Povodom debate o sportskom novinarstvu u BiH, koja će se 20.03. održati u Mediacentru, napravili smo anketu među sportskim novinarima u Bosni i Hercegovini. O stanju sporta, ulozi i nedostacima sportskog novinarstva u BiH, govori Sinan Sinanović, urednik Avazovog Sporta i jedan od učesnika debate. 

Šta je, po vama, danas najveći problem bh. sporta?

Najveći problem bh. sporta je nedostatak kvalitetne infrastrukture, a što je posljedica rata u BiH. Podsjetit ću da je BiH prije rata bila rasadnik najvećih talenata, kako fudbalskih, košarkaških, rukometnih, tako i sportista iz drugih sportova. Imali smo tuzlansko Jedinstvo u ženskoj konkurenciji prvaka Evrope u košarci, KK Bosna je bila prvak Evrope, imali smo jake rukometaše i klubove, kao i fudbalske. Olimpijada je podigla zanimanje za "bijele" sportove, a hokej je bio popularan kao danas, recimo Medveščak u Hrvatskoj. Trenerska fudbalska škola u Sarajevu bila je čuvena i najveći nogometni autoriteti iz bivše države pohađali su sarajevsku školu.

Koliko sportsko novinarstvo i novinari sportskih redakcija doprinose tom problemu?

Sportsko novinarstvo se uklapa u ovo sivilo, odnosno tranzicijsko buđenje. Stanje u državi reflektira se na sport, a slika iz sporta i klubova prenosi se na novinarstvo. Problem je što klubovi danas na određen način "školuju" svoje novinare. Što nikako nije dobro za sport, a još manje za novinarstvo. Redakcije po mom mišljenju nedovoljno poklanjaju pažnje "malim sportovima" i malim sredinama. Forsiraju se "elitni" sportovi, što nije dobro. Najveći bh. sportaši su došli iz malih sredina, imamo pobjednike Evrope iz unutrašnjojsti, sjajne stručnjake i slično.

Vaša ocjena stanja u sportskom novinarstvu u BiH danas? Gdje su najveći problemi?

Sportsko novinarstvo danas i nekoliko godina nakon rata i slika prijeratnog sportskog novinarstva su dvije odvojene priče. BiH je zbog rata i drugih okolnosti preko noći ostala bez nekih iskusnih, vrsnih novinara, komentatora. Na scenu su došli mlađi novinari koji nisu imali iskustvo rada s doajenima poput Hadžijahića, Kamenjaševića, Popovskog, Moldovana, Krehe, Počanića, Majstorovića, Rodića... Rijetki su imali tu sreću.

Recimo, u zemljama našeg regiona vidjet ćete i danas na sceni poznata novinarska imena. Drugi problem je što mlađi novinari prve zadatke pišu prateći "elitne" sportove, Želju, Sarajevo, KKBosna, RK Bosna, reprezentaciju. I to je pogubno za redakcije, same novinare, ali i sport u cjelini.

Mlađi novinari su sve rjeđe na terenu, sve više "guglaju", informatička dostignuća umjesto da koriste, tek za neki podatak, služe im za priču, za "upoznavanje" s temom ili sagovornikom. Novinara je sve manje na sportskim terenima, priče se prave s telefona, iz redakcija.

Kako pripadam srednjoj generaciji, podsjetiti ću da sam kao mlad sportaš znao imena dvorana, stadiona u bivšoj državi, da sam znao sve komentatore u regionu, da su nam, pomalo zaboravljene sličice, bile "GOOGLE", da nije bilo interneta i drugih pomagala, a da smo više znali o domaćim i stranim sportistima. Danas se novinari školuju za ispit, ocjenu u indeksu, a ne uče znanje, zanat...

Ipak, ima mladih novinara koji su shvatili značaj i ulogu sportskog novinarstva. Tako smo nakon dvadeset godina uspostavili konekciju s AIPS-om svjetskoj asocijacijom sportskih novinara, pa smo ponovo punopravni članovi ovog krovnog novinarskog udruženja. Pojava portala, društvene mreže i "afirmiranje" novinara tim putem priča su za sebe.

Dodao bih da su novinari u nezavidnoj poziciji, jer je sport marginaliziran, jer su plaće mizerne... Danas je, što mi nikad neće biti jasno, informativnim medijima, važnija neka sjednica parlamenta i drugi događaji koji opterećuju konzumente od sporta i sportskih vijesti.