Novinari koji izvještavaju o tragedijama obavljaju bitnu dužnost, ali moraju poštovati ljude čije priče prenose javnosti. Australska novinarka daje primjere iz svoje prakse.

Tri dana nakon što je požar jačine 1500 atomskih bombi bačenih na Hirošimu projurio kroz australsku državu Viktoriju, noseći sa sobom 173 ljudska života u februaru 2009. godine, vatrogasac volonter stajao je poguren pored izgorene karoserije auta motajući cigaretu.
Zvao se Mark (‘‘bez prezimena, molim te, po zanimanju sam zatvorski čuvar’’) i bio je na pauzi tokom gašenja manjih požara u i oko svog rodnog Flowerdale-a, planinskog sela sjeveroistočno od Melbourne-a.

Spaljeni automobil, koji je stajao ispred malenog lokalnog vatrogasnog doma, bio je njegov, a kako nam je vatrogasac kasnije rekao, izgubio je i vlastitu kuću dok je tuđe domove spašavao od plamena.

Izvještavajući o požaru, koji je postao poznat kao Crna subota, za australske dnevne novine The Age i The Sydney Morning Herald, kolega fotograf i ja ušli smo u Flowerdale sa vojskom da izvještavamo o tome kako oružane snage pretresaju svako imanje u potrazi za posmrtnim ostacima žrtava u selu gdje su čitave ulice bile pretvorene u hrpe pepela.

Sreli smo Marka na izlazu iz sela kojim je vladala grobna tišina. Zamolio nas je za upaljač i drhtavim rukama zapalio cigaretu. Bio je očigledno shrvan tugom, te smo stali da popričamo - bez fotoaparata i notesa.

Plačući, Mark nam je pričao o plavookom dječaku, starom oko 10 godina, čije je tijelo našao na obližnjoj cesti. Pored djeteta ležala su tijela njegove majke i brata. Dječak je ličio na Markovog sina, također 10-godišnjaka.

Dart centar za novinarstvo i traumu izdao je vodič za novinare sa savjetima na teme: izvještavanje u zonama katastrofa, tehnike intervjuisanja, tehnike pisanja i zaštita na radu.

 

Publikaciju je preveo Mediacentar Sarajevo.
Prevod publikacije možete naći ovdje.

A onda je rekao: „Želim da pišeš o ovome jer niko ne zna šta se desilo u našem selu i želim da svi znaju da smo učinili sve što smo mogli da ga pokušamo spasiti. Ali tu nije bilo pomoći - on (požar) je bio nešto najbrže što sam ikad vidio”.

S Markovim odobrenjem - i bez njegovog prezimena i fotografije - objavili smo priču koja je kasnije citirana u medijima širom svijeta.

Mark je kasnije pristao da učestvuje u The Age-ovom multimedijalnom projektu objavljenom na godišnjicu požara, te smo se tako sastajali svakih par mjeseci da pričamo o tome kako su se on i njegova zajednica oporavljali od požara.

Sedmicu nakon našeg prvog sastanka, kako nam je Mark kasnije ispričao, njegov intervju tražila je svaka TV stanica u zemlji. Producenti jednog televizijskog programa emitovanog na komercijalnoj TV stanici čak su mu ponudili i novac za „ekskluzivni“ intervju, tokom kojeg bi kamere snimile njegov susret sa ocem preminulih dječaka. Također su postavili uslov da više ne razgovara sa nama.

Mark je odbio sve ponude, i rekao nam je da je, osim što nije želio da bude fotografisan iz profesionalnih i sigurnosnih razloga prvih mjesec dana nakon požara, smatrao da su svi ti novinari samo željeli „sočnu“ priču, a niko se prema njemu nije odnosio kao prema ljudskom biću.

Propust pojedinca = kolektivna sramota

Reporteri, pogotovo oni koji izvještavaju o velikim događajima, poznati su po ambicioznosti. Ali, ova ustvari pozitivna profesionalna osobina nikada ne smije ugroziti osnove ljudskosti.
Kada katastrofe pogode bilo koju zajednicu - pogotovo manju sredinu nenaviklu na veliku prisutnost medija - neophodno je da se svi medijski radnici ponašaju krajnje profesionalno da ne bi svi bili oblaćeni ne-etičkim ponašanjem nekolicine.

Tokom izvještavanja o Crnoj suboti, jedan televizijski reporter je uhapšen dok je snimao u zabranjenoj zoni gdje je policija još uvijek tražila posmrtne ostatke nestalih. Ovo je naljutilo lokalno stanovništvo, ali i druge medije, jer je zbog ovakvog ponašanja policija nepotrebno počela da ograničava ulazak drugim reporterima u planinsko selo nakon što je pristupna cesta otvorena.

Kada je 29 rudara poginulo u plinskoj eksploziji u rudniku Pike River na zapadnoj obali novozelandskog južnog ostrva, policija i direkcija rudnika bile su užasnute pitanjima dvojice australskih novinara koji su kritikovali spasilačke napore. Jedan je čak na negativan način uporedio rad spasilaca sa hitnim službama na dužnosti tokom terorističkih napada 11. septembra.

Nije čudo da su nakon toga incidenta stanovnici gradića Greymouth, već pod pritiskom ogromne skupine međunarodnih novinara, postali sumnjičaviji prema novinarima.

Tokom izvještavanja o zemljotresu u gradu Christchurch na Novom Zelandu, koji je odnio 182 ljudska života - od toga 20 japanskih studenata, jedna novinarka iz Japana uhapšena je prilikom pokušaja ulaska u bolnicu prerušena u uniformu medicinske sestre, dok je kamerman Japanac izbačen iz uništenog centra grada nakon što je postao agresivan prema policijskom komandantu.

Osim ljudske tragedije koja je neizbježna tokom izvještavanja o katastrofama, mi koji smo pisali o zemljotresu u Christchurch-u imali smo i poteškoća sa fizičkim okruženjem - nije bilo vode, struje samo ponekad, bili smo ograničeni mnogim policijskim barikadama i nebrojenim manjim potresima, te ugroženi zgradama koje su nam se bukvalno rušile pred očima.

Zbog ponašanja ovo dvoje medijskih radnika, lokalno stanovništvo počelo je pružati otpor medijima. U mom slučaju, pravovrijedan zahtjev glasnogovorniku bolnice za intervju s pacijentom koji je preživio zemljotres - nakon što je njegova porodica to već odobrila - odbijen je zbog skandala sa japanskom „medicinskom sestrom“.

Da se nijedan od navedenih incidenata nije desio, etički svjesni reporteri koji su izvještavali o ovim katastrofalnim događajima bi mogli nastaviti svoj rad vođeni ljudskošću i zdravim razumom.

Umjesto toga, živci stanovništva, već oslabljeni užasom kojim su bili okruženi i neprestanog medijskog izvještavanja o njihovoj nesreći, bili su nategnuti do kranjih granica te su ljudi ponekad postajali opravdano hostilni prema medijskim radnicima koji nisu ništa zgriješili.

Mediji kao pomagači

Medijski radnici koji se neprimjereno ponašaju na mjestima katastrofa često su nazivani „lešinarima“. Ali bez obzira na sramotna djela nekolicine, mediji igraju legitimnu ulogu tokom velikih nesreća. Osim što obavještavaju javnost o određenom događaju, njihov posao ponekad poprima oblik drugih vrsta društvenih usluga.

Nema sumnje da su izvještaji „iz minute u minutu“ lokalnih radio stanica, članica mreže javnog emitera Australian Broadcasting Corporation, o uslovima u najmanjim zaseocima doprinijeli spašavanju života tokom požara Crne subote, te ovogodišnjim smrtonosnim poplavama i ciklonu Yasi u saveznoj državi Queensland.

Mnogi preživjeli koji su kasnije pričali sa medijima u skloništima rekli su da su stalne radijske vijesti bile njihov jedini izvor informacija o razvoju situacije u lokalnim zajednicama, te da su se na njih oslanjali prilikom odluke o bijegu.

Medijski izvještaji o nesrećama također mogu dovesti do pozitivnih promjena u lokalnim zajednicama. Ljudi koje smo upoznali tokom prvih dana poslije Crne subote informisali su The Age da je vlada prestala slati hranu u jedan planinski gradić koji je zbog uništenih puteva i forenzičkih pretraga bio izolovan od ostatka svijeta mjesec dana poslije požara. Dan nakon što je ova vijest objavljena na naslovnoj strani, pomoć u hrani nastavila je stizati u taj gradić.

Čitateljka koja je pročitala priču o porodici koja je izgubila dom u Crnu subotu poslala im je prikolicu da u njoj žive poslije požara.

Nekoliko prijatelja iz Australije preko Facebook-a je sakupilo novac darovan akciji dostavljanja hrane u naselja Christchurch-a gdje nije bilo hrane, vode, ni struje, nakon što su pročitali vijest o njihovim potrebama na novinskoj internet stranici.

Na višem nivou, javno skretanje pažnje na prevenciju katastrofa i oporavak od njih stavlja rad vlasti pod lupu i ima za cilj veće društveno dobro. Kako je pokazala nezavisna istraga o požarima Crne subote, mnogi nedostaci u radu državnih službi - kasnije istaknuti u zaključku komisije kojom je predvodio penzionisani sudija Vrhovnog suda Viktorije - prvobitno su objelodanjeni u medijima. Jedan primjer je novinski izvještaj o činjenici da je na dan kada je Viktorija bila u plamenu, tadašnja šefica policije - a kasnije šefica izgradnje poslije požara - bila kod frizera i večerala u restoranu.

Poštovanje i nenapisana riječ

Svako izgubi strpljenje usred traumatičnih događaja. Ali strpljenje i sposobnost slušanja drugih su „najbolji prijatelji“ novinara u ovakvim situacijama. Nakon izvještavanja o mnogim katastrofama u Australiji i na Novom Zelandu u protekloj deceniji, iskreno mogu reći da je ovakav pristup, zasnovan samo na zdravom razumu, doveo do objavljenih tekstova koji su među onima koje najviše pamtim u dosadašnjoj karijeri.

Do „dobrih“ priča se također često dolazi neočekivano, najčešće kada jednostavno hodate ulicom i pričate sa što više ljudi.

Međutim, iako neke od činjenica koje novinari čuju u ovakvim situacijama mogu „zapištati“ na njihovom radaru kao „sočna priča“, neophodno je da ukažu poštovanje ljudima o čijim tragedijama izvještavaju.

Jednostavno pitanje „kako ste“ upućeno potresenim osobama često za sobom povlači bujicu emocija i potresnih opisa onoga što se desilo njima ili oko njih.

Javnost nikad neće saznati dio onoga što su Mark i bezbroj drugih vatrogasaca, žrtava poplava, ožalošćenih porodica, policijskih službenika i radnika hitne pomoći ispričali mojim kolegama tokom godina provedenih u izvještavanju o traumatičnim događajima. Neke pojedinosti su suviše vizuelno potresne, prepričane pod ekstremnim stresom, i ne dodaju ništa već dovoljno snažnim pričama, te je potrebno da nekada reporteri izvrše autocenzuru da bi zaštitili one o kojima pišu.

Shodno ovome, sa ili bez policijskih zahtjeva, međunarodni mediji koji su izvještavali o zemljotresu u Christchurch-u nisu prenijeli punu sliku onoga što su vidjeli dok su spasioci radili na srušenim zgradama u potrazi za desetinama žrtava, niti dio prizora viđenog dok su letjeli iznad uništenog grada u vojnom helikopteru. Takvi detalji ne bi ništa doprinijeli već moćnim izvještajima, a samo bi još više potresli ožalošćene porodice.

Naše polazište uvijek treba biti odnos pun poštovanja prema žrtvama i preživjelima - prema njima se treba ponašati onako kako bismo očekivali da se prema nama odnose drugi u sličnim situacijama.

Ako reporteri napuste određena područja kada ih ljudi zamole da odu, pričaju sa sagovornicima „njihovim jezikom“ i poštuju upute vlasti u zonama katastrofa, biće i sami poštovani od strane lokalnog stanovništva. A takvo poštovanje za sobom vuče povjerenje koje ljudi ukazuju strancima sa notesima kada javnosti ispričaju svoje vrlo lične priče.

A Vi?

Osim lokalnom stanovništvu, i novinarima je teško kada su izloženi traumi, pogotovo prirodnim katastrofama sa mnogo mrtvih i očiglednom materijalnom štetom.

Iako se to skoro nikada ne dešava na terenu, reporterima se uvijek preporučuje da se ne „liječe“ alkoholom, nego da piju dosta vode, te da ne preskaču obroke da bi održali energiju dok su izloženi fizičkom naporu.

I dok je tuga koja tišti medijske radnike zbog onoga što su vidjeli i iskusili naizgled neznatna u poređenju sa nesrećom onih o kojima izvještavaju, također je bitno ne potiskivati ove osjećaje. Razgovor sa iskusnim kolegama od povjerenja, kraći odmor i ponekad - vlastite suze - često čine razliku između uspješno “zatvorenog poglavlja” i dugotrajnih trauma.

Ako podijelimo potresna iskustva sa drugima, nećemo naštetiti ni vlastitom zdravlju, niti kvalitetu našeg rada.