Foto: Hilma Unkić

O medijskoj pismenosti u formalnom obrazovanju u Hrvatskoj, dostupnim materijalima, te izazovima sa kojima se roditelji i nastavnici susreću, razgovarali smo sa Anom Dokler, urednicom portala medijskapismenost.hr. Ovaj portal je nastao kao projekt hrvatske Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a, koji od 2014. provode razne aktivnosti s ciljem promocije medijske pismenosti u Hrvatskoj. Do sada pored održavanja niza aktivnosti za Dane medijske pismenosti, zajedno su razvili i obrazovne materijale za radionice i časove medijske pismenosti u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, te za održavanje roditeljskih sastanaka, koji se mogu preuzeti sa njihovog sajta.

Da li se i kako medijska i informacijska pismenost izučava u formalnom obrazovanju u Hrvatskoj?

Do sada je u nastavi hrvatskoga jezika postojao modul Medijska kultura, u kojem je naglasak bio na filmu, kazalištu, itd. Stručnjaci iz područja medijske pismenosti smatrali su da bi se trebalo više obrađivati teme iz šireg područja medijske pismenosti i poticati djecu i mlade na kritičko mišljenje. I sami nastavnici su u nekim istraživanjima rekli da im u tom modulu nedostaje suvremenih sadržaja, kao i nastavnih materijala po kojima bi radili. Sada je u tijeku obrazovna reforma u Hrvatskoj pod nazivom Škola za život i u novom kurikulu, umjesto Medijske kulture u Hrvatskome jeziku, imamo nastavno područje koje se zove Kultura i mediji, u kojem bi se mediji ipak trebali nešto šire obrađivati. Medijska pismenost je u novom kurikulu zastupljena i u nekoliko drugih predmeta, na primjer u Likovnoj umjetnosti u prvom razredu srednje škole, kad se obrađuju prikazi ljepote kroz povijest umjetnosti, analiziraju se i ideali ljepote u medijima. U međupredmetnoj temi Uporaba IKT-a trebali bi se također obrađivati neki segmenti medijske pismenosti, kao što su elektroničko nasilje i lažne vijesti na internetu. Još uvijek ostaje izazov kako će se to provoditi, jer se mnogi nastavnici ne osjećaju dovoljno kompetentnima za podučavanje o medijima. Potreban korak je unaprijeđenje obrazovanja nastavnika – tijekom studija, ali i kroz kasnije stručno usavršavanje. Ima nastavnika koji su i do sada ulagali svoje vrijeme, pa i novac, u edukaciju o medijskoj pismenosti i stečena znanja prenosili učenicima kroz izvannastavne aktivnosti, kao i integrirali medijsku pismenost u nastavu. Tu imamo zaista sjajnih primjera, koje rado i predstavljamo na portalu medijskapismenost.hr. Također, važan je doprinos i mnogih udruga, koje organiziraju radionice i predavanja u školama – za učenike, nastavnike i roditelje.

U BiH medijska pismenost nije sastavni dio formalnog obrazovanja, a nedostaju i materijali na našem jeziku koje nastavnici samostalno mogu koristiti u učionicama. Šta je dostupno na medijskapismenost.hr i koliko se ti materijali koriste?

Mi potičemo škole, vrtiće, fakultete i druge ustanove i udruge da sami ili uz određenu našu pomoć, odnosno na temelju naših materijala, organiziraju aktivnosti za poticanje medijske pismenosti. U sklopu Dana medijske pismenosti ove i prošle godine smo u suradnji s domaćim stručnjacima razvili obrazovne materijale za satove i radionice medijske pismenosti za vrtiće, osnovne i srednje škole, a 2019. i za održavanje roditeljskih sastanaka u vrtićima i školama. Izdali smo dvije publikacije: Slikovnicu o medijima namijenjenu predškolcima i knjižnicu Djeca i mediji za roditelje i skrbnike. Te tiskane publikacije smo slali ustanovama koje su nam se prijavile, a svi ostali obrazovni materijali su dostupni za preuzimanje u elektroničkom obliku. Ove godine su, uz materijale koje su razvili naši stručnjaci, u suradnji sa švedskom i norveškom ambasadom pripremljeni i prijevodi njihovih obrazovnih materijala. Samo u vrijeme Dana medijske pismenosti svi su ti materijali preuzeti više od 25 tisuća puta, a i kasnije, tijekom godine, su među najčešće korištenim sadržajima na portalu medijskapismenost.hr. Iz izvještaja koje dobivamo od nastavnika, vidimo da su im zaista korisni.

Koje su to teme iz medijske pismenosti na koje bi se nastavnici trebali fokusirati u formalnom obrazovanju?

Sada je naglasak na brojnim izazovima koje donosi korištenje interneta, među kojima su elektroničko nasilje i širenje dezinformacija putem društvenih mreža. Medijska pismenost ipak ne bi smjela biti organičena samo na internet, odnosno na razvoj digitalne pismenosti, nego bi se kroz analizu različitih medijskih sadržaja i kroz stvaranje u različitim medijima trebalo djecu i mlade poticati na kritičko mišljenje.

Tema medijske pismenosti uključuje i digitalnu sigurnost. Kako da se djeca i mladi zaštite od cyberbullyinga i online vršnjačkog nasilja? O tome se jako malo priča, međutim posljedice na djecu, adolescente i odrasle mogu biti velike.

To je važna tema kojoj smo posvetili obrazovne materijale i ove i prošle godine. U tom kontekstu mi se čini ključna poruka da je nasilje na internetu nešto što ne smijemo ignorirati. Dosta često u školama se događa da nastavnici ne prepoznaju koliki je to problem i da možda vjeruju da će se to samo nekako riješiti, a važno bi bilo pričati s djecom o tome. Stručnjaci kažu da bi medijsku pismenost trebalo početi podučavati od trenutka kada djeca počnu koristiti medije. Isto tako o sigurnosti na internetu bi trebali početi učiti čim počnu koristiti internet. O temi elektroničkog nasilja bi bilo dobro razgovarati s djecom prije nego se ono dogodi i upozoriti ih na moguće opasnosti, ponuditi ili im pomoći da sami osmisle strategije što učiniti ako se suoče s takvim problemom, a to bi svakako trebalo uključivati i poticaj da potraže pomoć i da znaju gdje je mogu tražiti.

Odrasli, mislim na roditelje i nastavnike, trebaju biti spremni i sami potražiti pomoć ako se ne snalaze u tome. Dobro je da potraže pomoć stručnjaka, psihologa ili pedagoga u školi, ili pak organizacija kao što su u Hrvatskoj Centar za sigurniji internet ili Hrabri telefon, koje se može besplatno i anonimno nazvati za savjetovanje. Nekad je potrebno potražiti i pomoć policije. Djecu je dobro podučiti da ako dožive nasilje na internetu, da te poruke ne brišu, već da naprave snimku zaslona. Također je dobro da imaju na umu da nakon toga mogu ugasiti mobitel ili poklopiti laptop i potražiti pomoć. Važno je da djeca znaju da to ne trebaju i ne smiju prolaziti sama. Istraživanje EU Kids Online provedeno 2017. godine u Hrvatskoj pokazalo je da je preko 90 posto djece i mladih doživjelo neka neugodna iskustva na internetu, a samo 11 posto ih je o tome razgovaralo s roditeljima ili bilo kojom drugom osobom. Djeca će često o takvim stvarima lakše razgovarati sa svojim vršnjacima, pa su vrlo korisni projekti koji uključuju vršnjačko učenje i podršku vršnjaka.

Spomenuli ste da treba početi razgovarati s djecom o medijima i medijskoj pismenosti kada djeca uzmu mobitel, počnu konzumirati medijske sadržaje. Kako u vrtićima odgajateljice i odgajatelji mogu da razgovaraju s djecom o medijskoj pismenosti?

Prošle godine za vrtiće smo pripremili materijale pod nazivom Radionica optičkih igračaka, na temelju kojih djeca kroz igru i kreativne aktivnosti zapravo upoznaju neke od osnovnih principa funkcioniranja filma. Ove godine su tema obrazovnih materijala za vrtiće - oglasi. Tu su opisane vježbe, zadaci koji se mogu raditi s djecom kako bi se ona osvijestila što su oglasi i koja je njihova svrha. To je posebno važno s obzirom da djeca u toj mlađoj dobi uopće ne razlikuju oglase od ostatka sadržaja, pa kada gledaju crtić u koji je ubačen neki oglas oni će kasnije ispričati priču o onome što su vidjeli na način da će uklopiti sadržaj oglasa u sadržaj crtića. Zato ih je dobro već od te rane dobi početi osvještavati da znaju prepoznati oglase i da znaju da je njihova svrha da utječu na nas, da nas podstiču na kupnju.

Koji su to najbolji primjeri kada je riječ o izučavanju medijske pismenosti u formalnom obrazovanju?

Uzor nam, na primjer, može biti Finska, u kojoj je medijska pismenost dobila svoje mjesto u kurikulima od jaslićke dobi do kraja srednje škole. Tamo djeca od najmađe dobi imaju mogućnost koristiti fotoaparate ili mobitele s fotoaparatima i fotografirati recimo izmjenu godišnjih doba i druge stvari iz svog okruženja. Imaju i projekte u kojima izrađuju svoje animirane filmove. U Finskoj je također snažna suradnja između škola i nevladinih organizacija, kao što je FaktaBaari, koji se bavi provjerom činjenica. Oni imaju odličan primjer gdje su učenici već u višim razredima osnovne škole prolazili trening za provjeru činjenica i to su povezali sa svojim lokalnim i regionalnim izborima, pa su učenici provjerali izjave kandidata i postavljali im svoja pitanja na javnim debatama.

Kako roditelje uključiti u priču o medijskoj pismenosti? Kako da o medijima govore sa djecom, tinejdžerima, mladima?

Uključenost roditelja je jako bitna. Pogotovo u ranoj dobi, prije nego što djeca uđu u obrazovni sustav. Kasnije smatram da je jako važan i doprinos obrazovnog sustava, obzirom da nisu svi roditelji jednako educirani i spremni voditi svoju djecu kroz svijet medija. U svakom slučaju je dobro da postoji suradnja između nastavnika i roditelja. Na portalu medijskapismenost.hr od početka pozivamo roditelje da budu zainteresirani za to što njihova djeca gledaju, slušaju, čitaju ili igraju, da im se pridruže u korištenju medija i da razgovaraju s njima o tim medijskim sadržajima. Važno je da djeca ne budu prepuštena sama sebi u svijetu medija, a čak i ako roditelji nisu toliko tehnološki i medijski obrazovani, opet je važno zadržati otvorenu komunikaciju kako bi dijete, ako se suoči sa bilo kakvim problemom, moglo razgovarati sa roditeljima. Važno je i da roditelji budu svijesni koliko oni zapravo sami znaju i da budu spremi istraživati i dodatno se educirati.

___