Utakmice reprezentacije i domaćeg prvenstva, ljubitelji fudbala u BiH moći će narednih godina gledati ako plate dvije različite pretplate.

foto: nfsbih

U septembru 1937. britanski javni servis, prva javna nacionalna televizija na svijetu, odlučila se eksperimentalno prenositi fudbalsku utakmicu. Godinu dana ranije Nijemci su prenosili otvaranje ispolitiziranih Olimpijskih igara u Berlinu, a Britanci su mogućnosti televizijskog živog prijenosa isprobali prvo u desetominutnoj demonstraciji snookera, a onda i tenisa iz All England Cluba u Wimbledonu. Sjedište BBC-a u to vrijeme bilo je u Alexandra Palaceu - ili kako mu Englezi tepaju Ally Pallyu - u sjevernom Londonu, pa nije bilo nikakvo čudo da je prvi fudbalski prijenos kojeg su odlučili raditi bio s obližnjeg Highburya na kojemu su igrali prvi tim Arsenala protiv rezervne ekipe Arsenala.

U to vrijeme se BBC-jev živi prijenos mogao vidjeti samo u stotinjak kuća – rijetkim koje su imale televizor - u blizini njihovog sjedišta, a s obzirom na to da je u tom dijelu Arsenal bio daleko najpopularniji klub, bilo je sasvim logično da javna televizija svoj pokušaj prijenosa odradi sa specijalno organizovane utakmice prve i rezervne ekipe tog kluba. U to vrijeme BBC je emitirao tek jedan sat programa dnevno (i to s petominutnom pauzom nakon 25 minuta), pa su u njega uklopili i taj prijenos kojeg su radili s ukupno tri kamere i koji je trajao jedva petnaestak minuta.

I takav prijenos imao je jasan cilj - pokazati da je moguće fudbal prenijeti na male ekrane i pokazati da je budućnost televizije upravo u tome. Već nekoliko mjeseci kasnije BBC je odradio prijenos utakmice između Engleske i Škotske, a prenosio je i finale nacionalnog kupa, promijenivši tako historiju ne samo televizije, nego i fudbala kao igre. Osamdeset godina kasnije televizija i fudbal gotovo da su srasli u jedan ogromni spektakularni i izuzetno skupi proizvod - vrhunskog fudbala ne bi bilo bez televizije, ali ni vrhunske televizije ne bi bilo bez fudbala.

Bh. fudbal u „televizijskom mraku“

Bosna i Hercegovina je sasvim dobar primjer za to. Tamo je - isključivo domaći, naravno - fudbal na dobrom putu da se nađe u totalnom televizijskom mraku.

Prošlog ljeta Federalna vlada objavila je kako je odobrila sredstva BH Telecomu koji je prema dogovoru s Nogometnim savezom Bosne i Hercegovine dobio prava prijenosa BH Telecom Premijer lige BiH za takmičarske sezone 2017/2018., 2018/2019. i 2019/2020. U tom paketu, koji je bez PDV-a plaćen 5,05 miliona maraka, BH Telecom je osim 576 utakmica domaćeg prvenstva navodno (ugovor još uvijek nije javno predstavljen) dobio i pravo prijenosa “utakmica A i U21 reprezentacije Bosne i Hercegovine”.

U međuvremenu je i UEFA, krovna evropska nogometna organizacija, objavila kako je televizijska prava kojima ona upravlja - kvalifikacije za naredno Evropsko i Svjetsko prvenstvo te dva naredna izdanja novoformirane Lige nacija - prodala Sportklubu, privatnom clusteru IPTV sportskih kanala čije sjedište je u Beogradu, a koje u Bosni i Hercegovini emitira kanale specijalizirane za Hrvatsku i Srbiju.

U praksi to znači da je BHRT ovog ljeta izgubio do sada gotovo ekskluzivna televizijska prava emitiranja utakmica fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali i najvažnijih utakmica domaćeg prvenstva.

Utakmice reprezentacije na javnom servisu

I prije svega valja objasniti, u tome nema apsolutno ništa čudno. Fudbal je u ovih osamdeset godina od povijesnog prijenosa s Highburya maksimalno komercijalizovan i gotovo je nestao s javnih televizija. BBC (i ITV) davno su izgubili utrku u Engleskoj, a ništa bolje nije niti u jednoj zemlji gdje se igra ozbiljan fudbal.

Engleska Premijer liga i nastala je na inicijativu Ruperta Murdocha i njegovog Skya, koji je u potpunosti promijenio izgled televizije. Prihod za klubove ili organizacije koje upravljaju ligama od TV prava u posljednjih dvadeset i pet godina porastao je za 250 puta; za englesku ligu 1992. plaćeno je 191 milion funti, a naredne dvije sezone TV stanice su koštale suludih pet milijardi funti. Bundesliga je vrijedna 4.5 milijardi eura, španska La Liga tri milijarde, a Seria A nešto više od milijardu. UEFA je sličan novac zaradila za Ligu prvaka i Evropsku ligu i bilo je jasno da će, nakon što su poklopili klupski fudbal, pay-TV operateri progutati i reprezentativni.

Ako znamo u kakvom se ekonomskom i organizacionom stanju nalazi BHRT jasno je da - kao uostalom ni bilo koji javni emiter bilo gdje u Evropi - u ovoj utakmici jednostavno nije imao baš nikakve šanse. Međutim, specifična i očito abnormalna situacija u kakvoj se nalazi bh. fudbal, ali i bh. društvo generalno, dovodi nas do vrlo važnog pitanja - može li bh. fudbal ustvari sebi priuštiti izostanak s javnog servisa?

BH Telecom je tako ove sezone odlučio sve važnije utakmice prvenstva - ali i sve utakmice FK Sarajevo i Željezničara, valjda vođeni BBC-evom logikom s početka teksta - sakriti u okvire svoje platforme Moja TV. Istina, platforma je to koja je na ovaj ili onaj način dostupna u čitavoj BiH, ako ste je spremni platiti, ili putem interneta ako želite platiti samo određenu utakmicu, međutim činjenica je da njihov brojač (za sada) stao na 178500 korisnika.

Kompanija je pokušala prodati prava za manje interesantne utakmice, ali drugih zainteresovanih televizija nije bilo, pa je taj paket ”dobio” BHT, koji tako u živim prijenosima daje utakmice koje po pravilu nisu derbiji ili utakmice koje odlučuju o vrhu tabele. U isto vrijeme prosjek gledalaca na stadionima propada, a domaći fudbal ostaje zakopan na margini. Na stadione tako malo ko ide, a sada bh. prvenstva više nema ni na javnoj televiziji - ili ako ima radi se o manje zanimljivim mečevima.

Dvije pretplate

To što je prijenose takmičarskih utakmica reprezentacije otkupio Sportklub, koji je u vlasništvu Telemacha, stvari dodatno komplikuje. Pritom, Moja TV niti u jednom svom paketu ne nudi Sportklub, što opet u praksi znači da će - u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope - ljubitelji domaćeg fudbala (ako Sportklub ne preproda prava) morati plaćati dvije različite pretplate žele li gledati najbolje od fudbala kojeg njihova zemlja ima.

U svemu tome zato je potpuno nevažno pitanje treba li reprezentacija kao svojevrsno nacionalno dobro biti emitirana na javnom servisu, kanalu kojeg (u teoriji) po automatizmu plaćaju svi oni koje ta selekcija reprezentuje. O njemu bi se dalo raspravljati u normalnim uslovima i na normalnom tržištu, u društvu u kojemu bi fudbal na kanalima i platformama koje dodatno plaćamo bio sasvim normalna stvar.

Međutim, u izrazito siromašnom društvu u kojemu je domaći fudbal na marginama i kojeg sve manje ljudi gleda, sakrivanje onog što bi u teoriji trebalo biti elitno takmičenje i nacionalna reprezentacija iza paywalla je klasični autogol Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i njegovih partnera.