Javnost je najbolja zaštita novinara

Javnost je najbolja zaštita novinara

Prijetnje smrću zbog tekstova koje sam pisao bile su mi upućene nekoliko puta. Iako je policija tjednima, u dva navrata, kontrolirala ulaz u moju zgradu i svakodnevno motrila automobil kojim se vozim, i dalje mislim da je javnost moja najbolja zaštita.

 

Prijetnje smrću – a uslijedile su nakon mojih istraživačkih tekstova o ratnim zločinima koje su nad Srbima u Osijeku počinili pripadnici Hrvatske vojske – sasvim sigurno nisu ugodne. Međutim, da ih onaj tko ih upućuje ne bi i ostvario, važno je s prijetnjama izaći u javnost. Kad stvar postane javna, manja je vjerojatnost da će prijetnja biti i ostvarena. Pogotovo kad uz to locirate i moguće krugove iz kojih je prijetnja upućena, što s obzirom na tekstove koje pišete i činjenicu koga napisano može pogoditi, uopće nije teško.

 

Sredinom devedesetih, jedan zastupnik u hrvatskom parlamentu, moj dugogodišnji prijatelj, upozorio me kako mi je Branimir Glavaš, tada vrlo moćna politička figura u Hrvatskoj, poručio da će me, zbog jednog mog teksta o ratnim zločinima u Osijeku, "pretvoriti u prah i pepeo". Prijetnja me nije uplašila, no shvatio sam je ozbiljno.

 

Izvijestio sam moju redakciju, splitski tjednik «Feral Tribune», a oni su o tome izdali priopćenje. Vijest je odjeknula. Istog popodneva iz Zagreba me nazvao tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraiht, i ponudio mi pomoć. Pitao me želim li da s prijetnjom koja mi je upućena upozna hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, s kojim se kasnije tog popodneva trebao sresti.

 

Sljedećih dana na stolove hrvatskog predsjednika i premijera stiglo je poprilično faksova u kojima su organizacije za zaštitu slobode medija i novinara izražavale brigu za moju sigurnost i zahtijevale da me se zaštiti. Javili su se Reporteri bez granica, newyorški Komitet za zaštitu novinara, Međunarodna federacija novinara u Bruxellesu i mnogi drugi.

 

Iako nisam dobio (niti sam to želio, još manje tražio) nikakvu fizičku zaštitu, osjećao sam se mnogo sigurnije. Onome tko mi je uputio prijetnju bilo je sasvim jasno da će – dogodi  li mi se bilo što – on biti odgovoran za moguće posljedice.

 

Kada informacija o prijetnji koju ste primili dođe u javnost, u nju je, kao "kolateralna žrtva" neizostavno uključena i vaša obitelj (što nije nimalo ugodno ako imate starije i bolesne roditelje, ili pak djecu koja pohađaju osnovnu školu). Međutim, to je ipak bolje nego da neugodna vijest ostane isključivo u obiteljskom krugu. Njihov strah vi ionako ne biste mogli umiriti, a stres kojim ih izlaže publicitet u čijem ste vi središtu ipak je manji od nemoći koju bi osjećali strepeći za vašu sigurnost, bez ikakvog načina da vas zaštite.

 

Prijeteće pismo na kućnu adresu

 

U listu Feral Tribune objavio sam 2005. niz tekstova s novim spoznajama o ratnim zločinima u Osijeku. Do njih sam došao zahvaljujući insajderu Krunuslavu Fehiru, nekadašnjem pripadniku jedinice kojom je zapovijedao Branimir Glavaš. U tekstu sam izneo tvrdnje da je upravo on, Glavaš, odgovoran za te zločine. Nakon objave tekstova primio sam anonimno pismo s prijetnjom smrću.

 

Moja kućna adresa na koverti u kojoj je stiglo pismo bila je sastavljena od slova izrezanih iz novina, a u njoj se nalazio kratak tekst, također sastavljan od novinskih slova.

 

Pisalo je: "Ubićemo i tebe i tvog Levara".

 

Milan Levar, da pojasnimo, ubijen od podmetnute bombe u svom dvorištu u Gospiću, u kolovozu 2000. godine, bio je haški svjedok i osoba koja je u hrvatskim medijima javno govorila o zločinima koje su u njegovom gradu protiv tamošnjih Srba počinili Hrvati. Spominjanje Levarovog imena u prijetećoj poruci metafora je dakako, koja se odnosila na insajdera Krunoslav Fehira koji mi je dao niz važnih podataka o ratnim zločinima u Osijeku i njihovim počiniteljima.

 

Naravno, mogao sam pismo poderati i praviti se kao da ono ne postoji. Ali sam u dogovoru s uredništvom događaj prijavio policiji. U to vrijeme dobivao sam gotovo svakodnevne prijeteće telefonske pozive sa skrivenog broja. Nisam mogao znati je li pisana prijetnja upućena samo da me se zaplaši, ili je bila najava stvarnog pokušaja likvidacije.

 

Čini se da sve i nije bilo tako bezopasno: policijska istraga došla je do osobe koja je posjedovala moju sliku, isprintanu s interneta. Tu osobu nisam poznavao niti sam ikada s njom kontaktirao. Osim te slike, policija nije našla nikakvih dokaza koji bi vodili do zaključka da je upravo ona bila pošiljatelj prijetećeg pisma.

 

Policija mi je ponudila zaštitu, neku vrst bodyguarda, no to sam odbio. Ne samo zbog toga što je novinarski posao nemoguće raditi ako vas u poslu prati policajac, već ponajprije zbog mog uvjerenja da će mi i ovoga puta javnost biti ponajbolja zaštita.

 

Moja redakcija stala je u moju zaštitu, a Branimir Glavaš, na koga su se odnosili moji tekstovi o ratnim zločinima u Osijeku, u novinama je izjavio kako sam si to pismo poslao sam. Policija je, međutim, vjerojatno imajući za to razloge, nekoliko tjedana nadzirala ulaz u moju zgradu i redovno kontrolirala moj automobil koji se nalazio na parkingu ispred nje.

 

Verbalni napadi na novinara i obrana javnosti

 

Početkom svibnja 2006, nekoliko metara od ulaza zgrade u kojoj stanujem, s terase obližnjeg kafića grubo me je verbalno napao meni nepoznati mladić. Sjedio je u društvu još dvojice, psovao mi majku i povišenim tonom prijetio kako će me "ubiti kao psa".

 

Kad sam nakon nekoliko minuta, vraćajući se istim putem iz banke u koju sam pošao obaviti nekakav posao, ponovno prošao pored terase kafića, taj je momak nastavio s uvredama i prijetnjama smrću. Ponovio je kako će me "ubiti kao psa", pa sam pozvao policiju.

 

U međuvremenu je naišao susjed koji mi je rekao da poznaje tog mladića, da se zove Davor Boras, te napomenuo da je riječ o predsjedniku mladeži stranke Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje (HDSSB), koju je osnovao Branimir Glavaš!

 

Policija je uhvatila mladića koji mi je prijetio, Državno odvjetništvo podnijelo je kaznenu prijavu, a Općinsku sud u Osijeku nepravomoćno ga je, u travnju ove godine, osudio na šest mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine. Kao i nekoliko mjeseci prije toga, policija je ponovno počela nadzirati ulaz u moju zgradu i pregledavati moj automobil.

 

Jedan od dvojice mladića koji su zajedno s Borasom sjedili na terasi kafića kada mi je prijetio rekao je kako su razgovarali o mojim tekstovima kojima "blatim hrvatske branitelje i Domovinski rat", te da me je zbog toga Boras vrijeđao.

 

I tom prilikom javnost je stala u moju zaštitu. Hrvatsko novinarsko društvo, moja redakcija, mnoge nevladine udruge iz Hrvatske i inozemstva reagirale su priopćenjima i izjavama. Vijest o prijetnjama koje su mi bile upućene objavljena je i u središnjem Dnevniku HTV-a, a policija je svoj posao obavila besprijekorno.

 

Naravno, javnost nije stopostotna zaštita novinara od prijetnji i pokušaja izvršenja tih prijetnji, niti je takva zaštita uopće moguća. To nažalost pokazuje sudbina novinara koji su zbog svog pisanja bili fizički napadani, ili – u najdrastičnijim slučajevima – izgubili glavu.

 

No, javnost može pomoći u osudi onih koji prijete novinarima - da ih se prokaže kao nasilnike i prijetnju slobodi medija. Zato o svakoj prijetnji valja obavijestiti javnost. Oni koji prijete, tada ipak postaju manje hrabri.

 

Važno je o svakom napadu ili prijetnji izvijestiti vlastitu redakciju, novinarsko udruženje, obavijestiti druge kolege i zamoliti ih da o tome izvijeste javnost. Naravno, sve treba prijaviti policiji i zahtijevati energičnu istragu. Ne treba se libiti ni zahtjeva za pomoć međunarodnih organizacija, posebno onih koje se angažiraju u zaštiti slobode medija i ljudskih prava.

 

Koliko god prijetnje nisu ugodne i koliko god se s njima nije lako nositi, mene osobno nisu pokolebale. Istrage koje su pokrenute za ratne zločine (slučaj Glavaš, na primjer), vjerojatno nikada ne bi postale predmetom pravosuđa i vjerojatno nikada ne bi došlo do podizanja optužnica da nije bilo medijskih napisa o tome. To je profesionalno zadovoljstvo zbog kojeg se vrijedi žrtvovati.