„Imam strast prema medicinskim temama“

„Imam strast prema medicinskim temama“

Ona je lekarka i doktor nauka. 2010. dobila je Pulicera za istraživanje u koje je krenula kao slobodni novinar. Prethodno je obišla svet, pa i napisala knjigu o ratu u BiH. Sheri Fink govori za Media.ba.

 

Ove godine je Pulicerova nagrada za istraživačko novinarstvo prvi put dodeljena novinaru neprofitnog internet medija. Dobila ju je Sheri Fink za priču koju je uradila za www.propublica.org,  a koju je na četvrtu godišnjicu katastrofe objavio i New York Times Magazine. Priča razotkriva u kakvim su se dramatičnim situacijama nalazili pacijenti, osoblje i lekari u bolnici Memorial u New Orleansu tokom krize nastale nakon uragana Katrina.

 

Nagrađena priča, pod naslovom "Deadly Choices at Memorial“ („Smrtonosne odluke u bolnici Memorial“), je zgusnuta reportaža koja rekonstruiše događaje u najdramatičnijim danima nakon uragana Katrina.

 

Tada su u bolnici nestale struja i voda, temperatura je dostizala 40 stepeni, nadolazeća voda pretvorila je bolnicu u neku vrstu izolovanog ostrva, a pomoć sa strane je izostala. U takvim okolnostima lekari su morali da odlučuju kako i kojim redosledom će spasavati pacijente od kojih su neki bili i nepokretni.

 

Nakon tragedije pronađeno je 45 preminulih pacijenata. Najmanje 17 njih je umrlo tako što su im davane smrtonosne kombinacije morfijuma i sedativa, otkrila je Sheri Fink u nagrađenom istraživanju.

 

Godinu dana nakon uragana Katrina, u vezi sa smrću pacijenata u ovoj bolnici uhapšena je jedna od doktorki, ali je, nakon izvesnog vremena, oslobođena optužbi za drugostepeno ubistvo i slučaj je počeo da pada u zaborav.

 

Ove informacije su podstakle Sheri Fink da počne da istražuje i napiše tekst. Provela je dve i po godine istražujući događaje u bolnici Memorial i navela sve svoje izvore i sagovornike imenom i prezimenom.

 

Sheri Fink je po obrazovanju lekarka. Doktorirala je na hemijskim procesima nervnog sistema (engl. neuroscience, prim.prev.), a radila je u humanitarnim organizacijama u mnogim kriznim područjima sveta. Izveštavala je o temama iz zdravstva, medicine i nauke u Sjedinjenim Američkim Državama i sa svih kontinenata, osim Antarktika.

 

2003. objavila je knjigu „Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju“. pošto je provela jedno vreme u Bosni i Hercegovini i upoznala se sa lekarima koji su radili u bolnici u Srebrenici. Za knjigu je dobila više američkih i međunarodnih nagrada.

 

U intervjuu za MediacentarOnline Sheri Fink govori o načinu na koji radi ProPublica, o svojim novinarskim metodama i o iskustvima u Bosni i drugim ratnim područjima.

 

Stiče se utisak da je u prvim reagovanjima na Pulicerovu nagradu bilo i prilično uzbuđenja zbog činjenice da je nagrada dodeljena nekome ko piše za nezavisni neprofitni medij koji se bavi istraživačkim novinarstvom. Čini se da ova reagovanja pokazuju koliko je velika potreba (skoro glad) u javnosti za ovakvim pričama?

 

Sheri Fink: Ovo je teško vreme za finansiranje mnogih medijskih organizacija u SAD-u i u drugim zemljama. ProPublica sledi drugačiji, neprofitni finansijski model rada i bavi se istraživačkim novinarstvom prema tradicionalim novinarskim standardima. Novinari www.propublica.org su uradili veliki broj značajnih, snažnih i jedinstvenih priča tokom protekle dve godine. 

 

ProPublica je organizacija sa oko tridesetak zaposlenih i trenutno radi u partnerstvu sa velikim medijima kako bi distribuirala svoje priče, pored toga što ih objavljuje i na sopstvenom sajtu. To ne može da zameni hiljade izgubljenih novinarskih radnih  mesta u medijima tokom proteklih godina. Nadam se da će novine naći načina da prežive, ali i da će se stvoriti nove medijske organizacije. Nadam se da će se i dalje vrednovati ozbiljno novinarstvo i duge narativne forme i u vrlo teškim uslovima.

 

Mogli smo da pročitamo da je rad na vašem tekstu koštao 400.000 dolara i da je trajao dve godine. Na koji način ProPublica radi na ovakvim pričama? U kojoj fazi rada mogu da odluče i da vam kažu da procenjuju da imate dovoljno novca i vremena da istražujete? I u kojoj fazi se pojavila mogućnost za saradnju sa New York Timesom?

 

Sheri Fink: Rekla bih da je ta procena verovatno viša nego što su bili stvarni troškovi. Ipak, troškovi tog reda veličine nisu neuobičajeni za ovu vrstu istraživačke priče, ako uzmete u obzir ne samo troškove kao što su putovanja, već i deo plata svih ljudi koji rade na njoj: novinari, urednici, saradnici koji proveravaju činjenice, fotografi, veb-dizajneri, kao i pravnici, na primer.

 

Ja sam počela da radim na priči kao slobodnjak, pre nego što sam počela da radim za ProPublicu. Dobila sam stipendiju Fondacije porodice Kaizer. ProPublica je stvorena kako bi posebno pomagala novinarske projekte kakav je bio moj i pošto sam postala deo njihove ekipe novinara 2008. godine, imala sam sreću da dobijem dovoljno vremena i sredstava potrebnih za rad na najbolji mogući način – za preciznu i ubedljivu priču, kao što sam dobijala i za druge koje sam ranije radila za njih.

 

Radeći na ovom tekstu, dobila sam i podršku dvoje fantastičnih urednika (Stephen Engelberg i Susan White u ProPublici) i internet tim koji je uneo online elemente kako bi se poboljšala prezentacija priče. Kad smo počeli razmišljati o tome gde bi priča mogla biti objavljena, predložila sam da kontaktiramo urednicu Ilenu Silverman u New York Timesu sa kojom sam pričala o svojoj ideji za istraživanje još 2007. godine.  New York Times je, takođe, uložio mnogo u priču – odlične uredničke savete, pomoć u proveri činjenica, fotografije, pravnu podršku i prelom teksta za štampanu verziju u magazinu, tako da priča može biti preneta i u tom formatu u obimu koji je bio potreban da bi se prenela sva njena kompleksnost.

 

Kako se razvijala vaša ideja za priču? Kako ste došli do koncepta teksta kao rekonstrukcije događaja?

 

Sheri Fink: Odluku da se priča ispriča hronološki sam prilično lako donela. Izgledalo je da je to najbolji način da čitalac dobije šansu da razume sa čime su se doktori, medicinsko osoblje i pacijenti u bolnici Memorial suočavali u danima nakon uragana kad su ostali bez pomoći. Imala sam sreće da su mi fantastični urednici pomogli u vezi sa nekim drugim teškim pitanjima tokom nastajanje teksta - na primer, kako da se izborim sa velikim brojem učesnika i događaja, a da omogućim čitaocu da prati različite niti njihovih priča. Na neki način, sama po sebi, bolnica je glavni akter reportaže.

 

Vaš nagrađena priča postavlja vrlo važna pitanja o zdravstvenoj nezi i sistemu. Koje je vaše glavno saznanje stečeno istraživanjem te teme?

 

Sheri Fink: Naš medicinski sistem je veoma osetljiv na katastrofe. Ova vrsta udara na bolnice se može desiti na mnogim mestima (tužan primer su nedavni zemljotresi, ili ratovi - kao što je bio onaj na Balkanu tokom devedesetih godina). Bolnice u New Orleansu reagovale su na različite načine suočene sa sličnim situacijama nestanka struje, vode i odsustva pomoći sa strane. Bilo je bolnica koje su imale mnogo manje smrtnih slučajeva, a gde, sva je prilika, pacijentima nisu davani lekovi kako bi se ubrzala smrt.

 

Više investiranja u spremnost odgovora na katastrofe moglo bi pomoći da medicinsko osoblje i pacijenti u budućnosti izbegnu izazove sa kojima se suočila bolnica Memorial. Trijaža (razvrstavanje pacijenata kojima treba ukazati pomoć) je dinamičan proces i važno je zapamtiti da raspoloživa sredstva mogu brzo nestati, ali da se ponekad i mogu naći dodatna da bi se zbrinulo više pacijenata.

 

Takođe, odlučivanje o tome kako će se medicinska sredstva rasporediti među pacijentima, da li u fazi planiranja reakcije na katastfofu ili u sklopu reforme celog zdravstvenog sistema, zahteva razmatranje i medicinskih i ne-medicinskih razloga, pa i onih koji su vezi s društvenim vrednostima. Sasvim je na mestu da se u razmatranje ovakvih odluka osim medicinske uključe i druge profesije.

 

Kakva je u vašem slučaju veza između medicine i novinarstva?

 

Sheri Fink: Budući da sam lekarka po obrazovanju, imam strast za izveštavanjem o medicinskim temama. Mislim i da novinarstvo i medicina imaju zajedničkih elemenata. Često uključuju istraživanje prikrivenih problema, ponekad onih koji su pitanja života ili smrti. Takođe, obe profesije podrazumevaju da ste otvoreni za sagledavanje činjenica bez unapred formiranog suda.

 

Napisali ste knjigu o ratnoj bolnici u Srebrenici. Zašto ste došli u Bosnu i šta vas je podstaklo da napišete knjigu o tamošnjoj ratnoj bolnici?

 

Sheri Fink: Bila sam student medicine i u vreme rata u Bosni suosnivač jedne studentske organizacije koja je skupljala sredstva za humanitarne organizacije i radila na edukaciji studenata o genocidu i merama podrške njegovom sprečavanju. Nakon rata, studenti medicine u Sarajevu organizovali su konferenciju o ratnoj medicini u Bosni. Bila sam na njoj i čula priče koje su bile fascinantne i zastrašujuće. Pomislila sam da su one važne za medicinare i u drugi zemljama, uključujući i moju. Odlučila sam da uzmem slobodnih godinu dana nakon fakulteta kako bih naučila više o ratnim medicinskim iskustvima. Tokom stipendije koju sam dobila trebalo je da napišem i knjigu. Doktori i medicinskog osoblje u Srebrenici su bili suočeni sa skoro svim ličnim, profesionalnim i etičkim izazovima za koje sam čula i u drugim delovima Bosne i Hercegovine, tako da sam odlučila da se usredsredim na njihovu priču i na taj način ispričam širu priču o ratnoj medicini u ratu u BiH.

 

Birate da radite na velikim temama i pitanjima koje se otvaraju tokom dramatičnih situacija. Pretpostavljam da ste upoznali mnoge zanimljive ljude u takvim situacijama i na mestima kao što su Srebrenica, New Orleans, Irak. Da li biste mogli da kažete nešto o svojim herojima, nepoznatim ljudima koji su uradili nešto neobično?

 

Sheri Fink: To su priče o stvarnim ljudima, složenim ličnostima stavljenim u vanredne situacije i suočenim sa teškim izborima. Mnogi od njih su na takve izazove odgovorili na zaista zadivljujući način. Malo nas je prošlo iskušenja kao što su njihova, i ne bismo želeli da nam se to desi. Ali, ako nam se i desi, možda bismo mogli da učimo na njihovim iskustvima. A svi možemo da ulažemo u sprečavanje sličnih užasnih situacija u kojima su nevini ljudi izloženi zastrašujućim okolnostima.

 

 

Foto: Tony Cenicola/The New York Times