A odakle, nego odozdo, da krene sila koja se suprotstavlja hijerarhiji. Svojim stanovitim stavljanjem naglaska na sadržaj, supstancu uzroka, ova sila pojedince i kolektivitete koji se podižu (za razliku od institucija i birokracije, struktura moći koje ih žele upravljati, pacifizirati, deregulirati, spustiti na zemlju i pod zemlju) objedinjuje u anarhističkom pristupu etici koja ljudskoj solidarnosti nudi nadu i obnavlja se samo u zajednicama koje su u stanju dijeliti zajedničku prošlost, zajednička tijela, zajednička dobra.

 

Djeca su to, velike familije poniženih koju čine ljudi različitih dobi, uvjeta kao i načina življenja. Kako god ih pokušali opisati i imenovati (stanje urgentnosti, izvanrednosti, stanje odmazde, spektakl za tri groša, ...) oni su naprosto uprizorenje svijesti o uzbuni spram opće tehnologije vladavine. 

 

 

Izvjesnost nepromjenjivosti, autoritarna jama vlastodržačkih odnosa u koju nas je bacio postdejtonski kraj tekuće tranzicije, je pukla. Više nema šta da se izgubi, plijen je podijeljen, zjap u svim kapilarima sistema, ostao je još samo čovjek i upravo se on izlio na ulice. Na njima je na snazi red klasnih odnosa.

 

Proglašavanje instrumenata demokratizacijske tranzicije najboljim oblikom zaštite od neofašističkog despotizma i korupcije samo je još više izazivalo prijezir spram individualnih ljudskih prava, tog oblaka potrošačkih sloboda i želja, koji je naprosto izrešetan kamenicama. Imperativ sigurnosti namjesto plaće, imperativ privatizacije namjesto saosjećanja, imperativ militarističkog liberalizma umjesto otvaranja radnih mjesta...Imperativa, kao i obično, mnogo, a treba nešto i zapaliti. 

 

Pred izostankom ukazanja idola, suverena od kojeg treba da zavlada strah od života, objavila se  ekonomija kraja budućnosti. Iz tog je razloga pogrešno od medija očekivati odgovor na pitanje: kako će oni što hodaju sa visoko podignutim bakljama sav svoj očaj i bijes pretočiti u artikulaciju otpora? Izvrtanje istine o „huliganstvu“ je svakako na djelu, instruiranje novog liberalnog intervencionizma također, ali ne i oduzimanje autentičnog antifašističkog kova koji povezuje socijalne fitilje. 

 

 

Prosjačka opera, koja sada kani uprljati izuzetne planove i ambicije, na koreografiju depolitizirane servilnosti isporučiti sve svoje dragocjenosti, biser solidarnosti izroniti iz govana visokog i niskog predsjedovanja, je počela. U igri je i umrežena javna sfera u svojoj užarenoj, heterogenoj dimenziji. Ta nova generacijska fronta dodatno odražava kako novomedijska proizvodna-distributivnost nije tek interpasivna, kvazi-emancipatorna buntovnost, naprotiv, razotkrivanje sistemske oholosti i ravnodušnosti, intenzivirano putem digitalnog streama, dodatno rastače granice bešćutnosti; mnogostrukost glasova na Mreži odražava plenumsku uvjetovanost mnoštva ujedinjenog oko svrgavanje kompradorske, etno-nacionalne profiterske elite.  

 

 

Da je ekonomija uvijek anarhična i da s tim svaka vladavina mora računati, dakle predumisliti i pretpostaviti kao svoj izvor ali i odredište prema kojem ide, G. Agamben uzima za ishodište repolitzacije. Rekonstrukcija genealogije paradigme vladanja uključuje tako prijelaz sa suverenosti na ekonomiju pa je i anarhistička destrukcija njezine estetike, licemjerne uobrazilje o jednakosti, da se namjesto vrijednosti prihvataju usluge, zapravo istovremeno i čas o problematici poustanovljavanja vrijednosti koji mora započeti i završiti suočavanjem sa zvonom historije modernog čovjeka koja kreće sa degradacijom Pandorinog mita, prometejskom pregnuću da se izgrade institucije kako bi se u njih zatvorile sve razmnožene nedaće. Ovu lekciju Ivana Illicha u kontekstu njegova upozorenja o prometejskoj sudbini čovječanstva  - „Čovjek koji zna da se proizvodi sve ono što se traži ubrzo će očekivati da se traži sve ono što se proizvodi...Čovjek proizvodi kutije da bi u njih satjerao nedaće koje je Pandora pustila da uteknu – i pada u klopku tih kutija“ - možemo posmatrati i kao konačnu likvidaciju slobode u ime sigurnosti. Zatvaranje vrata iza kojih bi se sakrile i zatvorile, institucionalizirale, sve nedaće liberalno-nacionalističkog dovršetka tranzicije više nije moguće. Problem pravedne raspodjele dobara ne može se zabašuriti stvaranjem dužničkog izobilja jer su apetiti gladnih usta, na sve tri, četri i više strana, isti.

 

 

Svi oblici fundamentalizma sa sigurnošću računaju na to da ljudska tragedija ne može biti veća od vjenčanja kapitala i kriminala. Ignoriranje i zanemarivanje narastajućeg broja prekarnih fantoma slobode iznova nas je gurnulo u potragu za istinom, nesigurnošću. I baš zbog toga što je stanje krize izuzetno pogodno tlo za propagandu konsolidacije pod krinkom uvođenja reda, nije nevažno podsjetiti se, da upravo proizvodnja krize i upravljanje njezinim posljedicama, jeste izvjesnost od koje se treba pokušati odbraniti. Kako će se politički optuživati strukture vlasti, preraspoređujući upravljačke pozicije smutnje, možemo prilično dobro predvidjeti jer su one odraz prakse korporativne geopolitike kapitala. Metoda održivog vladanja kroz doktrinu šoka obično samo još više učvršćuje liberalno-ekonomsku paradigmu, uvećava državno-policijsku kontrolu, čini sve da se klasni jaz, objavljen iz svoga ponora, prikrije. 

 

 

A svako je rađanje, stanje neprilagođenosti. Novo kolektivno tijelo na svjetlu, pokušava slušati glasove vlastitog daha, kao ruka koja piše i kojom se piše nakon godina utrnuća. Živo tijelo, goli život. 

Aksiomi modernog vladanja nisu ni filozofija, ni umjetnost, već menadžment ishoda. Baviti se uzrocima neće ni OHR, ni svjetske metropole, ni MMF, ali će za inžinjering upravljanja prosljedicama sigurno tražiti jednako pouzdane partnere, one koji će autentičnost pobune nastojati što prije zatomiti. 

 

Bal potlačenih, da je neke pravde, nastavio bi se na Poljinama, a potom bi uslijedili plenumi, ni manje ni više, nego u Vijećnici. Ako vrijednost poustanovljenog čovjeka zavisi od njegovog spaljivalačkog kapaciteta onda bi glas socijalne pravde trebalo iskušati upravo tamo gdje rukopisi (ne) gore.