Izvještavanje o iznenadnim, krupnim događajima

Izvještavanje o iznenadnim, krupnim događajima

Detaljno uputstvo iskusnog američkog urednika o ulogama u timovima koji na terenu i u redakciji pokrivaju iznenadne, krupne događaje, od unaprijed planiranih i konkretnih poteza u toku samog događaja, pa do sumiranja rezultata i rada na konsekvencama.

Budite spremni

Planirajte unaprijed. Ne možete unaprijed tačno isplanirati na koji način ćete uraditi neku krupnu priču, zato što se svaka priča razlikuje od druge. Međutim, možete napraviti opšte planove. Ako ste na prošloj velikoj priči pravili greške i iz njih izvukli vrijedne pouke, razmislite na koji način ih u sljedećoj možete izbjeći, i u njoj ponoviti ranije uspješne poteze. Možete uvesti u svoju praksu izvjesne standardne postupke u radu na krupnim pričama.

Prepremite se. Pobrinite se da svi budete propisno obučeni i upoznati sa pisanjem i fajliranjem na laptopu. Kada se dogodi nešto krupno, nećete imati vremena za rješavanje problema nepoznavanja rada na opremi ili zvati nekoga da vam pomogne u pravljenju fajla. Vježbajte na rutinskim pričama, tako da naučite sastaviti fajl, poslati ga u sistem ili naći rješenje za eventualni problem. Pod pritiskom rokova, biće vam potrebno da to dobro uradite od prve. Ako ste urednik, pobrinite se da se vaše osoblje dobro zna služiti laptopom.

Koordinirajte

• Pretjerajte. Ako ćete već pogriješiti pri odlučivanju da li je potrebno ići na lice mjesta ili koliko reportera i fotoreportera poslati na zadatak, najbolje je da to bude u smeru pretjerivanja. Uvijek je bolje poslati nekoliko dobrih novinara i fotoreportera na zadatak koji se ne i ne ispostavi toga vredan, nego ih poslati premalo na događaj koji se pokaže izuzetno značajnim ili, što je još gore, pokušati da takav događaj pokrijete iz redakcije, telefonski.

Udvostručite tim. Kada se nešto krupno dešava daleko od sjedišta vašeg ureda, udvostručite ekipu koja će ga pokrivati: neke reportere pošaljite smjesta, dok će drugi prikupljati informacije telefonom. Neki poslovi će se pri tom uraditi dvaput, ali će vam ljudi koji rade na telefonu pomoći da ispunite prve rokove. Osim toga, uštedjećete nešto truda ljudima na terenu time što ćete saznati neke činjenice i odrediti koga treba intervjuisati. Kada krčite put kroz moguće prepreke u izvještavanju o nekom krupnom događaju, bolje je duplirati rad nego imati praznine u izveštavanju.

Mora se znati ko je glavni. I na terenu i u redakciji, mora postojati osoba koja donosi odluke, bez obzira koliko ljudi radi na priči. Potrebno je da vodeća osoba na terenu, što je obično reporter, konsultuje vodeću osobu u redakciji, a zatim brzo podeli ljudima zadatke. Vodeća osoba na terenu mora imati ovlaštenje da promijeni planove u skladu sa situacijom, i kada tim dobije više informacija o događaju. Ali ta osoba tada mora što je prije moguće o tome izvijestiti odgovornog iz redakcije, naročito u slučajevima kada se priče kombinuju, otkazuju, ili se uvode nove.

Delegirajte. Na vrijeme utvrdite uloge, čak i ako ćete vjerovatno tokom rada morati neke od njih promijeniti. Odlučite hoćete li da neko sa terena piše glavnu priču, a neko iz ureda je koriguje, s tim što će svi dodavati materijal sa lica mjesta. Odredite nekoga iz redakcije da zapisuje diktat, u slučaju da reporteri sa lica mjesta nemaju vremena da sami pišu (ili u slučaju da se nisu pripremili prema gornjim uputstvima, pa imaju problema sa fajliranjem). Kada više saznate o događaju, odredite reportere za pisanje uokvirenih dijelova unutar teksta ili za prikupljanje različitih vrsta dodatnih informacija. Odredite reportera (ili više njih) iz ureda da zove izvore (kao što su Federalna agencija za vanredne situacije, saobraćajna policija, Nacionalni odbor za sigurnost u transportu, Služba za imigraciju) koji možda nisu na terenu, ili su možda pristupačniji i spremniji na razgovor.

Pravovremeno i često govorite o ilustracijama. Što prije pošaljite fotografe na lice mjesta. Bolje je poslati ih previše, pa neke opozvati, nego doći u situaciju da naknadno popunjavate ekipu na terenu. Neka ilustratori i grafičari odmah počnu raditi na mogućnostima ilustrovanja i grafičkog prikazivanja. Razmislite o načinima na koje bi se mogla ispričati priča izvan okvira glavnog događaja: hronologija, mape lokacije, spisak sličnih incidenata koji su se dogodili ranije, dijagrami sa lica mjesta, dijagrami koji prikazuju kako se nešto dogodilo, grafikoni koji objašnjavaju rušilačko nevrijeme, biografski podaci žrtava, osumnjičenih ili junaka. Možda će biti potrebno da pošaljete umjetnika na mjesto događaja. Ili da reporter prikupi informacije za umjetnika. Ako je moguće, nabavite tačne mape i planove zgrada iz kojih će umjetnik raditi. Sjetite se da pri svakom krupnom događaju, fotografi postaju dio reporterskog tima. Oni mogu čuti i vidjeti stvari koje treba unijeti u priču, i u skladu s tim im treba odati priznanje. Fotografi trebaju dostavljati svoje informacije reporterima, a reporteri pitati fotografe šta znaju o ovome ili onome. Ponekad fotograf neće imati dovoljno precizne informacije, koje bi reporter mogao iskoristiti u priči, ali može dati korisne naznake koje reporter može slijediti, ili obezbijediti kontakt za intervju.

Istražujte. Odredite reportera(e) ili bibliotekara da istraži opšte okolnosti na internetu, u vašoj biblioteci, i ostalim novinskim arhivama. Provjerite online podatke koji bi mogli ukazati da li su zvaničnici imali ikakva upozorenja u vezi sa nastalim problemom, i koliko često se taj problem javlja. Želite biti u stanju dokumentovati trend ili reći da li je ovaj incident prvi, najgori ili najsmrtonosniji.

Planirajte, i opet planirajte. Prilično rano tokom procesa, vodeći urednik treba napisati plan izvještavanja, nakon razgovora sa svima koji u njemu učestvuju, uključujući i reportere, ilustratore i bibliotekare iz redakcije i reportere, fotografe i umjetnike na terenu. Ponekad vodeći urednik neće direktno govoriti sa ovim ljudima, nego sa urednicima koji ih nadgledaju i koji su razgovarali s njima. Međutim, vodeći urednik koji piše plan treba uvijek detaljno razgovarati sa vodećim reporterom sa lica mjesta. Ažurirajte plan tokom oblikovanja priče, i obavještavajte ljude o bitnim promjenama u njemu. Svrha plana je da koodrinira vašim izvještavanjem, ne da ga ometa.

Komunicirajte. Svi na terenu bi trebali biti opremljeni mobitelima, i svi bi trebali imati sve telefonske brojeve. I urednici i reporteri koji rade na priči u redakciji takođe moraju imati sve telefonske brojeve. Pokušajte koordinirati komunikaciju. Pri tom je bolje napraviti grešku previše komunikacije, nego premalo. Bolje je da imate dva ili tri čovjeka koji dostavljaju reporteru neku vitalno značajnu informaciju, nego da dozvolite da je reporter uopšte ne sazna. Pobrinite se da svi angažovani reporteri budu upoznati sa svim bitnim tokovima u priči i promjenama u planu izvještavanja.

Na licu mjesta

Osigurajte minimum. Neko mora imati prvenstvenu odgovornost za dolaženje do osnovnih činjenica koje omogućavaju minimalnu priču: ko, šta, kad, gdje. Ova priča obično potiče iz zvaničnih izvora. Naći ćete se u jako neprijatnoj situaciji ako ispustite neku od ovih činjenica. Ne možete sebi priuštiti da svi jure za egzotičnim i ekskluzivnim aspektima, a da se osnovne činjenice propuste.

Težite maksimumu. Zadužite nekoga da radi na uglovima koji će proizvesti najbolju moguću priču. Ovo će uključivati istraživačke i narativne informacije. Odgovoriće na teža pitanja, kao što su zašto i kako. Razviće intrigantne elemente priče, kao što su zaplet, dispozicija, scena, sukob i rasplet. Odmah počnite da radite na maksimumu, bez obzira što ga u prvom krugu možda nećete postići. Postići ćete ga prije ako neko na njemu odmah počne raditi. Ta osoba (ili osobe) će možda doći do mnoštva informacija koje će nadograđivati minimalnu priču, prije nego što konačno dobije maksimalnu priču.

Ne pretpostavljajte da će vas sagovornici odbiti. Pođite od pretpostavke da ćete dobiti sve važne intervjue. Neki ljudi neće željeti da razgovaraju sa vama, ali neka to bude njihova odluka. Uviđavno im recite da biste željeli ispričati i njihovu priču. Ako ne žele razgovarati, dajte im svoju vizit-kartu i recite da biste rado razgovarali kad im to bude odgovaralo. Možda ćete uspjeti odmah ugovoriti vrijeme tog intervjua. Ako vam ne zalupe vratima ispred nosa, ipak im postavite nekoliko pitanja. Možda kratke biografske podatke o njemu, ili o poginulom, ili osumnjičenom – starost, imena djece, koju školu je pohađao. Tako ćete možda dobiti par minuta i par riječi potrebnih da počnete pravi intervju. Ili ćete sada možda dobiti samo nekoliko odgovora ili fotografiju, i uspostaviti kontakt koji će kasnije dovesti do intervjua.

Poslije krajnjeg roka

Kasniji rad. Bez obzira koliko ste iscrpno pokrivali priču na početku, biće posla i za kasnije. Okupite reportere i urednike (ako morate, elektronski) i ukratko porazgovarajte o idejama za naredni ciklus. Zadužite neke ljude za daljnje praćenje situacije, dok će drugi odmah početi sa radom na većim tematskim tekstovima za nedjeljna i magazinska izdanja, ili za kasnije. Raspravite mogućnosti naracije, istraživanja i pojašnjenja. Neki će možda morati da provjere registar o inspekciji, policijski dosije ili neku građevinsku dozvolu. Razgovarajte o bitnim protagonistima čiji biste profil željeli prikazati. Razgovarajte o potrebi da se objasni neki proces, ili pravni ili naučni aspekt priče. Nemojte polaziti od pretpostavke da su svi veći samostalni novinarski projekti o ovom događaju za vikend izdanja i magazine. Neke od njih mogu zgodno doći i prije toga. Ako budete u mogućnosti, neke istraživačke tekstove ćete uraditi odmah.

Izvucite pouke. Kada dovedete do kraja neku veliku priču, okupite sve ljude i razgovarajte o tome šta ste uradili dobro i zašto je to bilo djelotvorno, i šta ste naučili što će vam pomoći u radu na budućim pričama. Takođe razgovarajte, bez upiranja prstom i na bilo koga, šta nije bilo dobro. Šta ste iz toga naučili što će vam pomoći u budućim pričama?

Materijal je preveden i objavljen uz dozvolu.

Roy Peter Clark: "How to Cover the Big, Big Story"

http://www.poynter.org/content/content_view.asp?id=6272