U neuređenim društvima poput bosanskohercegovačkog, gdje pojedinac nema ozbiljnu zaštitu, tanka je granica između širenja propagande i laži s jedne i prijetnji i fizičkih napada s druge strane.

foto: pixabay

Dostupnost interneta i razvoj tehnologije doveli su do toga da online platforme, uključujući i društvene mreže, sve češće postaju glavni izvor informacija. Uz brojne pozitivne stvari koje ta pojava sa sobom nosi, postoje i one negativne, prevashodno u kontekstu sve teže verifikacije tačnosti informacija, ali i netransparentnog vlasništva i izvora finansiranja stranica na internetu i na društvenim mrežama - koje nerijetko služe za širenje laži, propagande, pa i govora mržnje. U nekim slučajevima to prelazi u otvorene prijetnje, pa i fizičko nasilje, zbog čega je u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini (BiH) zabilježeno nekoliko slučajeva da su se novinari i aktivisti morali sklanjati iz svojih gradova jer im je bila ugrožena bezbjednost.

„U jednom trenu me nazovu soroševcem i izdajnikom, onda RTRS to bolduje kazavši da sam tzv. neprijatelj entiteta, onda se na moj tekst o veličanju srebreničkog genocida u Banjaluci stvori njih stotine koji bi me linčovali zajedno sa porodicom, na koncu moram napusiti Banjaluku, našto vlasti kažu da je napad na mene zapravo napad par neodgovornih izrevoltiranih pojedinaca“, navodi novinar Dragan Bursać za Mediacentar Sarajevo.

Meta govora mržnje i propagande na internetu nisu samo pojedinci, nego cijele – etničke ili druge – grupe. Početkom 2019. godine javnost u BiH je uzdrmao tekst objavljen na portalu Dnevnik.ba, koji je zapravo bio prenošenje Facebook statusa izvjesnog Tomislava Zelenike. Zelenika je pogrdno govorio o Bošnjacima, navodeći između ostalog da su oni „najveća i najopasnija prijetnja“ i da su „nasljedno predodređeni da izdaju, prevare i zabiju nož u leđa“. Sporni komentar najprije je izbrisao Facebook, a kasnije i pomenuti portal koji se i izvinio, ali šteta je već bila učinjena.

Ljiljana Zurovac, direktorica Vijeća za štampu BiH, rekla je nedavno za Radio Slobodna Evropa da to nije izolirana pojava: „Takvih tekstova na socijalnim mrežama imate na stotine. Problem nije što je on na socijalnoj mreži, problem je što se on prenese i pojavi u mediju, koji treba biti zvanični medij koji daje informaciju i pruža informaciju građanima u javnom interesu.“

Mehanizmi diskreditacije

Postoji nekoliko mehanizama preko kojih naizgled bezazlene laži, kreirane i objavljene za sticanje dnevno-političkih poena, u kratkom periodu mogu da postanu ozbiljni problemi za one na koje se odnose. Svi se svode na isto – diskreditaciju nepodobnog pojedinca, a u većini slučajeva se baziraju na trouglu: političari/funkcioneri, poznatiji mediji sa širom publikom i manji internet portali o kojima se gotovo ništa ne zna.

U posljednje vrijeme u više navrata se događalo, pa i autoru ovog teksta, da lažne informacije najprije objave relativno nepoznati portali koji su obično tek nedavno osnovani i nisu im poznati ni vlasnici, ni impressumi, ni izvori finansiranja. Takvi tekstovi sadrže niz neistina i insinuacija o osobi koja je meta i koja se označava izdajnikom, radnikom stranih tajnih službi, špijunom koji želi da sruši određeni režim, političara ili stranku. Obavezno se navode iznosi novca navodno dobijeni za te nečasne radnje, kao i veze sa drugim „nepoželjnim“ osobama, strankama ili čak i drugim državama. Ovakve tekstove potom preuzimaju poznatiji mediji sa mnogo širom publikom i tako im daju na važnosti i vjerodostojnosti. Konačni legitimitet lažima daju političari koji se oglase o „problemu“. Isti princip dešava se i kada je redoslijed radnji obrnut – nekada lažne kvalifikacije najprije iznesu veći mediji, a preuzimaju manji portali i političari, a nekada prvi počnu da pričaju upravo političari i funkcioneri.

Postoji još jedan, suptilniji način, kada se o određenoj osobi godinama postepeno stvara negativan stav. Tu nema frontalnog napada, nego je riječ o dugoročnoj diskreditaciji, koja ima za cilj da javnost pripremi na trenutak u kome nekome treba staviti metu na leđa.

Bez obzira na koji se način lažne informacije rašire, rezultat je da je nekome u javnosti nanesena nepopravljiva šteta. Ali pošto na internetu nema regulacije, a komentari na tekstove i društvene mreže su svima dostupni, stvari se lako dodatno pogoršaju. Jer, ako je objavila entitetska televizija ili novinska agencija, a onda o tome govorio i premijer/ministar/predsjednik, to mora da je tačno. Tada slijede uvrede, pritisci i prijetnje, uglavnom anonimne, ali nimalo prijatne za one na koje se odnose, bilo da je riječ o pojedinačnim prijetnjama ili organizovanim akcijama botova.

Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže da ne misli da je problem u manjim portalima koji prenose informacije, već su pravi problem političari i javni srervis koji „targetiraju pojedince i grupe i etiketiraju ih. Znači, vlast i javni servis daju odobrenje za hajku, a ostali ih prate.“

Puhalo dalje objašnjava: „Tada se kreira atmosfera u kojoj svaka budala može doći i razbiti ti glavu jer te percipiraju kao stranog plaćenika i izdajnika. Kada dobiješ etiketu od vlasti onda tvoj kredibilitet opada kod ljudi koji vjeruju vlastima i ono što ti govoriš nema težinu, jer ti to ne pričaš ili radiš zato što tako misliš, već zato što si plaćen od nekoga za to. Ja mislim da to ne pogoršava etničke tenzije, jer za to u BiH služe politički protivnici iz drugih naroda, tenzije se javljaju unutar te etničke grupe i razvija se paranoja, jer unutar nas postoje ljudi koji nam rade o glavi.“

„Situacija na relaciji sklepani portaloidi-oficijelni mediji-vlast-huligani, upravo tako funkcioniše“, kaže Dragan Bursać, koji je na svojoj koži u više navrata osjetio ove, kako ih naziva, „mehanizme ‘rada’ čuvara nacionalističke vatre i političkih novčanika”.

Prema njegovim riječima sve to je veoma opasno a posljedica je manji broj onih koji se usuđuju da otvoreno govore protiv režima: „Ovdje u Banjaluci zaista postoji atmosfera klasičnog linča. Iz ignorancije i potmulog kritizerstva, prešlo se na fazu verbalnog, a bogme i fizičkog linča pojedinaca, najčešće novinara i aktivista.“

Bursać navodi da je osim prijetnji, koje ponekad stižu i na dnevnom nivou, doživljavao i druge probleme, poput uništavanja interfona i poštanskog sandučeta, ili nanošenja štete na automobilu. Ipak, objašnjava da je pred kraj prošle godine odustao od prijava jer „nemam snage niti energije volontirati po stanicama MUP-a, bez da se išta pokrene sa mrtve tačke“. Dodaje da je ključni problem u tužilaštvu „koje apsolutno ništa ne radi kako bi zaštitilo pojedinca od prijetnji.“

„Od ljeta 2017. do jeseni 2018. bio sam svakodnevan gost u policijskim stanicama, prijavio sam osam slučajeva prijetnji smrću. I da se razumijemo, policija odradi svoj posao - u sedam slučajeva locirala je i procesuirala počinioce, ali, trebam li reći Tužilaštvo nije pokrenulo niti jedan slučaj do sada“, navodi Bursać.

Nema precizne evidencije o zločinima iz mržnje

Dragan Bursać nije jedini koji je morao da na neko vrijeme napusti Banjaluku zbog prijetnji – nedavno je to učinio i Srđan Sušnica, kulturolog i publicista koji je u više navrata kritikovao vlast u Republici Srpskoj. Prijetnje su stizale i u Federaciji BiH. Nakon izvještavanja i komentarisanja haške presude Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku (i njegovog samoubistva) i ostalima, krajem 2017. je više novinara doživjelo teške uvrede i govor mržnje. Među njima su bili Sanel Kajan, novinar Al Jazeere Balkans iz Mostara i Štefica Galić, urednica portala Tačno.net, koja slične probleme ima godinama, posebno nakon promocije filma „Neđo od Ljubuškog“ 2012. godine, koji govori o ulozi njenog pokojnog supruga u spašavanju Bošnjaka iz Ljubuškog tokom rata.

Precizni podaci o konkretnim incidentima proisteklim iz govora mržnje na internetu ne postoje jer je uglavnom riječ o različitim, individualnim slučajevima – koji nekada i ne budu prijavljeni.

Misija OSCE-a u BiH na mjesečnom nivou objavljuje monitor mržnje u kojem prikazuje broj incidenata počinjenih iz mržnje, ali ni ovi podaci vjerovatno nisu potpuni, jer riječ je samo o slučajevima sa kojima je upoznata ta međunarodna organizacija. Prema njihovoj evidenciji, u 2018. godini se u BiH dogodio 121 takav slučaj, što je nešto manje nego prethodnih godina. Velika većina slučajeva povod je imala u etničkoj pripadnosti ili religiji, ali je samo na njih 15 zabilježena bilo kakva reakcija.

Prema informaciji koju je Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH u junu 2018. godine poslala Kancelariji visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija „krivična djela počinjena iz mržnje zahtijevaju poseban tretman jer izazivaju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja unutar različitih zajednica u BiH.“ Ombudsmeni navode kako su, između ostalog, tražili „trenutni prestanak objavljivanja uvredljivih sadržaja u kojima se lica nazivaju pogrdnim i neprimjerenim imenima, uklanjanje sa internet portala sadržaja uvredljivog karaktera“, ali da je stepen ispoštovanih preporuka nizak. Dodaju da je „govor mržnje prisutan na internetu, koji je, kao virtuelni prostor, u velikoj mjeri neregulisan, da putem društvenih mreža dolazi do multipliciranja govora mržnje gdje se promocija ličnih stavova odvija pod velom anonimnosti“. Kad je riječ o sudskom procesuiranju, ombudsmeni navode da je podnesen veoma mali broj prijava koje se odnose na krivična djela izazivanja rasne, narodnosne ili vjerske mržnje.

Srđan Puhalo kaže da bi sve ozbiljne prijetnje trebalo prijaviti policiji, iako smatra da većina onih koje dolaze sa društevnih mreža i nisu same po sebi opasne.

„Takođe je veoma važno da vidiš ko ti upućuje prijetnje, da li je to neki bot koji to radi po zadatku ili neko ko iza toga stoji imenom i prezimenom“, dodaje Puhalo. „Ja volim da ismijavam takve prijetnje, jer mislim da je humor u ovakvim situacijama vrlo dobra odbrana i da na taj način otupljuješ mržnju, pokazuješ da se ne plašiš i dobro se zabavljaš. Na kraju krajeva moraš imati u vidu da ne mogu svi da te vole i da prihvatiš da postoje ljudi koji se ne slažu sa tvojim mišljenjem i to vrlo otvoreno pokazuju. Ja to poštujem i učim od njih. Mediji su danas interaktivni i svako može da iznese svoje misljenje, ali to znači da sva mišljenja moraš jednako da uvažavaš.“

___