Kako su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako te i slične prestupe treba izbjeći.

Lani sam prihvatila poziv zagrebačkog izdavača Europapress Holding, za čije sam izdanje Jutarnji list radila više od 10 godina, da napišem profesionalno etički priručnik za novinare i urednike. Rečeno mi je da izdanja EPH imaju veliki problem standarda i da kompanija nasušno treba jasne smjernice za rad - ono što imaju BBC, New York Times i svi ozbiljni mediji na svijetu - kako bi se na najmanju moguću mjeru svelo objavljivanje neprofesionalno pripremljenih sadržaja i priloga u kojima se krši novinarska etika. To me je zanimalo i to sam i napravila.

Jedan iskusni kolega, erudit i cinik, pročitao je konačnu verziju i rekao je ovo:

“Sanjin priručnik je kao Staljinov ustav iz 1936. To je jako dobar rad, nemam tome ništa dodati ni oduzeti. Jedino što to što tamo piše nema nikakve veze sa ovdašnjom stvarnošću.”

Priručnik je tiskan i razdijeljen suradnicima. Nedavno sam otišla iz Jutarnjeg lista u potrazi za mjestom gdje ova duhovita dosjetka neće biti u toj mjeri istinita.

Treba, međutim, naglasiti da u Hrvatskoj nema idealne medijske oaze. Hrvatsko novinarstvo je tranzicijski pošemereno i sirovo - kao i pravosuđe, kao i visoko obrazovanje - velik broj novinara, a što je još mnogo gore ni urednika, nema dovoljno znanja da bi se kvalitetno nosili sa složenijim temama.

Da stanje općenito nije dobro i da je veoma daleko od najboljih principa profesije pokazat ćemo na jednom primjeru koji je bio top tema svih hrvatskih medija u proljeće ove 2008. godine.

Istražila sam, dakle, kako je praćen i ispraćen slučaj dječaka koji se u ožujku zapalio usred škole pretrpjevši vrlo teške ozljede.

Za one kojima je slučaj nepoznat, podsjećam na faktografiju.

Dječak od 13 godina, učenik 7. razreda jedne varaždinske škole, vrlodobar đak, iz navodno uredne obitelji, došao je toga dana ranije u školu, otišao u WC, zalio se razređivačem, izašao na hodnik pred nekoliko druge djece, kresnuo upaljačem i zapalio se. Skočile su neke nastavnice i ugasile plamen, dijete je prevezeno u bolnicu s teškim i po život opasnim opekotinama. Više mjeseci je liječen i mnogo puta operiran. Školske vlasti odobrile su u rujnu da ga nastavnici dolaze kući poučavati jer još ne može ići u školu.

Priloge o tom tragičnom događaju u novinama, na televizijama i na web portalima analizirala sam tražeći odgovore na sljedećih osam pitanja:

1. Gdje su prilozi plasirani i s kakvom opremom?

2. Jesu li mediji razotkrili identitet žrtve i do koje mjere?

3. U kojoj je mjeri i na koji način javnost obavještavana o prirodi djetetovih ozljeda?

4. Je li se i kako nagađalo o motivima samoozljeđivanja?

5. Jesu li objavljivani detalji iz obiteljske anamneze žrtve?

6. Jesu li u prilozi bili garnirani senzacionalističkim pikanterijama?

7. Koji je tip “galanterije” odabiran uz glavne priloge?

8. Kakvim fotomaterijalom su prilozi ilustrirani?

Prije nego što pogledamo kako su se mediji nosili s ovom teškom pričom, htjela bih podsjetiti kakva pravila postavlja struka za tretman ovakvih vijesti.

Prvo što je bitno jest da je riječ je o šokantnom i osjetljivom događaju s kojim se u svakom pogledu mora rukovati s posebnom odgovornošću i taktom.

Ovdje kao aktere imamo dijete na početku puberteta, dakle u krajnje ranjivoj dobi, dijete koje neočekivano izvodi jednu očajničku predstavu u kojoj je moglo izgubiti život. Imamo dječakove kolege, u istim, osjetljivim godinama, pred kojima se čin odigrava i drugu djecu koja će kasnije, iz druge i treće ruke, saznavati što se dogodilo. Imamo zatim traumatizirane roditelje, obitelj, znance i prijatelje, cijelu jednu malu zajednicu, i na kraju - opću javnost.

Oko jednog mučnog i svima neobjašnjivog događaja formiraju se, dakle, koncentrični krugovi unutar kojih i među kojima će pulsirati vijesti o tragediji, verzije i prepričavanja, kako to uvijek i biva.

Budući da je događaj kontroverzan i klizav, emocionalno i etički, odgovorni novinari i urednici obrađivat će ga s maksimumom skrupula i s mjerom. To znači da će u svakoj fazi obrade imati na umu:

•    da njihovi prilozi ne smiju povećavati štetu koja je već nastala,
•    da ne smiju nanositi još veću bol nego što je već nanesena,
•    i što je posebno važno, da intonacija priloga, u cjelini i u detaljima, mora biti usmjerena na to da se labilne osobe odvrate od ponavljanja ili kopiranja ovakvog čina.

Pritom nije dopušteno:

•    osuđivanje ili bilo koji tip stigmatizacije žrtve ili njoj bliskih osoba,
•    moraliziranje,
•    podizanje tenzije, 
•    senzacionalističko kopanje po privatnosti.

Potrebno je voditi računa o tome da će žrtva, čak i ako fizički potpuno ozdravi, kao i njezina obitelj, cijeli život biti obilježeni tragičnim događajem i da im se ne smije otežavati emocionalno ozdravljenje i resocijalizacija.

E, sada da vidimo u što su se jasna pravila izmetnula u ovom konkretnom slučaju.

1. PLASMAN. Pretežna većina medija objavila je izvještaje o varaždinskom slučaju s nekom varijantom naslova 'Učenik se u školi polio razrjeđivačem i zapalio', na šlagerskim pozicijama, među glavnim vijestima, u velikom opsegu, s više fotografija, najčešće s posebnom najavom, a samo neki, primjerice Novi list i Glas Istre, na objavili su ovaj izvještaj na stranicama crne kronike.

Dakle, hrvatski mediji, u principu i s rijetkim iznimkama, dali su događaju izuzetan značaj. To nije prikladno za osjetljivu priču poput ove jer se jakim plasmanom više podilazilo senzacionalističkim strastima nego što se procjenjivala stvarna informativna vrijednost ove vijesti koja se suštinski može kvalificirati kao tragična bizarnost, a ne kao događaj koji je svakodnevan i stoga poopćiv.

2. IDENTITET ŽRTVE. Većina medija odlučila se za djelomičnu zaštitu dječakova imena navođenjem inicijala M. H. Jutarnji list išao je najdalje u otkrivanju identiteta navodeći puno ime Marko i inicijal prezimena. RTL i portal Javno, te Novi list i Glas Istre izvještavaju o slučaju dječaka izostavljajući svaku naznaku o imenu. Istodobno svi su imenovali grad u kojem se zbio događaj, školu, razred, ravnatelja i pedagoga, neki su objavili fotografije školskih kolega, bake itd.

Budući da dječakovo ime i prezime nije navođeno, moglo bi se naprečac zaključiti da su mediji, što je u ovakvom slučaju i opravdano, štitili identite žrtve. No, tip zaštite primijenjen u ovom slučaju zapravo je lažan i ciničan, odnosno pokazuje krajnje nerazumijevanje smisla i samog instrumenta zaštite. Koji je, naime, smisao prikrivanja imena kad se daje grad, ime škole, razred i ime ravnatelja, fotografije i izjave bake itd.?

3. OZLJEDE. RTL izvještava da je opečeno 70 do 80 posto dječakova tijela. Jutarnji list citira dr. Kljunka koji je maloga operirao: ‘Opeklinama je zahvaćeno 90 posto tijela’, te doktoricu Škarić iz Intenzivne: ‘Život mu je ugrožen, ima duboke opekline na velikoj površini’. “24 sata”, Novi list i Glas Istre navode da su djetetu opečeni vrat, ruke i 90 posto lica, te citiraju ravnatelja škole da je dječak 'dok je gorio bio pri svijesti', te da je 'čak pokušavao ustati'. U više medija se prenosi da su dječakove ozljede slične ozljedama vatrogasaca u kornatskoj tragediji. Neatribuirano se prenosi i sljedeće: Tekućina je relativno dugo gorjela, došlo je do dubokih opeklina, prekinuta je cirkulacija, ugroženi unutarnji organi. Portal Indeks ima ravnatelja koji kaže: ‘Cijelo lice i ruke bile su mu crne, što znači da su ozljede teške’. Isti medij odmah zatim navodi da će: 'Na zamolbu obitelji, informacije o zdravstvenom stanju dječaka ostati nedostupne javnosti'. Citira se ministra Primorca (koji je liječnik i kao liječnik kaže): ‘Možemo se jedino moliti za njega’.

Ovdje također vidimo nesnalaženje medija koji objavljuju niz eksplicitnih detalja o djetetovim ozljedama i prognozama za ozdravljenje, ali uočavamo i nevjerojatno ponašanje medicinara i pedagoga koji krajnje nesuzdržano sudjeluju u usmjeravanju ove priče. Tko može razumjeti zašto i s kojom idejom stručne osobe izjavljuju, a mediji neodgovorno prenose, da su dječakove ozljede slične ozljedama kornatskih vatrogasaca - žrtava koje su tada već bile sahranjene. Kako ministru liječniku pada na pamet da kaže kako se za dijete možemo samo moliti.

4. NAGAĐANJA O MOTIVIMA. Toga je bilo u ogromnim količinama. Nagađaju sami novinari, ali i njihovi sugovornici, i sve to završava u prilozima. Jutarnji list citira gradonačelnika Varaždina Ivana Čehoka: 'Iz razgovora s ravnateljem možda mogu naslutiti da je riječ o ljubavnim problemima', kaže varaždinski gradonačelnik i pedagog po struci. “24 sata” piše: 'Nagađa se da su motiv ljubavni jadi, ali ništa nije potvrđeno'. Dio medija pronašao je sirotu baku koja kaže: 'Nikad s njim [njenim unukom] nije bilo nikakvih problema, normalno se ponašao, nije rekao da ga išta muči'. Novi list i Glas Istre: Još uvijek nisu poznati razlozi, moguće da je riječ o nesretnom slučaju; 'neki sumnjaju da je riječ o ljubavnim jadima'.

Indeks operira nagađanjima već u naslovu: 'Varaždinski osnovnoškolac zapalio se zbog ljubavnih jada?'. Upitnik na kraju naslova pokazuje krajnju hipokriziju jer se u tekstu koji slijedi tvrdi da razlozi samospaljivanja nisu poznati. Indeks i portal Javno prenose da je dječak bio vrlodobar ili odličan učenik sugerirajući da za tragediju, dakle, nije bilo nikakvoga razloga. Javno ima pedagoginju Snježanu Čeć: 'To je odličan i miran učenik s kojim nikad nije bilo problema'.

Jedini glas razuma citira “24 sata”, ali negdje na posljednjem mjestu u prilogu. To je voditeljica psihološkog tima Željka Čolović-Rodik: 'Najmanje je važno tražiti zašto se to dogodilo'. No, dan nakon što su objavili to trezveno upozorenje, “24 sata” nastavljaju priču pod naslovom: 'Htio pokazati curama da je jači od vatre?'

U baš svim preporukama o medijskom tretmanu tema kao što je ova, a pogotovo kad je riječ o djetetu, izričito se traži da se ne nagađa o motivima. Pokušaj samoubojstva, ako je ovo uopće bilo to, ne može se objasniti jednim faktorom, a pogotovo ne banalnostima, on je uvijek posljedica složenog niza okolnosti. Da nije tako, sva nesretno zaljubljena djeca u pubertetu digla bi ruku na sebe. Svi tinejdžeri koji imaju pet jedinica pokušali bi se ubiti. Nadalje, to što je dijete dobar đak ne znači, kako to i ovdje vidimo, da kod tog djeteta ne postoji nikakav rizik. Stručna literatura naglašava da se takozvanoj mirnoj i dobroj djeci često posvećuje nedovoljno pažnje, a ta djeca također imaju probleme, samo ih okolina obično ne vidi. Svjetska zdravstvena organizacija posebno upozorava da nepostojanje rizičnih faktora ne znači da samim time kod adolescenta ne postoji rizik od samoubojstva.

5. OBITELJSKA ANAMNEZA. Prvo što je medijima palo na pamet jest da citiraju Centar za socijalnu skrb gdje su saznali da u obitelji 'nema probema'. Jutarnji list kaže da su 'takav dojam ostavili i Markovi baka i djed', a i susjedi koji su rekli da je riječ o obitelji 'u kojoj nikad nije bilo svađa ni nesporazuma'. Novi list i Glas Istre citiraju ravnatelja: ‘Dječak kod kuće nije imao problema’.

Ovakvim tumačenjima, kao i navođenjem da je dijete bilo dobar đak, sugerira se da je dječakov čin neobjašnjiv. To, naravno, ne može biti istina. Svatko od nas u svojoj okolini zna za krajnje problematične i disfunkcionalne obitelji, čak obitelji u kojima ima zlostavljanja, ali one nisu ili još nisu imale kontakt s centrima za socijalnu skrb. Znači, da bi se dječaku moglo pomoći, stručnjaci tek trebaju istražiti postoje li eventualne poremetnje u obitelji ili ne, a to treba učiniti u miru i izvan medija.

6. JOŠ SENZACIONALISTIČIH PIKANTERIJA. Jutarnji list traži roditelje i nalazi ih ispred odjela za intenzivnu njegu bolesnika, ali naglašava da oni 's novinarima ne žele razgovarati'. Citiraju i nekog dječaka koji je rekao da je Marko 'u nekoliko navrata najavljivao da će sebi nešto učiniti'. “24 sata” prenosi da je dječak, prije nego je kresnuo upaljačem, navodno povikao: ‘Sad ćete vidjeti kako gorim’.

Potral Indeks citira gradonačenika Čehoka: 'Nastavnica je donijela aparat za gašenje'. Navode da je mali 'bio u sekciji aviomodelara i vjerojatno je znao kako će razređivač reagirati na vatru'. Sljedeći dan “24 sata” detaljiziraju ovako: 'Primio je 17 litara tekućine, ima opeklinski sindrom, ugroženi su mu bubrezi, nije pri svijesti, drže ga na sedativima'. Zatim: 'Debela pamučne odjeća usporava sagorijevanje i kontakt s kožom, ali igra s vatrom uvijek je opasna'.

Ovo je sve suvišno i karikaturalno. Zamislite, roditelji koji se boje da im dijete umire, 'ne žele razgovarati s novinarima'.

7. GALANTERIJA. Jedini vezani sadržaji koji su se hrvatski mediji dosjetili objaviti uz ovu priču bolje da nisu ni objavljeni. Dok se dječak bori za život, Novi list i Glas Istre nas obavještavaju da su u 2 godine zabilježena 2 samoubojstva samospaljivanjem koja, citiram, 'nisu ostala na pokušaju već su završila tragičnom smrću' i onda se navode okolnosti tih slučajeva.

Ono što je trebalo biti objavljivano uz ovu priču, a nigdje nije, to su, na primjer, objašnjenja psihologa i psihijatara o tome kako uočiti eventualne znakove depresije i do kojih opasnosti ona može dovesti kod djeteta. Prenijeti poruku da je depresija znak za alarm i za roditelje i za pedagoge, ali da se ona može uspješno liječiti. Savjetovati roditeljima kako ispravno reagirati u sukobima s djecom? Poučiti ih kako ne bi trebali reagirati? Objasniti gdje se u odgoju čine greške i do kakvih posljedica te greške mogu dovesti? I tako dalje.

8. FOTOMATERIJAL. Portal Indeks daje 9 fotografija na kojima su dječakova škola, djeca, većina s leđa, ali nekima se vide lica, zatim policijska kola itd. Jutarnji list objavljuje fotografije djece kojima se vide lica i fotografiju bake. Potral Javno daje uz tekst forografiju operacijske sale iz neke druge priče, ali se to ne kaže. Novi list i Glas Istre neka kola hitne pomoći. RTL objavljuje puno fotografija, ali primijetno je da su na njihovima sva djeca snimljena s leđa.

Jedino RTL u objavljivanju fotomaterijala nije nigdje pogriješio. Kod drugih se vidi konfuzija, pa se stječe se dojam da bi svi bili objavili apsolutno sve samo da su imali.

Najveći skandal napravio je “24 sata” kad je kasnije objavio slike teško ozlijeđenog dječaka za vrijeme liječenja u bolnici, s analizama njegovog psihičkog stanja, zbog čega je reagirala i pravobraniteljica za djecu. Ovdje je naravno pitanje tko im je to omogućio od stručnih osoba unutar zdravstvene ustanove koje bi morale imati adekvatna etička znanja, odnosno tko je suučesnik. “24 sata” nedopustivo skidaju odgovornost sa sebe tvrdeći da su 'Metode liječenja, načine i fotografije objavili u suglasnosti s dječakovim liječnikom i ravnateljem, a redakcija nema nikakvih saznanja da su roditelji bili protiv objave.'

Mislim da ovome nije potreban nikakav komentar.

ZAKLJUČAK

Ova analiza pokazuje da hrvatski mediji ili nisu ni izdaleka dovoljno educirani za obradu ovakvih tema, ili ih nije briga kakvu štetu proizvode. Iz niza detaljnih preporuka o tome kako pisati o slučajevima poput ovoga u Varaždinu citirat ćemo samo neke da bismo još jednom naglasili koliko je toga u konkretnom slučaju prekršeno i drastično prekršeno. Pogrešan pristup, naravno, nije eksces, nego pravilo, ponavlja se iz slučaja u slučaj.

Zaštititi aktere događaja. Dakle, u izvještavanje o pokušaju samoubojstva, u svim fazama rada, aktere događaja treba štititi od stigme, dodatnih emocionalnih patnji i gubitka dostojanstva te im ne otežavati resocijalizaciju. Tome služi odgovorna zaštita identiteta žrtve i njoj bliskih osoba. Odatle ideja da je ispravno izvještavanje minimalističko i da nije dobro objaviti fotografije žrtve.

Oprezno izvještavati o uzrocima samoubojstva. Izvjestitelji i njihovi urednici također moraju znati da samoubojstvo nikad nije rezultat jednog faktora ili događaja, nego je riječ o složenoj interakciji mnogo faktora. Ponekad je, čak i za stručne osobe, vrlo teško dijagnosticirati uzroke samoubojstva, ali svakako ih se ne smije tumačiti niti kao neobjašnjiv čin, niti pojednostavljeno. Potrebno je zato paziti da se o samoubojstvu ne izvještava kao o metodi rješavanja osobnih probema kao što su emocionalni problemi ili neuspjeh u školovanju.

Ne navoditi detalje izvršenja čina. Budući da izvještavanje o samoubojstvu može utjecati na labilne osobe, na način da one odluče kopirati tuđu tragediju, nužno je izbjegavati svako navođenja detalja o metodi izvršenja čina, a pogotovo senzacionalističkih detalja.

Posebno je važno da nisu dopušteni opisi fizičkih posljedica samoubojstava koja ne završe smrću. I tako dalje.

Naš slučaj pokazuje da nijedna od tih preporuka u medijima nije dosljedno poštivana, ali i to da krivnju za to treba djelomično podijeliti i s predstavnicima drugih involviranih struka. Ono što je, dakle, očigledno svima potrebno jest temeljita edukacija u stručnom i etičkom smislu. Ona je preduvjet za izgradnju integriteta novinara koji, tek tada kad budu imali potrebna znanja, mogu odbiti eventualne pritiske urednika da u izvještavanju probijaju granice dopuštenoga.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.