Govor mržnje je nešto što je nemoguće izbjeći u virtualnoj sferi i na njega nailazimo svakodnevno, bilo da ga iščitamo u komentaru na neki članak na portalu, bilo u nazivu neke grupe na Facebooku. Generalno se definiše kao svaki oblik izražavanja koji promoviše ili opravdava mržnju, netoleranciju, diskriminaciju, neprijateljstvo na osnovu rase, nacionalnosti, vjeroispovijesti, pola, seksualne orijentacije, porijekla i svega drugog što razlikuje pojedinca i grupu  i ponekad je umjereniji, a ponekad prava verbalna dijareja i simptom narušenog mentalnog stanja autora. U ekstremnim slučajevima vodi i do smrtnog ishoda, a u većini ostalih predstavlja problem (1) i zato se o njemu debatira, o njemu se rade istraživanja, pišu medijske analize i akademski radovi. Regionalni kolumnisti se s njim obračunavaju već godinama i neki od najslaviniih primjera su tekstovi koje su ispisali: Teofil Pančić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj... Stilski i tematski različiti, svi oni imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da svi za govor mržnje vezuju najgori LJUDSKI OTPAD I POREMĆENA PSIHIČKA STANJA koja kritikuju sa uzvišenih moralnih visina, i to čine veoma poetski efektno i rijetko ko od njih da uzima u obzir psihologiju i cyberpsihologiju.

 

Izvor: http://shrink4men.wordpress.com/

 

Pitanje koje želim postaviti u ovom tekstu jeste da li je govor mržnje s kojim se susrećemo na internetu zaista za takvu kategoričnu osudu? Da li on ima i neke druge karakteristike i uzroke zbog kojih bi ga mogao počiniti skoro svako od nas (u nekoj mjeri) i koliko tačno na njegovo generisanje utječe sama priroda interneta? Da li je nasilje koje smo verbalno skloni počiniti na internetu zaista ravno nasilju koje bismo mogli počiniti u realnosti? Ograničena brojem riječi, prisiljena sam se samo dotaknuti odgovora, ali smatram da oni trebaju biti više problematizirani u medijima. 

 

 

Ljudi su po prirodi agresivni i ma šta istraživanja u prošlosti tvrdila, današnja se slažu da su agresivni svi, i muškarci i žene i vegetarijanci i mesojedi (2). Sve teorije agresivnosti (3), uzimaju agresivnost kao nešto neodvojivo od čovjeka i do svakog je pojedinca kako će se  naučiti nositi s njom i u kojoj će je mjeri sublimirati, tj naučiti kako da je konstruktivno iskoristi. U kontekstu shvatanja govora mržnje na internetu, naročito su nam korisne frustracijska teorija agresije i teorija socijalnog učenja, te psihologija grupe. Prema frustracijskog teoriji, agresija kao posljedica frustracije može da se izrazi direktno i indirektno, pri čemu bi govor mržnje na internetu predstavljao indirektno zadovoljenje. U skladu sa teorijom traženja žrtve (4), indirektni objekt/subjekt koji služi za iskaljivanje agesije, najprije je onaj od koga se najmanje očekuje da uzvrati, neko od koga postoji najmanji strah. Na internetu su to npr. manjinske grupe kakva je LGBT populacija, različite vjerske i etničke skupine itd. 

 

Socijalne teorije naglašavaju utjecaj okoline, bilo porodice, grupe kojoj pripadamo, medija, situacije u kojoj živimo, te društva u cjelini. Za balkanske internetske komentatore se, ako ništa, može konstatovati da žive u veoma nesređenom, tranzicijskom društvu koje je bolesno na razne načine. Tako i razloga za frustraciju i agresivne reakcije ima napretek, i u tom smislu nije čudno što postoji potreba da se sav nakupljeni jed istrese online, na neki pomjereni objekt koji zapravo nema veze s pravim izvorom. To možda jeste 'civlizacijski neprihvatljivo', ali nikako nije šokantno i neljudski. Utoliko više što do takvog ponašanja uglavnom dolazi grupno. Jer, kad djelujemo u grupi, na vidjelo izlaze dva psihološka fenomena: DIFUZIJA ODGOVORNOSTI i KONFORMIZMAM. 

 

Difuzija odgovornosti (5) bi ukratko bila neprihvatanje odgovornosti za ponašanje počinjeno u grupi, jer se ona podijelila na sve ostale članove. Tako, na primjer, mi ne prihvatamo odgovornost za verbalno vrijeđanje druge osobe, ako je 'vrijeđaju i svi drugi', ili, pak, ne reagujemo na neko nasilno ponašanje, jer očekujemo da to učini neko drugi. U tom slučaju dolazi do DEINDIVIDUALIZACIJE (6), u kojoj se gubi osjećaj JA, pa se prema tome ponašamo onako kako inače ne bi. Jedno od općih mjesta socijalne psihologije (7) jeste da se ljudi u grupi ponašaju drugačije nego individualno, a to DRUGAČIJE ponašanje kojem smo skloni u GRUPI, je još lakše online, nego u real life. 

 

 

 

Zašto? Pa zbog same PRIRODE INTERNETA kao medija. Imam utisak kao da se u različitim osudama i zgražanjima nad govorom mržnje koja se javljaju u javnosti, još krije nerazumijevanje toga šta internet zapravo jest i koliko on, zapravo, OLAKŠAVA govor mržnje. Činjenica je da internet nikad nije bio niti je trebao biti ULJUĐENO mjesto na kojem bi vladala politička korektnost i gdje bi se poštivala kultura dijaloga. On nije osmišljen kao virtualni pandan štampanim novinama iza čijih bi tekstova stajale uredničke politike i cenzure. Isto tako, on nije ni virtualna preslika realnog svijeta u kojem smo navikli da se ponašamo u skladu sa socijalnim normama i budemo u skladu sa drušvenim očekivanjima  i u kojem se agresivno ponašanje kažnjava, jer je društveno neprihvatljivo. 

 

U cyberspaceu nema sankcije uporedive s onom u rl i zato je puno lakše ispoljiti agresivnu stranu. Međutim, i da je ima, pitanje je koliko bi se spomenuto držalo pod kontrolom zbog nečega što se zove EFEKT ONLINE DEZINHIBICIJE (8). On se po pravilu javlja u online komunikaciji, bilo u cjelosti, bilo jednim dijelom, a neke od njegovih značajki su sljedeće:

 

- Disocijativna anonimnost (mislimo da naše ponašanje online nema veze sa stvarnim životom, pa nas tako ne predstavlja ni agresivno ponašanje niti govor mržnje)

- Nevidljivost (zbog toga što ne vidimo osobu s kojom komuniciramo ili koju komentarišemo, a ni ona nas, mi govorimo stvari koje inače ne bi)

- Asinhronicitet (naš potencijalni govor mržnje olakšava i činjenica što ne znamo kada će ga osoba kojoj je upućen pročitati, dakle nema prekida u komunikaciji koji bi nas pokolebao u iznošenju uvrede)

- Solipsistička introjekcija (mi online osobama učitavamo stvari koje možebitno nemaju nikakve veze s njima, pa tako i negativne karakteristike koje bi nas navele na agresivno ponašanje)

- Disocijativna imaginacija – (mnogi ljudi cyberspace još doživljavaju kao fikciju koja nema veze s realnošću, pa prema tome u njoj mogu činiti i stvari koje inače ne bi)

- Minimiziranje autoriteta – (pojava da se izjednačava sa slavnim osobama ili nekim vrstama autoriteta da bi se sveli na istu mjeru, često je pljuvanje ili moraliziranje, te uzvisivanje u odnosu na njih)

 

 

Opisane pojave nam govore da se ljudi jednostavno, NE PONAŠAJU ISTO ONLINE, kao što se ponašaju u realnosti. Na nas utječu svi ovi faktori, kojih smo manje ili više svjesni i s kojim se različito nosimo i rijetko ko može tvrditi da u historiji svoje online aktivnosti nije potpao pod utjecaj nekog od njih. Na internetu jednostavno upadamo u obrazac regresivnog ponašanja, i zato je veoma moguće da u realnosti NE BI POČINILI VERBALNO NASILJE koje činimo online. To naravno ne amnestira odgovornost onih koji to čine, naročito ako to ima loše posljedice, ali ga svodi na 'ljudsku mjeru', čini prirodnijim i nečim što nas ne bi trebalo šokirati. 

 

Da sumiramo, kada ljudi virtualno napadaju neku skupinu koja se razlikuje po bilo čemu od njih ili grupe kojoj pripadaju, kada su udruženi u pljuvačini protiv gay brakova, protiv ćirilice, protiv fašističkih istupa, protiv bilo čega protiv čega se može biti protiv, a predstavlja nasilje, oni u svojoj brojnosti gube individualni kredibilitet i odgovornost, oni se deindividualiziraju i konformišu i posljedica njihove agresije se difuzno prenosi na onog komentatora sa posta prije njega i onog sa posta poslije njega. 

 

To ponašanje može biti posljedica frustracije koja ima realne osnove i ne može biti direktno zadovoljena i možemo ga biti, u većoj ili manjoj mjeri nesvjesni, ili ga više ili manje fikcionalizirati ne razumijevajući posljedice koje ono može da ima. U cijeloj toj kolektivnoj histeriji može doći i do katarze, tj., u svakom slučaju se postojeća frustracija može i smanjiti na tom pomjerenom objektu (ili subjektu) agresije i može nam biti lakše, koliko god to nemalo opravdanja. Ne bih željela prognozirati šta bi bilo kad bi se u potpunosti ukinuli internet komentari, pa time i nepresušna internet 'septička jama', kako ih klasificira jedan od poznatih kolumnista, ali možda bi stvari u realnosti bile još gore. Neko je još davno rekao da se rat na Balkanu nikad nije završio, nego se samo preselio u online sferu. Koliko god on bio razoran i užasan, te bolan za svoje sve brojnije žrtve, ipak je bolje, ako ga već mora biti, da tamo i ostane.