O jeziku mržnje ovaj je autor već pisao na ovom mjestu (Diskriminacija i mržnja na balkanski način), kad je, uz ostalo, navedeno da “nijedno društvo nije sasvim imuno od neke vrste mržnje» i da je «zlo... opasnije kad dobije medijsku podršku i političku ovjeru».

Nakon skoro tri godine vrijedi ista ocjena. Kad god nam se učini da se govor mržnje povlači iz medija i iz javnog života, on se iznenadno vrati i, s više ili manje brutalnosti, lupi nas po glavi. Zapravo, on je stalno prisutan, čak i kad nam se čini da ga nema. Na malim ekranima, u krolu u emitiranim sms porukama, pa na stranicama novina, na radio talasima. I u politici.

Pogotovo buja na internetu. U stvari, ovaj novi medij zbog niza pogodnosti – brzine, anonimnosti, masovnosti itd. - kao da je postao njegov prirodni ambijent. Raj za sve, pa i za huškače i mrzitelje.

Poređenje s «egzotičnim zemljama»

Poređenje s «egzotičnim zemljama»? Nimalo slučajno. Ono se zasniva na uvjerenju da smo «mi» (u ovom slučaju, BiH, ali tako misle i u svim susjednim zemljama) bolji i da nam «oni» (egzotične zemlje) ne mogu biti ravne. Zašto? Jer smo mi Evropljani, bijelci, pa zato valjda pametniji, obrazovaniji...?!

Bezbroj je primjera (zlo)upotrebe interneta za veće ili manje izlive mržnje prema drugom i drugačijem i kad se zadržimo samo na relativno solidno uređenim internet stranicama medija.

Tako je, recimo, web stranica, koja se pretežno bavi ekonomskim ali i političkim temama, 14. januara 2009. objavila informaciju o indeksu ekonomskih sloboda koji godišnje formiraju i objavljuju američka fondacija «Heritage» i poslovne novine «Wall Street Journal». Po tom je izvještaju Bosna i Hercegovina svrstana na 134. mjesto među 179 rangiranih zemalja svijeta, dakle u kategoriju «uglavnom neslobodnih zemalja». Ali, za ovu je priču važan tek dodatni komentar urednika portala: «Slabije od mnogih egzotičnih zemalja poput Ruande, Surinama i Nepala».

Poređenje s «egzotičnim zemljama»? Nimalo slučajno. Ono se zasniva na uvjerenju da smo «mi» (u ovom slučaju, BiH, ali tako misle i u svim susjednim zemljama) bolji i da nam «oni» (egzotične zemlje) ne mogu biti ravne. Zašto? Jer smo mi Evropljani, bijelci, pa zato valjda pametniji, obrazovaniji...?!

Ovo ničim opravdano poređenje je, dakako, neprofesionalno i nekorektno. I, šta više, nadmeno i rasističko. Ovakvo poređenje polazi od podjele svijeta na bolji i gori dio po geografskom, nacionalnom, rasnom i sličnom kriteriju. Po tome da smo mi «bolji» jer smo Evropljani, iako mi sami znamo da smo to samo po geografskoj pripadnosti i gotovo ni po čemu drugom.

Komentar i poređenje uz ovu vjesticu na www.biznis.ba nisu slučajni, što se moglo vidjeti i po ilustraciji uz vijest: na objavljenoj slici tri su polunaga «egzotična čovjeka», s lukom i strijelom u rukama, a pored njih - primitivno ognjište! Scena kao iz kamenog doba. To su kao «oni», ilustracija za ljude iz «egzotičnih zemalja».

U slici i u dodatnom komentaru, bez ijedne naoko ružne riječi, progovorio je odvratni rasizam. Čak ako ga njegovi autori nisu ni svjesni...

Kao što ga nije bio svjestan i jedan visoki državni zvaničnik, član Hrvatskog državnog sudskog vijeća Arno Vičić, koji se nedavno u glasanju o odabiru mlade sutkinje pozivao na njeno porijeklo i javno se time hvalio («Ne vidim razloga da genetika ne bude jedan od kriterija za ocjenu sposobnosti kod Ive Lovrin, koja nosi gene prvoklasnog pravnika Šmalcelja»). Pozivati se na gene i genetiku u izboru kandidata za određeni posao nije ništa manji rasizam od fašističkih rasnih teorija, makar on danas bio umotan u drugačije pakovanje.

Naši ignorancija i arogancija

Ova vrsta rasizma toliko je usadjena u nama - u svakodnevnom životu, pa i u medijima - tako da je skoro i ne primjećujemo. Argumenat o genima upotrebljava se i tamo gdje mu nema nikakva mjesta, kao u ovom hrvatskom primjeru (ni drugima nije stran!)... Ne primjećujemo u sebi rasizam ni kad se ljutimo onda kad nam se kaže da nam ne valja ovo ili ono, da smo pri dnu neke rang liste, da umjesto da se smanjuje kod nas nepismenost raste, da... Ili kad nas gledaju kao drugorazredne zemlje i nacije. I onda odgovaramo, glasno ili tek sami sebi, da «nismo mi Kongo, Zimbabve...». Ili bilo koja zemlja koja nam s afričkog kontinenta padne napamet, južnije od Sahare i sjevernije od Južne Afrike, ili tamo neka u Aziji.

Naša nadmenost nema osnova i nema granica. O sebi mislimo da smo najbolji i najvrijedniji; drugi su krivi za naše nesreće i zaostajanja. Iako smo, u najvećem broju slučajeva, zasluženo svrstani na začelje svugdje tamo gdje se mjere stvarni civilizacijski dometi i standardi.

Naša ignorancija izvor je naše arogancije. Neznanje i nadmenost dva su lica iste medalje. Što je više jednog i drugog, više je i uvreda i mržnje. Primjera je bezbroj i na političkoj sceni, kao i u medijima.

Premijer jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, glavni grad države Sarajevo naziva Teheranom. «Pita me sin», govori on dok mu preko lica prolazi osmjeh cinizma, «jesi li i danas išao u Teheran?».

Njemu danas smetaju sudije mislimani («Neće Srbima suditi sudije muslimani!»), ali sutra više ne. Nije novi dan pametniji od prethodnog, već je u međuvremenu premijer, pod pritiskom stranih diplomata, promijenio mišljenje. Ili tek samo izjavu, a ne i mišljenje?

Možemo mi privatno misliti šta hoćemo i dijeliti negativne epitete kako hoćemo, ali problem nastaje onda kad to javno izgovaramo i objavljujemo. Niko od učesnika u tom procesu ni danas nije nevin: ni političari, kao ni mediji.

Odgovori na njegove izazove nikad ne kasne. Oni su jednako žestoki kao i njegova retorika. Postalo je već uobičajeno da mu se u javnom govoru i u medijima iz «bosanskog Teherana» prišivaju epiteti «kabadahija», «nasilnik», «kriminalac»... Ali, Sarajevo ne ostaje dužno ni sopstvenim liderima: predsjednika vodeće bošnjačke partije Sulejmana Tihića i Dodikovog partnera veći dio političke čaršije i medija nazivaju «ludim», «bolesnim», «zbunjenim», «prodanim», «nedoraslim»... Prosto, izdajnikom.

Kolektivna histerija i bojkot

Možemo mi privatno misliti šta hoćemo i dijeliti negativne epitete kako hoćemo, ali problem nastaje onda kad to javno izgovaramo i objavljujemo. Niko od učesnika u tom procesu ni danas nije nevin: ni političari, kao ni mediji.

Sve ovo što se sada događa nije tek bosansko-hercegovačka specifičnost. Smijemo li i pomisliti kakav bismo rezultat dobili kad bismo napravili veliko istraživanje o tome šta danas Hrvati misle o Slovencima i, s druge strane, Slovenci o Hrvatima?

Međusobni sukobi o granici na moru i slovenačko uslovljavanje hrvatskog pristupanja evropskim integracijama nije, čini se, nikog ostavilo hladnokrvnim. Kolektivno osporavanje prelazi u kolektivnu histeriju, a ona u kolektivni bojkot. Bojkot slovenačke robe, ili hrvatskog primorja...

Ima li ikoga ko se danas služi internetom i šalje i prima mail poruke a da u posljednjih nekoliko mjeseci nije dobio bar jednu sa sadržajem koji se ne odnosi direktno na trenutni granični i politički spor Slovenije i Hrvatske? Mail u kome se ismijevaju Slovenci ili, pak, Hrvati? Mail u kojem se poziva na bojkot slovenačke robe, slovenačkih trgovačkih centara, ili na bojkot hrvatske obale? A da i ne govorimo o komentarima publike na web stranicama medija s obje strane granice... Jesu li mediji koji objavljuju i prenose takve poruke sasvim nevini?

Ni djeca nisu pošteđena. Nedavno  sam i sam primio takav mail u kojem su slike nevine i slatke dječice iz cijelog svijeta, s potpisom uz svaku – osmijeh djeteta u Australiji, potom osmijeh djeteta u Kanadi, pa u Africi i u Evropi, u Aziji i u Južnoj Americi... I, na kraju, slika namrštenog djeteta koje predstavlja «osmijeh djeteta u Sloveniji»(!).

Rasizam ima ružno lice i kad je upakovan u navodni humor, kao što su danas brojni hrvatski vicevi o Slovencima ili juče srpski o Muji i Sulji.

Ipak, sve može biti i drugačije, kao u ovom primjeru... Prvi opštinski sud u Beogradu presudio je prije tri mjeseca da poziv na bojkot kupovine u prodavnici “IDEA”, koja je u hrvatskom vlasništvu, predstavlja govor mržnje (“Danas”, objavljeno 7.11.2008, 5. strana). Tužbu je podnijela beogradska organizacija “Inicijativa mladih za ljudska prava”, a oglas-poziv na bojkot je objavio “Glas javnosti” 16.3.2006. U tekstu je, uz ostalo, pisalo kako "hrvatska čizma gazi srpskom zemljom, kupuje firme i otvara prodavaonice...", te da kupovina u toj radnji znači "davanje novca onima koji su nas prognali i ubijali". A u oglasu je upućena i prijetnja da će svi kupci biti praćeni. U potpisu oglasa stajalo je «Prognani Srbi».

Ima nade dok ima ovakvih «inicijativa» i ovakvih sudova koji će presuditi mržnji.

«Nepoželjna srpska krv»

Ima nade i onda kad novine reaguju na način na koji je to učinila beogradska «Politika» («Prolivanje krvi», objavljeno 27.8.2008.), nakon što su neke druge novine posijale sjeme mržnje.

Nekoliko je beogradskih tabloida, naime, objavilo priču o tome kako je Ivici Lovriću, iz Golubinaca kod Stare Pazove, u Hrvatskoj onemogućeno da dobrovoljno da krv zato što je – Srbin. «Pravda je 23.8.2008. objavila sljedeću najavu: «Skandal u Šibeniku, Ivici Lovriću odbili krv zato što je Srbin!», naglašavajući naslov: «Doktorski fašizam u Hrvatskoj». U vijesti se još navodi da «iako je zadovoljavao sve kriterijume, dragocjena tečnost ovog višestrukog davaoca nije bila podobna!». U «Borbi» je navedeno da su «hrvatski ljekari odbili srpskog donatora», a u «Presu» da u Hrvatskoj «i krv ima nacionalne boje».

Mala provjera «Politikinog» novinara otkrila je, međutim, da se «Ivica Lovrić» u stvari zove Staniša Beljin i da mu liječnica u Šibeniku nije kazala da ne može dati krv zato što je Srbin. Zapravo, rekla mu je da ne postoji način da stranac-turista, kao što je on sam, da krv, jer su takvi propisi. I još dodala: «Postoji mogućnost da neko sazna da je dobio krv od nekog drugog državljavina, kao u ovom slučaju iz Srbije, pa da se neće osjećati ugodno i može se žaliti ili možda napraviti nekakav veliki problem zbog toga.» I još mu se izvinjavala što je to tako («propisi su propisi») i da ne bi mogla uzeti krv stranca «makar falilo domaće krvi».

Ali, čitaoci tabloida o tome nemaju pojma i nastavljaju na njihovim internet stranicama nacionalističku retoriku. Na sajtu «Presa» neko je napisao da je u Hrvatskoj «mržnja tako jaka da ne žele ni krv dobrovoljnog davaoca iz Srbije», a drugi dodao, ne krijući svoju zlovolju i mržnju, da su «rvati... mala prljava i zatucana kolonija genetski bolesnih fašista»...

Ko voli da mrzi, dovoljna mu je i lažna vijest.

“Politikin” novinar je, međutim, nastavio istraživanje i saznao da se ni u Srbiji “ne uzima krv od stranaca koji su u prolazu (turisti)” i da i u Srbiji ljekari, kao i u Hrvatskoj, imaju konačnu riječ o tome od koga će uzeti krv a od koga neće.

I mada čitaoci tabloida to ne znaju, a možda i neće ni da znaju, dobro je ipak da ima novina koje će to provjeriti i objaviti. Ako neće mrzitelji to čitati, možda će novinari koji su im omogućili da se predstave onakvim kakvi jesu i još da ostanu anonimni.

Medijska podrška ksenofobiji

I poluinformacije, a ne samo lažne vijesti, mogu potaknuti na izljeve mržnje i netolerancije. Primjer je prošlogodišnji sarajevski «Queer festival», prvi kulturni događaj koji su bh. predstavnici manjinske homoseksualne zajednice pokušali organizovati, koji je postao meta prvo medijske hajke a potom i nasilja već na prvoj večeri ovog višednevnog događaja, koji se nakon fizičkog napada instrumentalizirane grupe islamista nije ni nastavio...

Zagovornici radikalnog obračuna srećom na otvaranje festivala nisu ponijeli ni benzin a ni mitraljez, ali su na prvi događaj – otvaranje izložbe u Akademiji likovne umjetnosti – došli spremni da se fizički razračunaju sa svim učesnicima. Kad im to nije uspjelo, onda su svoj bijes šakama i nogama iskalili na novinarima na koje su naletili. Nažalost, ne na novinarima koji su njihovu «pobunu» inicirali i posredno ohrabrivali...

«Informirajući» javnost o pripremi «Queer festivala», zakazanog za 24. septembar 2008. godine, novine su (na prvom mjestu najtiražniji «Dnevni avaz») mjesec prije samog događaja upozoravale da se on održava «u vrijeme svetog mjeseca Ramazana» i da on zato «prkosi muslimanima», objavljujući s tim u vezi izjave političara nacionalnih partija. Ali, i oni koji su kao davali objektivne informacije, kao što je to OBN televizija, koja je ugostila glavnu organizatoricu Festivala i omogućila joj da iz ugla organizatora predstavi događaj, nisu propustili priliku da iritiraju dio javnosti: tokom intervjua omogućili su gledaocima da odgovore na pitanje «da li podržavaju održavanje gay parade u Sarajevu» i da se javljaju sa sms porukama.

To pitanje o «gay paradi» nije imalo nikakva opravdanja – jer parada nije bila ni predviđena(!) – osim da dodatno uznemiri javnost koja je već bila podijeljena i «revoltirana». Možete tek zamisliti kakav su sadržaj imale sms poruke! Čak i ako to nisu željeli, dali su ogromnu medijsku podršku ksenofobiji.

Što su započeli mediji, nastavilo se na internetu. Naravno, ne više blagim kritikama i osudama. Na jednoj od tih portala (ne navodeći njegov naziv da ga ne bismo dodatno propagirali), javljali su se radikalni islamski pripadnici koji su tražili «smrt pederima» i davali kvazimedicinska objašnjenja homoseksualnosti. Oni najradikalniji su najavljivali da «pedere treba polit benzinom i zapalit», da «gamad treba samo marisati», dok su neki predlagali korištenje – mitraljeza...

Zagovornici radikalnog obračuna srećom na otvaranje festivala nisu ponijeli ni benzin a ni mitraljez, ali su na prvi događaj – otvaranje izložbe u Akademiji likovne umjetnosti – došli spremni da se fizički razračunaju sa svim učesnicima. Kad im to nije uspjelo, onda su svoj bijes šakama i nogama iskalili na novinarima na koje su naletili. Nažalost, ne na novinarima koji su njihovu «pobunu» inicirali i posredno ohrabrivali...

Govor netolerancije lako prelazi u govor mržnje, a govor mržnje u – zločin mržnje. Nismo valjda već zaboravili sva naša iskustva iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina?