„Hrvatska televizija“- tema koja traje najmanje 12 godina očito ima politički potencijal što je i razlog koji je s vremena na vrijeme iznova vraća na javnu scenu.

Inicijativa predsjedavajućeg Vijeća ministara Vjekoslava Bevande o formiranju četvrtog javnog servisa na hrvatskom jeziku, koja je u najvišem organu izvršne vlasti Bosne i Hercegovine usvojena sredinom januara, uzburkala je javnost i digla na noge i protivnike i pristalice.

Umjesto radnih mjesta i integracije u Evropu, političari su javnosti servirali novu igračku koja se zove – hrvatska televizija. Marie Antoinette danas živi u BiH.

Sve su maske pale

„Hrvatska televizija“ je tema koja traje najmanje 12 godina. Skoro da se ne zna ni koliko puta, ni kad je i zašto uskrsla, kao ni kad je i zašto je potom nestala. Ali tema očito ima politički potencijal i razlog koji je s vremena na vrijeme iznova vraća na javnu scenu i održava u životu.

Bevandin najnoviji prijedlog amandmana na Zakon o javnom RTV sistemu u BiH, što je formalno ime za odluku o hrvatskom javnom servisu, došao je, kako su poslije govorili ministri koji su glasali protiv, kao potpuno iznenađenje za sve članove Vijeća ministara. Rezultat glasanja je međutim otkrio da to i nije bilo iznenađenje i da su se većina ministara (srpski i hrvatski) „brzo snašli“, dok su se bošnjački danima nakon toga pravdali da „nisu mogli ništa učiniti da zaustave odluku“. Iako se stekao dojam da se vladajuća koalicija podijelila po etničkoj liniji, u kojoj su srpske i hrvatske partije bile na jednoj a bošnjačke na drugoj strani, to i ne mora biti tačno.

Ne bi bilo prvi put da je i ovo samo dogovorena politička epizoda. Ima, naime, puno razloga da se posumnja u iskrenost i opredjeljenje svih šest partija čiji su ministri sudjelovali u ovoj odluci. Oni koji su je podržali, ali i ovi drugi koji su glasali protiv.

Hrvatski su ministri s Bevandom na čelu sada izvukli ovu kartu, iako su znali da nemaju podršku svih partija šestočlane vladajuće koalicije (o tzv. međunarodnoj zajednici da i ne govorimo) i podršku najmanje dva ministarstva, koja je zakonima propisana. Ministarstvo prometa i komunikacija se ogradilo od prijedloga, navodeći da „niti šta znaju, niti šta predlažu“. Kao i Ministarstvo finansija, koje je moralo napraviti finansijski elaborat o tome koliko i šta to košta. Kao što ga uvijek pravi kad se novi zakoni i promjene zakona predlažu.

Podrška od RTRS-a, ali ne novac

Ministri iz srpskih partija su dali podršku, ali su je naknadno uvjetovali pošto su oštro kritikovani iz „baze“. U saopštenju RTRS pale su sve maske: može podrška novom javnom servisu (hrvatskom), kako da ne, može i „besplatna pomoć“ vlastitog tehničkog i drugog osoblja, ali od nas nećete dobiti ni marku. Dakle, od pretplate (RTV takse) i od marketinga iz RS – nula. Niti očekujte, niti ćemo dati.

Bošnjački su ministri jednoglasno bili protiv, iako su mogli, da su htjeli, ovu inicijativu da zaustave i prije usvajanja u Vijeću ministara. Očito nisu htjeli i pustili su da ona prođe i da ode u parlamentarnu proceduru. Znali su da u Parlamentu neće proći, čak ni da oni koji su je inicirali neće na tome puno insistirati.

U ovoj političkoj epizodi sa „hrvatskim kanalom“ svi su ključni igrači u novoj koaliciji dobitnici, iako formiranja četvrtog javnog servisa neće biti. Ova afera omogućava da se u hrvatskoj javnosti u B-H dva HDZ predstave kao „čvrsti zagovornici“ formiranja hrvatskog TV kanala koji su „sve učinili da svoje obećanje ispune“. Ali nisu uspjeli ni ovog puta, jer su ih drugi spriječili. Srpske partije (SNSD i SDS), s druge strane, pokazale su se kao lojalni koalicioni partneri sa hrvatskim partijama. Oni su istina naknadno uskratili podršku predloženoj formuli o podjeli novca od pretplate i marketinga, ali to se svakako neće ni dogoditi. Lažna lojalnost i podrška ništa ne koštaju. I SDP i SBB, kao bošnjački partneri u novoj vlasti, očekuju dobitak. Što se više suprotstavljaju formiranju nacionalnih TV kanala, to računaju na veću podršku bošnjačke javnosti.

Na podizanju nacionalnih tenzija svi profitiraju.

Kvalitet i kvantitet

Politički potencijal ove teme time se ne iscrpljuje. Ali o tome nešto kasnije.

Sada malo o profilu tog „javnog servisa“. Da, o javnom servisu je riječ, a ne o RTV kanalu. Iako se u javnosti uistinu spominje samo „hrvatski kanal“ (svi pri tome, zna se, misle samo na televiziju, dok radio jedva i pominju), prijedlog amandmana i zvanična inicijativa se odnose na novi javni servis. Uz postojeća tri javna servisa (BHRT, FRTV i RTRS) na državnom nivou trebao bi se, dakle, uspostaviti i četvrti. Hrvatski.

Ostavimo po strani, zasad, činjenicu što bi to bio jedini od četiri (ako budu četiri) javna servisa koji bi u sebi imao nacionalno ime i što bi se time otvorio prostor za nove nacionalne javne servise. Protivargument da i RTRS ima nacionalno određenje u nazivu formalno ne pije vode: njen je naziv zasnovan na imenu entiteta. RTRS, Radio televizija Republike Srpske. A što entitet ima etnički/nacionalni atribut, to je druga tema.

Nijedan od postojeća tri radijska i televizijska emitera, javna servisa, nije namijenjen posebno nijednoj etničkoj/nacionalnoj grupi i kolektivu u BiH. To piše i u zakonima na osnovu kojih su oni formirani, kao i u Uređivačkim principima Javnog RTV sistema u BiH, koji su zajednički za sva tri emitera . Naprotiv, na više mjesta u samom uvodu se ističe da „emiteri... svojim programima služe javnosti“, potom da je „njihov zadatak informisati građane, ali i omogućavati javne debate u kojima se profilišu/profiliraju ciljevi i interesi demokratske javnosti“. Nema etničkih i nacionalnih kolektiviteta, nema etničkih i nacionalnih javnosti.

Ali, upravo u tom uvodu stoji i obaveza koja zaslužuje pažnju i koja može objasniti zahtjeve poput ovog. To je „obaveza promovisati/promovirati istorijske i sadašnje nacionalne, kulturološke i religijske, regionalne i druge pozitivne vrednovane karakteristike Bosne i Hercegovine“.

Ako je obaveza (potreba svakako jeste!), koja je na sličan način propisana i u zakonima, da li je ispunjena? Već i površnom analizom lako bi se dalo zaključiti da nije. Ne postoji ni nacionalna, ni kulturološka, ni religijska, ni regionalna, niti bilo koja slična programska izbalansiranost. Nema je na BHRT, nema ni na FRTV, o RTRS da se ne govori, iako se ta obaveza odnosi i na taj javni servis koliko i na prethodna dva. Šta više, nije ispunjena ni zakonom propisana obaveza o formiranju tri produkciona centra (pored Sarajeva, takođe u Mostaru i u Banjoj Luci) za koje se pretpostavljalo, uz ostalo, da bi osigurali punu programsku izbalansiranost.

Ako te ključne obaveze javni emiteri nisu ispunili (a nisu ni onu koja je u zakonu predviđena - stvaranje krovne organizacije pod imenom korporacije!), treba li zato formirati i četvrti javni servis da tu sliku neizbalansiranih programa popravi? Izostanak kvaliteta zasigurno ne može se nadomjestiti kvantitetom.

Javni servisi i emiteri skoro osam godina rade kako rade i ovo pitanje niko, ni njihovi upravni odbori a ni političke partije, ni parlamenti koji usvajaju izvještaje o njihovom radu i programe, nikad nisu stavili na dnevni red. Umjesto da se bave suštinom, neispunjavanjem obaveza svih javnih servisa, lakše im je formirati nove.

Narod ionako sve plaća.

Jezik i politika

Ako je neupitno postojanje programske neizbalansiranosti, je li ona samo na štetu jednog naroda u BiH? U ovom slučaju hrvatskog? Ako se analiziraju sva tri emitera, ta bi se ocjena teško mogla prihvatiti. Ali, neka se ovdje u obzir uzme upravo ta ocjena i samo taj pristup pošto se i inicijatori na njega pozivaju.

Poslanik SDP u Predstavničkom domu Parlamentarske skupštine BiH Ante Domazet zatražio je zvaničnu informaciju od javnih emitera o tome koliko se programa na njima emitira na hrvatskom jeziku. Nije poznato da li je on tu informaciju zatražio od sva tri emitera, ili se ograničio na samo dva, ne dirajući onaj treći, „tamo daleko“ u drugom entitetu.

Nije poznato ni da li im je on dao neke indikatore za tu vrstu mjerenja – koliko novinara govore hrvatskim jezikom u informativnom programu, recimo, koliko u obrazovnom i kulturnom (ako i imaju takve programe), koliko u sportskom, ili zabavnom... Moglo bi se ispitati da li se novinarima priznaje hrvatski jezik ako nisu Hrvati po nacionalnosti? Ili, ako jesu Hrvati a hrvatski im nije „pravi“? Mora biti da nacionalne partije imaju razrađene kriterije za takva uvjerenja.

Ako javni servisi i pronađu neku metodologiju  i urade traženu analizu (osim što će eventualno po imenu prebrojati i razvrstati svoje osoblje), takva analiza jedva da će išta dobroga dati. Nacionalna izbalansiranost osoblja naravno nije nevažna, ali ona nije suština problema. Šta ćemo s onima koji imaju jednu nacionalnost a govore drugim nacionalnim jezikom? Ili sa ostalima...?

Ne može nam puno pomoći ni poređenje s drugima. Upravo u javnim istupima zagovornika ove inicijative nerijetko se čuje da bi nam „švicarski primjer“ trebao biti uzor. Kad u Švicarskoj mogu imati posebne programe na njemačkom, francuskom, italijanskom ili retoromanskom jeziku, nedavno s jedne TV poruči Mato Franjičević, visoki politički funkcioner HDZ BiH, zašto i mi ne bismo imali TV na hrvatskom jeziku?

Jezici su svakako važan faktor i sva demokratska društva o tome vode računa. Ali, s jezicima se ne treba poigravati i taj argument koristiti samo kad nam odgovara.  Treba li ikome danas objašnjavati razlike između jezika u švicarskom primjeru i razloge postojanja posebnih programa? Kad bi njemački, francuski ili italijanski bili slični koliko hrvatski, srpski i bosanski, mislite li da bi u Švicarskoj postojali posebni radijski i televizijski programi?

Nema zaista nikakva smisla porediti švicarski slučaj samo zato što i u BiH imamo tri jezika. Bolje reći, tri imena istog jezika. Ta su imena politička i nacionalna i to više nije lingvističko pitanje. Ali, tri imena našeg jezika nisu potvrda različitosti jezika, uz sve njihove specifičnosti i bogatstvo. Niti ta imena onemogućavaju naše sporazumijevanje. Kad bi bilo drugačije, prvi bi političari tražili od novinara da im se prevode pitanja i odgovori.

Jezik je samo izgovor za neke druge ciljeve. Političke, naravno.

Jevrejska kletva

Koji su to politički ciljevi može se vidjeti u jednoj zanimljivoj informaciji koju je Slobodna Bosna nedavno objavila. Riječ je o analizi SDP BiH nakon oktobarskih izbora prošle godine, napravljenoj za strogo internu upotrebu.

Među tri najvažnija faktora koji su „uticali na izborni rezultat“ ove partije u prvi plan je, naime, istaknuta negativna kampanja pojedinih medija. Na prvom mjestu je navedena „jaka kampanja javnog servisa FTV protiv rukovodstva SDP“, na drugom mjestu „nejedinstvo unutar lidera pojedinih općinskih i kantonalnih i regionalnih odbora SDP“ (vrh SDP, dakako, sebe i ne spominje!), a na trećem opet „intenzivna i prljava kampanja magazina Slobodna Bosna, BH Dani i Oslobođenje“ (citati prema Slobodnoj Bosni).

Ako ovdje izostavimo politiku, na koga bi SDP mogao biti kivan ako neće na one koji su mu nekad bespogovorno služili i onda mu okrenuli leđa?! Do maja/juna prošle godine SDP je imao svoju TV. Zvala se FTV a u stvari je bila TV SDP. Kao što je nekad bila TV SDA. Već godinama RTRS je „TV SNSD“ („Dodikova“). Sutra bi to mogla biti i nova televizija. TV HDZ. Šta sutra! Čak i prije nego što je formirana ona je odradila posao: nakon što je sada ideja obnovljena svi su prestali da govore o „carskim dvorima“ šefa te partije i ispravljanju korita Radobolje uz njegovo imanje. O tome se, dakle, radi.

Ali, kao što iskustvo uči, svako imanje ima i drugi kraj koji se zove nemanje. SDP je već stigla ta kletva: da-bog-da-im’o-pa-nem’o.