Kada su u pitanju općinski izbori u Bosni i Hercegovini i medijsko praćenje lokalnih  kampanja, od posljednjih općinskih izbora do danas možemo primijetiti samo jednu promjenu: apatiju je zamijenilo potpuno beznađe. Vakuum. Nazivi političkih opcija u glavama birača jedan su dugi i neprekinuti niz nabrajanja koji ne znači više ništa. Bosanskohercegovačka je politička scena uspjela, zajedno s vlasnicima medija, u potpunosti obesmisliti politiku u ovoj državi. 

 

 

Bh. birač je, još jednom, ovaj put bezobzirnije i prizemnije nego ikad,  izložen vizualnim, verbalnim i auditivnim porukama  koje su obilježile ovogodišnju predizbornu kampanju.  Za građanina BiH, izbori su traumatičan događaj, pogotovo za one koji su glasali na svakim izborima, od svog punoljetstva, uvjereni da je njihov glas ono što im kupuje kartu za aktivno praćenje i kritiku politike svoje zemlje. Stvarnost je, međutim, pokazala da im nedvojbeno kupuje kartu za pakao kajanja i poniženja. 

 

Takvom raspoloženju biračkoga tijela nisu samo doprijnijeli bahati, isprazni i često logički potpuno nesuvisli slogani političkih partija te govori kandidata za općinske načelnike po predizbornim skupovima, koji variraju od patetičnih i populističkih, do opasno i besramno šovinističkih.  Tome nije doprinijelo samo razočaranje u sadašnju vlast i ogorčenost koju osjećaju oni koji su, na posljednjim općim izborima, svoj glas dali takozvanoj građanskoj opciji.  Uveliko su tome doprinijeli i mediji, koji su, kao i građani, sve samo ne slobodni. Danas, ne samo što ne postoji kvadratić koji možemo prekrižiti kao najmanje zlo, nego više ne vidimo niti smisla u pokušajima da se između zala bira, kao ni u tome da glasački listić „spasimo“ od zloupotrebe, koja bi nas mogla koštati budućnosti. Projekciju budućnosti, naime, može imati samo građanin koji je slobodan u svojoj sadašnjosti. 

 

 

U nedjeljnim tišinama na biralištima, obično u školama, među dječjim crtežima predimenzioniranih sunaca i kockastih kuća naherenih krovova, na ovim izborima nije bilo razočaranih i preplašenih. Uglavnom su to bili ljudi koji napokon žele utišati buku predizborne kampanje koja ih okružuje, lica koja ih proganjaju: bili su to ljudi koji su iz mraka brojnih zabačenih gradskih ulica, neosvijetljenih i zatrpanih smećem, križali u potpunosti obesmišljene nazive političkih opcija, glasali za svoje prijatelje ili crtali karikature i šaljive natpise po glasačkim listićima. Ljudi u beznađu podjetinje. Mnogo je gore to što se isto dešava i sa medijima. 

 

Na stranicama vodećih bh. dnevnih i sedmičnih novina međusobno su se prepucavali kandidati i političke stranke koje u tome mediju imaju najviše političkog i financijskog utjecaja, što te medije, zavisno od konteksta, pretvara ili u stranačke biltene, ili u fiktivno poprište sukoba lošeg jučer, i jamačno boljeg sutra, uz nekog ko nas još nije prevario. Ali stigne. 

 

Kad su u pitanju noviji, elektronski mediji i internet portali, situacija je nešto drukčija. Internet komunikacija promijenila je način na koji ćemo gledati na javnost zauvijek. U izbornu su se kampanju uključile i društvene mreže, poput Facebooka i internet foruma.  

 

 

Internetski su portali ove izbore bili bili osobito okupirani malim, opskurnim, nezavisnim kandidatima. Klaunima izbora. Ljudima koji su politokraciju u Bosni i Hercegovini ozbiljno shvatili: osnivanje političke stranke je realnije od osnivanja vlastite firme ili obrta, kako je to poražavajuće istinito utvrdila jedna novinarka prilikom jednog od naših razgovora. Osnivanje političke stranke, ili priključivanje nekoj od njih posve je realan i izvodiv poduhvat u zemlji u kojoj od političke uključenosti zavisi sve: pojedinci, projekti, firme, ali i mediji. 

 

Našlo se, među nezavisnim kandidatima, i onih koji su kampanje mnogo ozbiljnijih, jačih i moćnijih stranaka učinili transparentnijim. Neki od njih su, usred kičaste dreke i pornografski vulgarnih parola, usred fotografija potpuno neprilagođenih plakatnoj formi, plakatima nalijepljenim na najapsurdnijim mjestima i na bilbordima ugniježđenim među plastične kese i opuške, pokušali glasače privuči čistom pornografijom. 

 

Mirad Hadžiahmetović  tako se prijavio kao nezavisni kandidat za načelnika općine Zenica, bazirajući dio programa koji se tiče mladih ljudi isključivo na njihovoj reprodukciji i osiguranju stambenog prostora za nju, zatim na izgradnji, kako je sam tvrdio, aktraktivnih te ekološki sigurnih građevina, kao što su divovska flaša Coca Cole, Taj Mahal, Disneyland, te stanica za podzemnu željeznicu, bez podzemne željeznice. 

 

Uvjet za ulazak na Hadžiahmetovićevu stranicu bio je i da odgovorimo na nekoliko jednostavnih pitanja u vezi s našim porno i seksualnim preferencama, kako bismo mogli pogledati best of njegove kolekcije porno filmova.  

 

 

Hadžiahmetović je, vrlo brzo nakon što je postao i internacionalni hit, eliminiran iz predizborne utrke. Satiričan tekst na račun cijelog incidenta  napisao je Selvedin Avdić za portal Žurnal.info, pod naslovom Free Mirad. „I šta je nakon svog ovog truda doživio kandidat Hadžiahmetović? Proglasili su ga bizarnim, neozbiljnim, smiješnim, maltene ludim! Ne smijem sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da neki od ovih opisa nemaju svoje utemeljenje, ali molim da se svi izborni kandidati tretiraju podjednako. Uostalom, to nam je i obaveza ukoliko želimo korektno pratiti predizbornu kampanju (...)Ili, recimo, zar nije smiješno, ili bar neozbiljno kada se Denis Bećirević nazove novim Džemalom Bijedićem, a Fahrudin Radončić proglasi za Gazi Husrev – bega? Zar nije pornografija kada SNSD pod svojim kampanjskim šatorima ugošćava striptizete ili bar blaga erotika kada Dodik uzme mikrofon i zapjeva? Zar nije bizarna Lijanovićeva kampanja “kupujmo domaće”, nije li lascivno Izetbegovićevo koketiranje s turskim premijerom, nisu li... Znate već.”

 

 

Provučen kroz moćnu političku vlasničku mašinu koja uništava svaki pokušaj nezavisne kritike načina na koji se kampanje vode, medijsko je praćenje izbornih kampanja, s druge strane, prigodan soundtrack za visokobudžetni, predizborni bosanski porno film: glasan i hrabar, novinarski turbo-folk. 

 

Tako je urednik bh. političkog magazina Slobodna Bosna, u svojoj kolumni Sedam dana, ljudi i ćudi, na istoimenom portalu o kandidatkinji Naše stranke za načelnicu Općine Novo Sarajevo napisao: „Izvjesna pacijentica društvenih mreža, Sabina Ćudić,  prisiljen sam joj, avaj, bio upamtiti identitet, usljed nepopravljive, beznadežne nepismenosti, nepotkrijepljene navalentne drčnosti, mjesecima ne propušta priliku da nešto, građanski odvažno, naučno fundirano, da prostite, pišne, kakne, po Slobodnoj Bosni. ‘A i urednik vam je ružan’, usrdno je i redovno piškarala po fejsbucima i tviterima ta online ovisnica. (...)Taj me svijet, razni analitičari, koordinatori, Barbalići, Suljagići, Bajrovići, Pećanini, Ćudićke... prisilio na nešto što ni u snu sanjao nisam da će mi se desiti - da razvijem stanovite simpatije čak i prema neupitnom, nezaustavljivom profiteru, aktuelnom načelniku Novog Sarajeva Nedžadu Koldži (šatrovački Džo Kol).” 

 

 

Kad, shrvani vizuelnim i auditivnim terorom političkih kampanja na ulici, poželite još vizuelnog i verbalnog terora, možete baciti oko na „Mis izbora 2012“ ili na reakcije medija na njega. Emisija Zabranjeni forum TV Pink BiH je 10 dana pred izbore kao centralnu, goruću temu pred svoje gošće stavila izbor za najljepšu političarku, a koji je pokrenuo tabloid – list Press.  „Miss izbora 2012“ odvija se paralelno s projektom „101 razlog zašto glasati za ženu“, pod pokroviteljstvom 12 organizacija civilnog društva.  

 

 

Projekt je, kako se može zaključiti iz njihovih medijskih istupa, imao za cilj pokazati kako su, u patrijarhalnom društvu, kakvo naše i jeste, žene manje zastupljene u politici, jer javni prostor ne shvaćaju kao svoj vlastiti. Metafore kuhanja i zakuhavanja izbora bile su tu da slikovito dočaraju kako je svaki prostor – ženin prostor. Milje su klasnih, društvenih, političkih i povijesnih promjena, te mnogo izbora ljepote,  ispred bh. javnosti, prije nego što ona shvati da su svi oblici feminizma koji se mogu primijeniti u svakodnevnici načelno beskorisni u zemlji u kojoj je potpuno iskrivljen pojam izbora, promjene i  građanske slobode (uveliko zahvaljujući oportunizmu i licemjerstvu vlasti koju smo birali), i u kojoj je, naposljetku, ponižena elementarna ljudskost.  A feminizam je humanizam. U suprotnom, ne postoji.   

 

U tišini i tami u kojoj prebiva bh. društvo (bila ta tama ona kuhinjska, tama lonca s varivom, tama sarajevskih autobusnih stanica iz kojih svijetle obećavajuća lica izbrijana do krvi, tama sarajevskog podzemlja, tama olova s dnevnih novina, koje zacrni ruke kao što smog zacrni pluća) jedino što nas ponekad trgne je bučni, obijesni, blješteći kič besramno skupe, pornografski doslovne bh. političke scene i pripadajuće joj medijske logistike. 

 

Vrtlog u kojem se nađemo  kad se pokušamo obavijestiti o tokovima kampanja, predizbornim debatama, političkim programima i opcijama omogućava nam da shvatimo kako su, ipak, političke stranke i njima podređeni mediji jednostavno ne baš bistri, bezobzirni i hrabri stručnjaci za prodaju jeftinih, ali zato pamtljivih parola i stavova, koji sliče dijalogu u porno filmovima. Tu su da zamaskiraju privatne interese političkih kandidata, da stvore iluziju izbora, da nam olakšaju posao odabira kandidata pod određenim brojem, i na određenoj listi. Tu su da stvore radnju koja će poslužiti kao slabašan i nikom važan okvir za još nekoliko mučnih godina. 

---------------------