Smješten na obalama Kaspijskog mora, Azerbejdžan djeluje poput Dubaija na Kavkazu. Brojni građevinski projekti, neboderi, butici i luksuzni automobili koji jure. Izvana izgleda kao bilo koja druga zemlja bogata naftom, koja investira i u infrastrukturu i u izgled. Međutim, preuređenje ove većinski muslimanske zemlje sa 9,3 miliona stanovnika tek je površinsko. Ispod svog blještavila, Guccijevih radnji i glamura postoji jedan drugi Azerbejdžan, u kome trenutno ima 80 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, blogeri, aktivisti, ugledni branioci i zagovornici ljudskih prava. Freedom House je u svom najnovijem izvještaju o ovoj zemlji opisao Azerbejdžan kao „čvrsti autoritarni režim“. Organizacija Committee to Project Journalists stavlja Azerbejdžan među deset zemalja sa najviše cenzure. Druge međunarodne organizacije osuđuju ovu zemlju zbog oštrih mjera bez presedana koje su provedene proteklih godina, ali najviše od ljeta 2014. godine. Vlada Azerbejdžana je utišala najpoznatije kritičare ove zemlje, među kojima su istraživačka novinarka Khadija Ismayilova, aktivista za ljudska prava Rasul Jafarov, zagovornica prava Leyla Yunus, branilac prava Intigam Aliyev, politički aktivista Ilgar Mammadov, te mnogi drugi. Dugi spisak svih političkih zatvorenika u Azerbejdžanu obuhvata i mnoge druge nezavisne i opozicione novinare, kao i neke voditelje nevladinih organizacija. Ne samo da su ovi ljudi u zatvoru ili im predstoje suđenja po lažnim optužnicama, već je Vlada Azerbejdžana dopunila zakone i usvojila ključne izmjene koje se odnose na nevladine organizacije, strano finansiranje itd. U međuvremenu, zvaničnici i dalje negiraju sve navode o političkim zatvorenicima.

Foto: Berge Arabian

Prelaženje granice...

Sve je krenulo prije nekoliko godina. Sjećam se da je počelo jednim e-mailom. Pošiljalac e-maila je tvrdio da sam ja agent koji radi za zapadne sile i koji želi da diskredituje režim u Azerbejdžanu. Bio je potpuno siguran da ne iznosim vlastite stavove i da je sve što sam napisala i rekla laž. Bila sam zgrožena. Sjećam se da su mi se ruke tresle, a srce lupalo, dok sam pokušavala da odgovorim. Željela sam da mu objasnim da je u krivu i da su njegovi zaključci i tvrdnje neosnovani. Nisam znala da je to osoba koju ne mogu urazumiti. Niti da djeluje samostalno, na vlastitu inicijativu. Ovaj e-mail je bio prvi od mnogih. Kako su društveni mediji procvjetali u Azerbejdžanu, ovakve optužbe su samo rasle. Ovo je bila moja lekcija o osnovama trolanja i klevetanja. Bilo je to 2008. godine.

Scena represije u Azerbejdžanu

Odrastala sam u glavnom gradu Azerbejdžana, Bakuu. Stješnjen između Irana i Rusije, Azerbejdžan je pretežno muslimanska zemlja. Takođe je u ratnom stanju sa susjednom Armenijom oko Nagorno Karabaha, enklave na teritoriji Azerbejdžana. Jedna strana traži teritorijalni integritet, dok je druga za samoopredjeljenje. Iako su obje sukobljene strane potpisale primirje 1994. godine, na prvim linijama se svakodnevno nastavlja razmjena vatre, a izvještaji o žrtvama rijetko prestaju da stižu. Neki ga zovu „zamrznutim sukobom“, ali on je već mnogo godina daleko od zamrznutog. U međuvremenu, dvije strane nisu uspjele da osiguraju mirno rješavanje sukoba. Ratna retorika je dio vladine politike koja zahtijeva poslušnost.

Zbog toga angažovanje na bilo kakvom prekograničnom djelovanju ima određenu cijenu i ponekad se tumači kao čin izdaje, naročito posljednjih godina.

A evo u čemu leži kvaka. Ne postoji nikakva vladina politika niti odluka parlamenta u kojoj se kaže da se između ove dvije zemlje ne smiju uspostavljati nikakve veze i partnerstva. Zapravo, prvih godina primirja, odvijale su se mnoge razmjene posjeta, uključujući posjete prvim linijama. Pokretali su se projekti, pisali tekstovi, uspostavljali odnosi. Njihovo održavanje je postalo otežano kada je Vlada Azerbejdžana počela da uvodi strožija pravila i da postavlja uslove za svaku prekograničnu posjetu. Pa ipak, prekogranična saradnja se nastavila. To je bio početak diplomatije nedržavnih aktera i dok su vlade dviju država nastavile pregovore, predstavnici nevladinih organizacija, novinari i druge inicijative su nastavile svoj paralelni rad, gradeći mostove, uspostavljajući veze i pripremajući teren za period poslije rješenja.

Godine 2009. dala sam vlastiti doprinos ovom svijetu nezvanične diplomatije. Putem bloga koji sam započela 2008. godine, upoznala sam fotoreportera iz Armenije. Razmjenjivali smo komentare i dosta razgovarali o pomirenju. Dobili smo priliku da se upoznamo uživo 2009. godine. Pozvani smo kao treneri na regionalnu radionicu koja je okupila mlade ljude iz Armenije, Azerbejdžana i Gruzije. Kao treneri, fokusirali smo se na ulogu društvenih medija u transformaciji sukoba. Mi smo bili živi primjeri i željeli smo da podijelimo svoja iskustva. Zbog ograničenja koja su nametale zatvorene granice, malo toga se moglo uraditi u stvarnom svijetu, ali mogućnosti Interneta i društvenih mreža koje su ubrzano rasle nisu imale granice.

Trening je bio organizovan nedaleko od sela nastanjenog Azerbejdžancima u Gruziji. I tako smo se, zajedno sa jednim armenijskim kolegom, odvezli do sela. S domaćim ljudima smo razgovarali o životu u selu, o teškoćama, te naravno o sukobu. U Gruziji postoje mnoga sela u kojima žive i Armenci i Azerbejdžanci. Ali, ni kada smo čuli šta ljudi misle o sukobu, nismo otkrili nacionalnost armenijskog trenera. On se predstavio kao Britanac, što je napola i bio.

Dok smo tog dana šetali po selu, naišli smo na kuću u koju su ljudi stalno ulazili i izlazili. Bili smo znatiželjni, pa smo i mi ušli i, na naše veliko iznenađenje, našli smo se usred priprema za vjenčanje. Nakon nekoliko sati provedenih sa porodicama, pomažući u pripremi hrane i postavljanju stolova, dobili smo zvaničnu pozivnicu da te večeri prisustvujemo vjenčanju. Bili smo oduševljeni.

Ta posjeta je dokumentovana u ovoj priči. Bilo je to 2009. godine.

Godine 2010., predstavljena sam maloj neprofitnoj organizaciji, Imagine Center for Conflict Transformation, koja je radila sa omladinom iz Armenije i Azerbejdžana, okupljajući ih na seminaru o dijalogu. Meni je to zvučalo kao nemoguća misija – okupiti mlade ljude na deset dana da govore o historiji sukoba, strahovima, potrebama, bojaznima i budućnosti. Opet sam pozvana kao trener da govorim o moći online medijskih platformi. Priključila sam se ovoj organizaciji 2011. godine kao jedan od direktora. Njihov rad nadahnjuje i dan danas.

U međuvremenu, nastavila sam da na svom blogu kritikujem Vladu Azerbejdžana. Intenzivno sam pisala o oštrim mjerama koje su bile u toku u zemlji. Takođe su me veoma interesovali socijalni problemi i životi običnih Azerbejdžanaca. Blog je predstavljao moju ličnu platformu na kojoj sam iz svog doma pisala priče, bilo da se radi o iznenadnom zatvaranju jedne online informativne platforme, ili o hapšenju dvoje mladih aktivista, ili o izbornim prekršajima. Ideje su stalno navirale, a sa njima i prilozi.

U međuvremenu, dok sam nastavljala da pišem, i dalje su pristizale online optužbe, slične e-mail poruci koju sam ranije pomenula, a čitaoci koji su ostavljali komentare na mom blogu su postajali sve ljući. Kako mogu biti tako slijepa, pisali su neki, te zašto ne vidim napredak, dodali bi drugi.

Začudo, i ja sam postavljala ista pitanja, ali u drugačijem tonu – kako oni ne vide nazadovanje? Kako ne vide da se smanjuje prostor za političke i individualne slobode? Zašto svi prihvataju sve veću korupciju u zemlji?

Izdajnik

Negdje između kritike onoga što pišem i mog rada u oblasti transformacije sukoba, dobila sam novu etiketu: izdajnik. Ali, ono što je pokrenulo val kleveta je bio moj rad za armenijski dnevni list Agos u Istanbulu. Bila sam njihov povremeni saradnik, s vremena na vrijeme pišući o vijestima vezanim za Azerbejdžan. Za ljude koji se bave praktičnim radom u oblasti transformacije sukoba, te naročito za one koji se bave informativnim ratovima i medijskom propagandom, ovakva saradnja je bila primjer rušenja stereotipa. Međutim, za pojedine krugove u Azerbejdžanu to je bio odličan izgovor da me počnu progoniti. To su i učinili. Određene osrednje, ako ne i nekvalitetne [prema međunarodnim mjerilima] medijske platforme su pokrenule masovno online blaćenje. Odmah sam imenovana neprijateljem, prodanom dušom i kurvom. Najozbiljnije je bilo seksualno maltretiranje i online seksualno zlostavljanje. Ubrzo nakon toga, na red je došlo preispitivanje mog porodičnog porijekla. Je li moja majka bila kurva iz Armenije ili je moj otac bio izdajnik iz Azerbejdžana koji je oženio armenijsku kurvu? U komentarima i porukama na društvenim mrežama, korisnici su raspravljali o mnogobrojnim i raznovrsnim načinima mog kažnjavanja: trebalo me je objesiti za noge, izručiti iz Turske, odmah uhapsiti i natjerati me da naučim lekciju, ubiti itd. Rasprava se zatim sa ovih platformi i društvenih mreža preselila na provladine TV kanale, te konačno na državne medije.

Izlišno je reći da je tu bila i plaćena vojska online trolova, koji su, činilo se, svi razmišljali istovremeno i slali mi identične tvitove.

Ranije su me mnogi prijatelji upozoravali i govorili mi da je jedno sarađivati sa neprijateljem kroz projekte, a drugo biti dopisnik armenijske novine u Turskoj.

Danas se pritisak i maltretiranje nisu nimalo smanjili. Da bi me „kaznili“ zbog mog nezavisnog rada, ja sam još uvijek prodani azerbejdžanski novinar koji radi za Agos [čini se da niko ne spominje mnogobrojne druge medije za koje pišem]. Često me, nakon svake međunarodne konferencije na kojoj govorim, pogodi novi val blaćenja. To je postala rutinska pojava.

Ali, nešto neuobičajeno se dogodilo prije nekoliko sedmica kada sam dobila karikaturu na kojoj sam prikazana u naručju predsjednika Armenije, s grobom mog oca u pozadini, koji stoji s rukom preko lica, stideći se mog rada.

Mnogi moji prijatelji su bili objekti blaćenja i ovakvih kampanja. Nagrađivana istraživačka novinarka Khadija Ismayil, koja se trenutno nalazi u pritvoru i čeka suđenje, ucijenjena je snimkom seksa, koji je napravljen tajnom kamerom u stanu u kojem je živjela u Bakuu.

Prizor kako nisko neki mogu pasti je isuviše dobro poznat.

Danas se u Azerbejdžanu nalaze najmanje tri politička zatvorenika koji su takođe optuženi za veleizdaju, Leyla Yunus i njen muž Arif Yunus, te novinar Rauf Mirkadirov. Sve troje su se intenzivno bavili prekograničnim radom. Leyla Yanus se nalazila na čelu nevladine organizacije koja je radila na pomirenju s Armenijom. Prošlog ljeta (2014) je optužena za veleizdaju, te još neka krivična djela. Kao supružnici Yunus, za veleizdaju je optužen i Mirkadirov, koji je prije hapšenja izvještavao iz Ankare. Sve troje se nalaze u pritvoru pred suđenje i tek treba da budu zvanično osuđeni.

Yunusi i Mirkadirov su žrtve puno opsežnijih oštrih mjera koje su potresle ovu zemlju 2014. godine. To je bila daleko najteža godina za azerbejdžansko civilno društvo. Zabilježeno je više od 30 slučajeva hapšenja i pritvaranja istaknutih aktivista, blogera, novinara, branitelja prava i direktora nevladinih organizacija. Bilo je jasno da je uoči Evropskih igara Vlada Azerbejdžana objavila lov na vještice i zatvorila svoje glasne kritičare, koji su imali vodeću ulogu u razotkrivanju stvarnosti iza fasade sjaja i glamura.

Šta je pošlo naopako?

Kombinacija faktora. U azerbejdžanskoj post-sovjetskoj fazi razvoja, davanje pune slobode i poštivanje prava nikada nisu bili prioritet. Ekonomija, s druge strane, te istraživanje kaspijskih bogatstava, jesu. Kao što je nedavno napisano u jednom tekstu, „Najjasniji model [koji je trebalo usvojiti nakon raspada Sovjetskog Saveza] bio je ovaj groteskni oblik kapitalizma i to je ono što su oni [azerbejdžanske vlasti] pokušali da imitiraju. A s valom bogatstva koji je pogodio zemlju, oni su za sebe izgradili upravo takvu vrstu kapitalizma – grabežljivog, opakog i blještavog.“

I tako, bez namjere da se pozabave jednakim pravima, slobodnim i pravičnim izborima i medijskim slobodama, ostalo je bilo lako. U ovom nedavnom izvještaju OCCRP-a se veoma dobro prezentuju pritisci na medije i novinare od kada je ova zemlja stekla nezavisnost. Progon nezavisnih novinara i medija nije novina u Azerbejdžanu. Isto se može reći za izborne prevare i prekršaje. Uvođenje drakonskih zakona za nevladine organizacije i medije je bila prirodna posljedica sve veće represije u Azerbejdžanu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pogoršati ionako loše stanje sloboda u zemlji.

To se odnosilo i na tekući sukob. Dok je Vlada Azerbejdžana nastavljala pregovore na međunarodnom nivou, na domaćem terenu se ratna retorika samo pojačavala. Sukob se koristio kao izgovor za unošenje sve veće mržnje. Svi koji su radili u cilju pomirenja i koji su, uz to, bili kritični prema politici Vlade u zemlji, označeni su izdajnicima.

Najupečatljiviji element u svim ovim prljavim kampanjama je bezgranična nada da će otvoreni kritičari zemlje odustati. Međutim, ono što ovi jeftini i slabi pokušaji pokazuju je strah. Zvaničnici azerbejdžanske Vlade su u svojoj imaginaciji stvorili izmišljeno čudovište i boje se i samog njegovog prisustva.