata i informacija (sve su tajne službeno svrstane pod sljedeće oznake: «vrlo tajno», «tajno», «povjerljivo» i «interno»). Zakon, međutim, nijednom rječju ne obavezuje nikoga drugog na njihovo čuvanje osim onih koji ih i posjeduju. Dakle, vlast.

 

Na kraju, nije bitan pojam već njegova sadržina i poruka iz ovakvih slučajeva kao što je Peratovićev. Ako su u pitanju tajne i, uz to, još državne (čime im se želi pridati neki veći značaj i smisao!), kako su dospjele do novinara? Nije baš uobičajeno ni u svijetu, pa ni ovdje, da novinari imaju otvoreni pristup tim dokumentima, ili da upadaju i provaljuju u urede takvih službi. Za takvo što uostalom i nisu optuženi. Znači, neke službe i neke institucije, ili neki pojedinci u njima, (o)davali su tajne.

 

Oni (o)davali - novinari da odgovaraju? To ne dolazi u obzir. Nisu novinari državni funkcioneri i državni činovnici da bi bili zaduženi da čuvaju državne tajne, ili već kako god se nazivaju tajni i povjerljivi dokumenti. Novinari imaju jedinu obavezu da služe javnosti, radeći sa najboljim namjerama i uz poštivanje profesionalnih normi. I da, uz ostalo, tu javnost obavještavaju i o onome što bi državne vlasti htjele da sakriju, makar to katkad čuvale i pod oznakom «državna tajna» ili «strogo pov»... Nije, naime, uvijek za državu bitna tajna i kad je označena tim imenom. Ali, i da eventualno snose konsekvence loše procjene.

 

Mogu li novinari, dakle, odgovarati ako objave «državnu tajnu»? Svakako, iako u demokratskom društvu u vrlo ograničenim slučajevima. Recimo, ako precijene opravdanost javnog interesa i podcijene eventualne štete po javne interese, kao i ako su do tajnih dokumenata došli na nelegalan ili neetičan način, odnosno zloupotrebom. Primjer?

 

To su, recimo, presude Haškog tribunala koji je već osudio na plaćanje novčanih kazni dvojicu hrvatskih novinara (Josip Jović i Ivica Marijačić, urednici «Slobodne Dalmacije» i «Hrvatskog lista», osuđeni na plaćanje 20, odnosno 15 hiljada eura) zbog nepoštivanja Suda i ometanja pravde, odnosno zbog  objavljivanja imena brojnih zaštićenih svjedoka i njihovih svjedočenja. Tužilaštvo je u međuvremenu odustalo od progona Marijana Križića i Stjepana Šešelja (oba urednici «Hrvatskog slova») i, prvi put, Domagoja Margetića (bloger), ali je zbog ponovljenog djela, početkom 2007. godine, Domagoj Margetić ipak suđen i kažnjen novčanom kaznom od 10.000 eura i zatvorom na tri mjeseca (www.jutarnji.hr, objavljeno 8.2.2007.).

 

Zašto? Margetić je na svojem blogu objavio 48 imena zaštićenih svjedoka, koje je dobio od Tužilaštva da bi pripremio svoju odbranu (pošto je protiv njega već vođen postupak zbog ranijeg objavljivanja iskaza zaštićenih svjedoka) i uz to bio upozoren da ta imena ne smije javno objaviti. Dobio je spisak - ne kao novinar, već kao tuženi učesnik u sudskom postupku – i on ga je, po ocjeni Suda, zloupotrijebio. 

 

Mogu li se citirati i koristiti blogovi

 

Nedavno sam u Beču sudjelovao u radu jedne specifične komisije za centralnu, istočnu i jugoistočnu Evropu, koja ima vrlo formalno ime (Komisija za radio i televizijsku politiku) i praktično mnogo manje formalnu agendu. U stvari, ona predstavlja neku vrstu novinarsko-akademskog panela za rasprave o najaktuelijim pitanjima novinarske profesije i za traženje odgovora na današnje izazove s kojima se novinarstvo, i u regionu i u svijetu, danas susreće. Jedno od njih upravo se odnosilo na temu bloga i web sajtova, pogotovo što se tim novim medijima ne koriste samo novinari. Zapravo, najmanje se koriste novinari ako se cijeni po kvantitetu, jer u blogovima se oglašavaju bezmalo svi koji imaju šta kazati, pa i oni koji nemaju, ali ih to nimalo ne sputava...

 

Evo samo dijela pitanja o kojima se govorilo: može li se svako nazvati novinarom ako objavljuje informacije, mišljenja i komentare na internetu ili na blogu; da li je uopšte važno ko se predstavlja novinarom ako svi mogu objavljivati sve; mogu li novinari u klasičnim medijima citirati tvrdnje i mišljenja objavljena u blogu; samo pod određenim okolnostima, ili nikada...?

 

Pitanja je bezbroj, kao i argumenata i za i protiv. Većina sudionika odbijaju da svakog blogera «prihvate» kao novinara, dodajući niz uvjeta koje neko mora ispuniti da bi bio i zvao se novinarom. Ali, pri tome je prvi i ključni taj da on/ona (bloger) u potpunosti prihvata i da se pridržava novinarskih profesionalnih standarda, bez obzira na medij u kojem objavljuju svoje uratke. Ako je to kriterij koji obavezuje novinare klasičnih medija, onda se on jednako odnosi i na blogere koji se predstavljaju novinarima i žele to da budu. Taj kriterij ispunjavanja etičkih i profesionalnih standarda osnovni je i u odgovoru na pitanje da li blogovi mogu biti relevantan izvor novinarskih informacija: da – ukoliko ispunjavaju upravo taj uvjet.

 

Podijeljena su, međutim, mišljenja o tome da li pisanje za blogove mora biti osnovno zanimanje blogera da bi mu se priznao status novinara, kao i o tome da li će ovakvo otvaranje profesije srozati njen ugled u očima javnosti... Kao što se ni od novinara u štampi i u elektronskim medijima ne traži da posjeduju bilo kakve radne ili profesionalne dozvole, to se ne može očekivati a ni tražiti ni od novinara-blogera. Ipak, u najvećem broju slučajeva novinarski status piscima blogova ne spori profesija već vlasti. 

 

Otvoreni pristup ovom pitanju prihvatanja blogera blizak je, recimo, američkom , gdje je u procesu usvajanja nova verzija zakona o slobodnom toku informacija (Free Flow of Information Act), prema kojoj bi i blogeri «uključeni u prikupljanje i objavljivanje vijesti» mogli uživati mogućnost zaštite svojih povjerljivih izvora pod jednakim uslovima kao i svi drugi novinari (Los Angeles Times, objavljeno 20.10.2007.; CNET News, objavljeno 4.5.2007.). Uz uvjet ispunjavanja profesionalnih standarda.

 

Blogovi i web sajtovi jesu danas novi medij (i) novinara. U najvećem broju slučajeva novinari-blogeri pribjegavaju ovom mediju onda kad su im svi drugi nedostupni, ili su pak neslobodni. Blogeri su moderni disidenti, najčešće najoštriji kritičari vlasti u vlastitim zemljama, ponekad tek nezadovoljnici ove ili one vrste. Blogeri su zato u pravilu najslobodniji, najoštriji i danas - najugroženiji. Represivni režimi su prestali da ih ignoriraju onda kad su shvatili da im «opasnost» prijeti upravo sa internet prostora.

 

Ali, još jednom, nisu svi blogeri novinari i načini prikupljanja i objavljivanja informacija svih blogera nisu ni približno novinarski.