Kako je jedna velika novinarska priča spašena finansijskom intervencijom neprofitnog sektora.

Približava se sezona dodjela nagrada časopisima, a jedna od priča koja će se vjerovatno naći među najboljima je ona objavljena prošle sedmice u časopisu The New Yorker: impresivna analiza - istovremno i ratni izvještaj, lična ispovijest, doprinos istoriji, književno novinarstvo i kritika medija - koja detaljno objašnjava kako su mediji iskrivili ikoničnu epizodu rušenja kipa Sadama Huseina na trgu Firdos u Bagdadu u proljeće 2003. godine.

Priča je fascinantan primjer novinarstva koje se bavi događajima iz prošlosti, a ujedno ima i vlastitu i jednako fascinantnu istoriju: Najvećim dijelom finasnirale su je neprofitne organizacije. Da nije bilo tih sredstava, ona najvjerovatnije nikada ne bi ni bila napisana.

Ako ste slobodni novinar, pišete za časopis, ili oboje, možda će vas obeshrabriti ili užasnuti to što je čak i priča tako izuzetna kao što je “Rušenje” nekoliko puta odbijena prije nego je objavljena. ˝Nisu svi članci pogodni za sve magazine˝, zaključuje Maass, i sam slobodni novinar. Kada se pojavila ideja za ovu priču – iako je Maass na licu mjesta svjedočio događajima koji su oblikovali poznate ikonične slike - ˝bilo je teško naći nekoga ko bi je naručio i finansirao.˝

Tako se Maass okrenuo akademskoj zajednici, koja je prilično spremna da prihvati i neizvjesne projekte. Konkurisao je za Shorenstein stipendiju da bi počeo raditi na priči i dobio je. Cijeli ljetni semestar svog studiranja 2010. godine proveo je istražujući na licu mjesta događaje koji su doveli do poznatih scena sa trga Firdos.

Pa opet, i kada je istraživanje završeno – novinari, pazite sad – predlog teksta je ponovo odbijen. ˝Priča je velika - duga i komplikovana˝, rekao mi je Maass, ˝tako da zahtijeva od časopisa veliku investiciju u smislu vremena i prostora.˝

Maass se stoga obratio i medijskoj organizaciji ProPublica, koja je poznata po tome što investira u istraživanja koja iziskuju puno vremena i drugih resursa. Ova neprofitna organizacija je za Maassovu priču obezbijedila dodatna sredstva (iako ni autor priče, a ni predstavnici organizacije nisu željeli otkriti tačan iznos tih sredstava, Maass mi je rekao da su ˝značajno manja˝ od 30.000 $ koliko je iznosila Shorenstein stipendija, ali da isto tako ˝nisu beznačajna˝). PropPublica je Maassu dodatno pružila i uredniču pomoć kada je priveo kraju ovaj složeni narativ.

ProPublica inače uspostavlja saradnju sa drugim medijima sa ciljem da ojača uticaj svojih priča, pa je magazinu The New Yorker ponudila partnerstvo... i tako je magazin dobio odličnu priču, a ta odlična priča još jednog izdavača.

Priča ˝Rušenje˝ je nastala zahvaljujući modelu finansiranja koji na određeni način podsjeća na širu praksu finansiranja novinarskih organizacija: osiguravanje različitih izvora finansiranja, a time i smanjivanje rizika. Novac za prvi dio istraživanja – Maassov put u Bagdad 2003. godine, kada je i svjedočio rušenju kipa, što će biti polazište priče – došao je iz profitnog izvora (magazina The New York Times); istraživanje i uređivanje su finansirale neprofitne organizacije (Shorenstein i ProPublica); a samo objavljivanje je finansirao The New Yorker. (Iako je Mike Webb, direktor komunikacija organizacije ProPublica, odbio da ide u detalje, ipak mi je ukratko objasnio kako je taj dogovor izgledao: ˝Mi smo Peteru platili da napiše priču. Kada ju je završio, The New Yorker je nama platio dio iznosa Peterovog honorara.˝)

Upravo ovakav model ´finansijskog oprašivanja´ ne samo da omogućava ugroženim vrstama - kao što je (ne)slavno duga forma istraživačkog novinarstva - da prežive, već, kako kaže Maass, ujedno i samim autorima osigurava neki vid slobode. On navodi još jednu pozitivnu stranu toga što je radio sa nekoliko institucija dok je pisao ˝Rušenje˝ - takav vid saradnje mu je pružio više slobode nego obično jer je priču objavio nekoliko puta, dodavao materijal, proširivao je i kontekstualizirao koristeći slike, mape i druge vrste informacija. ˝I ja, kao većina autora, imam svoj web sajt˝, kaže Maass, i ˝mogu koristiti materijal iz The New Yorkera i ProPublice, te dodavati i vlastiti materijal, a da uopšte ne moram tražiti dozvolu za to. To je baš lijepo.˝

Međutim, finansijska sloboda je druga priča. Kao što Maass ističe, ˝Časopisi su neka vrsta ulagača u riječi koji preuzimaju na sebe rizik˝: u novinarstvu danas, ograničenom različitim negativnim faktorima, priče su neizvjesni projekti. A rizik koji prati tu neizvjesnost je još veći za časopise, budući da se oni bave novinarstvom koje podrazumijeva najviše standarde i najveće troškove. U prošlosti su časopisi ovakve rizike – potrošeno vrijeme i honorare za neobjavljene priče - smatrali neophodnim dijelom poslovanja, kaže Maas. Stav je bio da ako želite doći do zlata, morate biti spremni da prosijete pijesak.

Međutim, danas se finansijski jadi časopisa često ogledaju u sve manjoj sklonosti ka riziku – upravo kod onih koji su nekad svjesno birali da igraju na sreću umjesto da budu neefikasni. Maass dalje kaže da je ˝danas skoro svim časopisima mnogo teže da rizikuju.˝ A to odmah znači i da je i autorima mnogo teže da rizikuju. U priču ˝Rušenje˝ je ˝uložena skoro cijela godina rada˝, kaže Maass; ako uzmemo u obzir Shorenstein stipendiju, to znači godišnju platu od nekih 30.000 $ (plus ˝značajno manji˝, ali ˝ne beznačajan˝ iznos koji je uložila ProPublica). ˝Kada vam je 25 ili 30 godina, onda je sasvim  u redu da toliko zaradite za godinu dana˝, kaže Maass. ˝Ali ja nemam toliko godina.˝

Dobro je, dakle, što slobodni novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom imaju neprofitne organizacije kao alternativne izvore finansiranja: to su mali čamci za spasavanje koji im pomažu da se održe na uzburkanom finansijskom moru i prebrode trend izbjegavanja rizika. Međutim, ˝Rušenje˝ je izuzetak, a ne pravilo. Kako Maass zaključuje, bilo bi idealno kada ˝bi neki novinar mogao prikupiti dovoljno sredstava da finansira rad na jednoj ovakvoj priči i ujedno izdržava i porodicu. Iako mislim da još uvijek ne živimo u vremenu takvih mogućnosti, barem smo donekle dogurali.˝

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje bloga Nieman Journalism Lab, gdje je objavljen 10.01.2011. pod naslovom ‘How Peter Maass’ groundbreaking story on Saddam’s statue found a lifeboat in nonprofit funding’

Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja sadržaja Nieman Journalism Lab-a koji su u cjelosti dostupni na sajtu www.niemanlab.org.

Oprema teksta: Redakcija MC Online.