„Ostati pribran u ovakvim situacijama je biti svjestan da ste kao novinar/ka posmatrač“.

foto: Privatna arhiva / Aksel Zaimović

Zajedno sa mnogobrojnim spasilačkim ekipama, u turski Gaziantep u ponedjeljak 6. februara stigla je i novinarska ekipa TRT Worlda u kojoj je i reporter Aksel Zaimović. Nekoliko sati prije njihovog dolaska to područje je pogodio razorni zemljotres, nakon kojeg je uslijedio još jedan. Zemljotresi su razorili deset provincija u jugoistočnoj Turskoj.

Razmjer razorenih površina se može porediti sa uništenjem kompletne države, kao što je površina Grčke ili pak Bugarske. Ispod ruševina i ogromne materijalne štete, nalazi se i ona najteža, ljudska - u Turskoj i Siriji je prema posljednjim podacima od posljedica zemljotresa poginulo najmanje 28.000 ljudi.

Dok je drugi zemljotres bio u toku, Zaimović je već bio u avionu koji je išao prema Gaziantepu. Kada su se on i njegova ekipa ukrcali na let, nisu znali gdje će sletjeti jer u tom momentu nisu bile jasne instrukcije da li se može sletjeti u Gaziantep ili će se ići u neki drugi obližnji grad, priča za Mediacentar Sarajevo Aksel Zaimović svoje iskustvo. Kaže, ni slutio nije kakvim razmjerama prirodne katastrofe će svjedočiti.

„Kada je donesena odluka da se ipak ide u Gaziantep, zajedno sa ekipom spasilaca smo došli na lokaciju i uputili se u istraživanje terena da vidimo kolika je šteta razornih potresa bila“, kaže Zaimović, objašnjavajući da je putovanje sa spasiocima bio jedini način da dođu do odredišta, s obzirom da je saobraćaj za civilne letove bio u potpunosti obustavljen prvih nekoliko dana.

Prvog dana bilo je izuzetno teško doći do najpogođenijih dijelova Turske jer su putevi bili neprohodni. Istog dana, nakon što su dobili informacije da je u mjestu Islahije najkritičnija situacija, iz Gaziantepa su krenuli na putovanje za koje bi im u normalnim uslovima trebalo do dva sata vožnje. No, to je putovanje, kako priča Zaimović, trajalo 15 sati.

Kada su stigle do mjesta Islahije u utorak naveče, spasilačke ekipe, kako objašnjava, nisu mogle početi sa otkopavanjem jer je bila noć i ceste su bile blokirane. Teška mašinerija koja uključuje bagere i mašine za otkopavanje i otklanjanje ruševina nije mogla proći do odredišta jer se obližnji most obrušio na cestu. Potraga je, kaže on, krenula rano ujutro idućeg dana.

„Kada smo stigli na lokaciju, mnogo ljudi nam je prilazilo, tražilo pomoć, pitali su nas da li imamo ikakve informacije kada će još spasilačkih ekipa doći... Moja očekivanja su generalno bila da je nastradalo do pet zgrada, međutim vidjeti da su nestala cijela naselja je nešto što jednostavno ne možete da zamislite, tako da je taj prvi dan ostao najupečatljiviji“, kaže Zaimović, dodajući da je iz današnje perspektive situacija mnogo bolja: ceste su prohodnije, humanitarna pomoć je podijeljena odmah svima koji su bili ugroženi u zemljotresu, postavljeni su šatori, kontejneri, obezbijeđen je alternativni smještaj.

U cijeloj situaciji, najviše ga se dojmila solidarnost koju su, kako priča, građani Turske pokazali prema svima onima koji su ostali bez svojih domova, ali i koji i dan-danas traže svoje najmilije.

Objašnjava da je upravo zahvaljujući tome veliki broj ljudi koji su ostali bez krova nad glavom za jako kratko vrijeme zbrinut u gradovima gdje je bio epicentar potresa, a mnogi su otišli ili kod rodbine, poznanika ili potpunih stranaca koji su im otvorili svoje domove u drugim krajevima Turske.

Solidarnost ne postoji samo među građanima Turske, nego i među medijima. Novinari/ke su razmjenjivali kontakate, preporuke lokacija sa kojih je potrebno izvještavati, pronalazili jedni drugima smještaj ili pomagali oko drugih logističkih stvari. Zaimovićeva prednost je, kako navodi, to što je novinar mreže TRT World, međunarodnog news kanala na engleskom jeziku čiji je centar u Istanbulu, zbog čega je geografski bio bliži jugu Turske nego ostali novinari i novinarke iz drugih dijelova svijeta.

Aksel Zaimović je, otkako je na terenu u jugoistočnoj Turskoj, sarađivao sa brojnim medijskim kućama, a ta saradnja, kaže, traje do danas.

„To je jako lijepa i uspješna saradnja sa televizijskim kućama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, tako da sam iz gledao da budem dostupan kolegama iz drugih medijskih kuća kako bih prenio stvarnu sliku onoga što se dešavalo ovdje“, navodi on. Kaže da je ponosan što je zahvaljujući televizijskom kanalu gdje je zaposlen mogao izvještavati za druge televizijske kuće, jer postoje mreže koje to ne dozvoljavaju.

„Moja televizijska mreža shvatila je kakvo bogatstvo od ljudi ima u svojoj redakciji. To je redakcija od više od 50  različitih nacionalnosti i svako priča drugačije jezike i upravo smo mi koji smo tu došli na teren, koji radimo objektivno, profesionalno, bili dodatna prednost jer smo imali priliku da izvještavamo na drugim jezicima za druge medije koji možda nisu bili u mogućnosti u tom momentu da pošalju svoje novinare“, kaže Zaimović.

foto: Aksel Zaimović

Kaže kako je za njega neprocjenjivo novinarsko iskustvo izvještavanje o jednoj od najvećih ljudskih tragedija u posljednjih sto godina. Biti jedna od prvih novinarskih ekipa koja je došla na teren, koja je vidjela i procijenila koliko je razoran zemljotres bio, predstavlja i poseban izazov, dodaje on.

U takvim situacijama, kako kaže, vode ga pravila profesionalnog novinarstva kada je riječ o izvještavanju o kriznim situacijama. 

„Postoje naravno određena pravila koja kažu kako treba da se izvještava iz kriznih situacija kao što su zemljotresi između ostalog. Reporteri će svakako biti na mjestu događaja, izvještavat će o broju poginulih, povrijeđenih, koliko je ljudi izvučeno, kakva je materijalna šteta, što stambenih objekata, što civilne infrastrukture, kako izgleda taj prostor, opisati ga, koje zvukove čujete, kakav miris je u zraku, kako idu napori spasilačkih ekipa da izvuku preživjele ispod ruševina, ali isto tako šta im otežava taj proces izvlačenja“, priča.

On dodaje kako je bitno da novinari i novinarke znaju hronologiju događaja, šta se tačno događalo u određenim momentima, kako bi imali kompletnu sliku onoga kako su se stvari odvijale.

Biti novinar/ka znači i da će razgovarati sa svjedocima događaja, sa spasilačkim ekipama, o tome, na primjer, šta je uzrokovalo problem, na koji način su se dogodile određene stvari, ali pored toga, novinar/ka itekako moraju voditi računa o još jednoj stvari.

„Morate znati da su sagovornici osobe koje su preživjele traumu ili su možda članovi porodica kojima je neko preminuo ili je povrijeđen ili se smatra i dalje nestalim i jako je važno da im prilazite sa velikom dozom poštovanja, ali isto tako sa senzibilitetom da znate s kim radite intervju“, ističe.

Takođe, prema njegovom mišljenju, jako je bitno u izvještavanju da novinar/ka ima na umu da svjedočenje određenih ljudi koji su pod traumom ponekad mogu reći stvari koje nisu istinite, jer se nalaze u stanju šoka.

foto: Aksel Zaimović

„Zbog toga morate biti oprezni kada izvještavate jer to dodatno može da izazove komplikacije. Dakle, u takvim situacijama važno je razgovarati sa dozom provjere svih stvari koje se kažu, jer ipak razgovarate s ljudima koji su prošli traumu“, kaže on.

Da bi predstavio sve razmjere štete, novinar/ka mora na razumljiv način predočiti o kakvoj šteti se radi.

„Kad kažete razoran zemljotres, da je pogođeno deset provincija, da su zahvaćeni milioni ljudi, gledatelji neće razumjeti o kojoj vrsti štete se radi, ali ako kažete da, kada se sabere geografska površina ovih deset provincija, to iznosi oko 100.000 kvadratnih kilometara, a kada to stavite u perspektivu koliki je to prostor, onda napravite komparaciju. Taj prostor od deset provincija je kao da se zemljotres dogodio u jednoj državi veličine Grčke ili Bugarske i da je ta država u potpunosti sravnjena i da nije ništa ostalo. Kada na taj način napravite komparaciju, gledatelji će bolje da razumiju i shvatit će kolika je ozbiljnost cijele situacije“, navodi.

Kakva je situacija, gledateljima je, kaže, takođe objasnio tako što je naveo podatke koji pokazuju da je količina energije koja je ispuštena u ova dva zemljotresa zapravo energija koja se sakupljala posljednjih 100 godina i da je jača nego 50 atomskih bombi.

Izvještavanje sa kriznih područja podrazumijeva i dozu straha kojoj su izloženi novinari/ke, a za Zaimovića je to bio trenutak kada je osjetio da podrhtvatanje tla još nije završilo.

„Pored ključnih 72 sata, za koja spasilačke ekipe i stručnjaci kažu da je jako bitno u cijelom procesu jer su u tom periodu velike šanse da će se pronaći više preživjelih, isto tako u ta 72 sata nije isključeno da neće doći do ponovnog podrhtavanja tla“, kaže i dodaje da je od prvog zemljotresa do danas zabilježeno više od 1.150 podrhtavanja tla.

Ostati pribran u takvim situacijama je, prema njegovim riječima, biti svjestan da ste kao novinar/ka posmatrač.

„Vi se držite profesionalnih standarda koji nalažu da ste posmatrač, nema uljepšavanja nego su stvari onakve kakve jesu i kada se čuvate tih profesionalnih standarda - tu nema greške. Nekad je teško zanemariti ljudski aspekt svega toga, tako da pokušavate da nađete balans, ali ukoliko se držite strogih načela profesije, mislim da je to najbolji i najsigurniji put kako i na koji način predočiti ozbiljnost cijele situacije“, naglašava.

Ljepota novinarskog posla, zaključuje Aksel Zaimović, upravo je i novinarska solidarnost, svi ujedinjeni u jednoj misiji a to je da prikažu svijetu patnju i dešavanja jednog naroda usred razornih prirodnih katastrofa.

___