Izbor je poprilično velik, za mjesta u više od 130 lokalnih zajednica nadmeće se 190 političkih partija i lista, odnosno 30.000 kandidata. Kada bi se sve boje i kandidati, odnosno kandidatkinje, promješali, programi iskompilirali, našla bi se sigurno i neka čarobna formula za unaprijeđenje lokalnih zajednica i brigu o lokalnim potrebama stanovništva. No, politika je i suviše važan biznis, najprosperitetniji sektor koji zapošljava na stotine, pa čak i hiljade, onih kojima se cijeli posao svodi na prazna obećanja i postizborni nerad. 

 

 

BiH odavno drži neslavni evropski vrh kada je u pitanju broj političkih partija po glavi stanovnika. Taj trend se nastavlja, jer i ovi izbori donijeli su neke nove partije, neke neobične liste, potencijalne koalicije, i mnoštvo novih i neobičnih lica, uz poruke koje obećavaju svašta, ne nude gotovo ništa, a obeshrabruju i one najupornije. Na promotivne materijale nailazimo svuda, u granapima, poštanskim sandučićima, rasvjetnim stubovima, zgradama, kafićima, ogradama, pa čak i na kontejnerima.

 

Sve je izvjesnije da će i ove lokalne izbore obilježiti biračka apatija. Recimo samo da je u političkom ponudom prezasićenom Sarajevu prosječna izlasnost u četiri centralne općine na izborima 2008. godine bila tek nešto veća od – 40 posto! U Banja Luci je ona bila 45 posto, u Tuzli 46 posto, Zenici 41, tek u Mostaru je ona prešla magičnu crtu od 50 posto – u Istočnom Mostaru glasalo je 64, u zapadnom dijelu – 52 posto. 

 

Vidjet ćemo i kakve će rezultate polučiti višemjesečna kampanja „Glasajmo za Srebrenicu“, jer po riječima predstavnika ove građanske inicijative registrirano je preko 2 hiljade novih biračica i birača, dok se ukupno broj birača smanjio. Kampanja je bila pristuna u medijima, imala je podršku najznačajnijih bošnjačkih partija, određenih federalnih institucija, Islamske zajednice, no nailazila je i na brojne prepreke u vidu pojačanih inspekcija, opstrukcija, i pritisaka od strane MUP-a i institucija RS i Centralne izborne komisije, te joj se i spočitavao ekskluzivni bošnjački predznak i zlupotreba srebreničke tragedije i žrtava genocida u korist politike. Inače, na posljednjim lokalnim izborima u Srebrenici je glasalo 69 posto birača. 

 

Zanimljivo je i da su 2008. godine, rekorderi po izlasnosti bili federalno Trnovo sa 92 posto izlasnosti (u trnovskoj općini koja pripada RS glasalo je 73 posto), Donji Žabari sa 86, Istočni Drvar sa 83, te Kalinovik sa 80 posto. 

 

 

Bog ne bi bio Bog kada se ne bi umješao u neki od izbornih ciklusa u BiH. Tako je bilo i ovoga puta, doduše ne toliko intenzivno, i ne toliko javno kao što je to bio slučaj ranije. No, mobilizacijski potencijal religije nešto je na šta lokalni političari itekako računaju u svojim kampanjama. 

 

Tako je na jednom od dijaloških sučeljavanja kandidata za načelničko mjesto u Općini Novo Sarajevo, došlo do incidenta jer su pristalice aktuelnog načelnika Nedžada Koldže, iz SDA, pozdravila je aktualnog načelnika sa „Allah uekber“, a njegove protivkandidate, i protivkandidatkinju, vrijeđali dovevši do prekida debate. 

 

„Uz Božju pomoć, na dobrobit naroda“, poručuje dr. Ivka Babić, kandidatkinja za načelnicu Prozor Rame ispred HDZ BiH. Ova partija, koja se i u svojim statutarnim dokumentima poziva na kršćanske vrijednosti, ostala je doslijedna tradiciji i sinergiji političkog i religijskog. 

 

Domaćinski, narodski, tradicionalno, porodično, sve su to maksime kojima su vođene partije u RS, ne bi li se udvorile svom narodu i obezbjedile još jedan mandat za dalju eksploataciju. Naravno, po dobrom starom običaju, kada izbore popularni, narodski, legitimitet, pohrliće u prvi hram kako bi ga „posvetili“. Uz narod i Boga, za kuću do kuće, formula je uspjeha. 

 

 

Ne više samo multietnički već i multi-rasno osvješteni bihaćki ogranak SDP-a, kandidirao je Faruka Tokumba Shokumbija na svojoj listi za općinsko vijeće. Ovaj rođeni Bišćanin, čija je majka Bišćanka a otac Nigerijac, aktivno se bavio sportom, promovirao mir i toleranciju, a danas želi da radi za bolje sutra svojih mladih sugrađana i sugrađanki.

 

 

 

Posjetioci društvenih mreža imali su prilike upoznati se sa širokom lepezom izborne ponude, posebno one neuobičajene koja je nudila pornografske sadržaje, kreativne stihove na plakatima, zanosne poglede, prirodne ambijente, do onih čije su poruke bile poptuno neadekvatne za karakter izbora. 

 

Uz obilje zanimljivih kandidata, vrlo hrabar potez napravila je Naša stranka. Ova još uvijek mala, i mnogi će reći elitistička, partija, koja je nakon općih izbora 2010. godine bila na koljenima, i pred gašenjem, uz enzuzijazam i viziju mladog rukovodstva, odlučila se na malo drugačiji pristup. Uz dosljedno bavljenje građanima i „ostalima“, ova je partija za načelnička mjesta kandidirala samo žene. Hrabro, rekli bi, u društvu koje je patrijarhalno i tradicionalno. Sa druge strane, birati nekoga samo zato što je žena, opet nije poenta, i nije nikakav argument. Možda, ipak, za razliku od dosadašnje sarajevske, čaršijske, prakse u kojoj su lokalne politike kreirali i sprovodili muškarci, ove kandidatkinje imaju šta da ponude. Drugačije percepcije, drugačije načine rješavanja stvari, drugačiju argumentaciju, elokventnost... Iako činjenica da žene ulaze u politiku ne znači puno, osim eksluzivnosti i usudiću se reći s obzirom na bh. kontekst – egzotičnosti – njima na ruku ide i činjenica da su u onome čime su se do sada bavile bile izuzetno uspješne. Bilo da je u pitanju akademski svet, debate, istraživačke aktivnosti, rad u nevladinom sektoru, humanitarnim akcijama...

 

 

 

Medijski sistem BiH najbliži je onome što su Hallin i Mancini nazvali mediteranskim tipom, i kojeg karakterišu niski tiraži štampanih medija, komentatorski i navijački orijentirano novinarstvo, eksterni pluralizam (koji ne podrazumijeva šarolikost sadržaja jednog medija, već medije koji se eksplicitno razlikuju po svom vlasništvu, uređivačkoj orijentaciji, temama i „ideološkoj-interesnoj“ matrici koju zastupaju), nizak stepen profesionalizma, i odsustvo kulture dijaloga i promicanja javnog interesa.

 

Dekonstrukcija bosanskohercegovačke medijske prakse, pokazala je odavno da mainstream tradicionalni mediji u BiH nisu relevantni, odnosno da nisu vjerodostnojni, odnosno da su vjerodostojni samo djelimično, i to za dio one publike kojoj šalju nedvosmislene političke poruke i upute. Trendovi i način rada ovih medija nisu se mnogo razlikovali u odnosu na period od 2010. godine, kada je analiza sarajevskog Mediaplan instituta ukazala i empirijski dokazala ono što se već znalo i nagađalo – mediji su etno-politički afiliani, oni su podjeljeni, pod snažnim su uticajem političkih i biznis elita, i to se u velikoj mjeri odražava i na kvalitet njihovih objava, ali i na poruke koje se putem njih šalju biračima. Mediji se tokom predizborne kampanje pretvaraju u megafone i biltene određenih političkih opcija. Nekada se promjene samo ljudi, i stranačke boje, dok praksa ostaje ista. 

 

Karakteristika ove kampanje je bila intenzivna upotreba društvenih mreža u svrhe političke propagande. Za razliku od 2010. godine, kada je svega nekoliko stranaka ili kandidata, koristilo društvene mreže kako bi promovisalo sebe ili svoje programe, ovu je izbornu kampanju obilježila poptuna osvještenost političkih kandidata i kandidatkinja kada su online platforme u pitanju. Neki su za to koristili web stranice svojih partije, zatim privatne online prezentacije, FB profile (bilo privatne, ili „profesionalne“ pravljenje za svhe kampanje), twitali su, komentarisali, primali komentare, ignorisali one negativne, lajkali one pozitivne...