Kada je početkom ove godine BBC u internoj korespondenciji obavijestio svoje zaposlenike o imenima 455 novinara i pratećeg osoblja koji su akreditovani za Olimpijske igre u Riju, njihovim sjedištem u Salfordu širio se val nezadovoljstva. Veliki broj "tradicionalnih" novinara koji je godinama pokrivao olimpijske sportove je izgubio svoje mjesto na letu za Brazil. Zamijenjeni su mladim entuzijastima, koji su uredniku digitalnog izdanja Stuartu Rowsonu garantovali gotovo stalnu aktivnost na socijalnim mrežama – prije svega Facebooku i Twitteru – ali i ekskluzivni i inovativni materijal kojeg je BBC mogao iskoristiti ne samo u programu nego i na svojim internetskim stranicama.

Samo dan nakon što su zatvorene Olimpijske igre, BBC je u javnost izašao i sa konkretnim rezultatima. Sekcija posvećena Igrama imala je za vrijeme takmičenja 102.3 miliona jedinstvenih posjetilaca; iz Ujedinjenog Kraljevstva (koje prema procjeni tamošnjeg nacionalnog zavoda za statistiku trenutno ima nešto više od 65 miliona stanovnika) došlo je 68 miliona jedinstvenih posjetilaca. Dvostruko više posjetilaca nego za vrijeme londonskih Igara prije četiri godine imao je i službeni olimpijski web site (26 miliona), a NBC, koji je imao televizijska i internet prava za Sjedinjene Države, objavio je da je promet na njihovoj olimpijskoj sekciji bio za 26% veći nego 2012. godine te da su imali nešto više od 100 miliona tzv. unique users.

Sportsko novinarstvo već odavno je ušlo u digitalno doba, a Ljetne Olimpijske igre, kao najveći i najzahtjevniji sportski događaj na planeti, bile su prilika da se napravi još jedan iskorak i potvrdi primat novih medija. Internet, za razliku od televizijskog programa ili printanih medija, nema vremenskog i prostornog ograničenja, prostor je i za interakciju s publikom, pa je idealna platforma za predstavljanje i razvoj novih ideja.

Međutim, za Bosnu i Hercegovinu ništa od do sada napisanog apsolutno nema smisla. Da pojednostavimo, sportsko novinarstvo u našoj zemlji već je decenijama na koljenima, ne pokazuje apsolutno nikakve pozitivne pomake i toliko je daleko od svjetskih trendova da više ne spada u istu kategoriju. Olimpijske igre u Riju u Bosni i Hercegovini su ispraćene na isti način kao i one prije četiri, osam ili šesnaest godina; bez pravog plana, haotično i površno, često vrijeđajući inteligenciju publike i običnih ljubitelja sporta.

Samo jedna redakcija imala je svog izvještača iz Rija ove godine, ali nisam siguran da je Bosna i Hercegovina imala i tog jednog akreditovanog novinara. Novinarka jednog bh. dnevnog lista ustvari je – ako je vjerovati saopštenju iz Olimpijskog komiteta prije odlaska u Brazil – bila dijelom službenog olimpijskog tima, i to kao press ataše. Naravno da nije nikakva tajna da je razlog za tako nešto činjenica da je Rio de Janeiro na drugom kraju planete i da je financiranje izvještavanja sa lica mjesta u bh. medijima posljednje na listi prioriteta. Da se ne lažemo, nije da bi stvari bile mnogo drugačije ili bolje i da je tamo svaka redakcija imala svog izvještača – svakodnevna praksa nam pokazuje da biti na izvoru informacija automatski ne znači i imati ideju kako ih predstaviti publici na atraktivan način.

Tako je činjenica da je ekskluzivni vlasnik TV prava za našu zemlju Javni servis BHRT gurnula u savršenu situaciju – preostali su kao jedini legitiman i legalan izvor informacija sa najvećeg planetarnog sportskog događaja. Istina, javna kompanija koja već godinama ima više od 800 zaposlenih ali ne i sistematizaciju radnih mjesta u jednakoj je krizi kao i ostatak medija, pa nisu bili u stanju imati ljude na licu mjesta. Iako, opet, nije da bi to mnogo promijenilo; utisak kojeg je BHRT ostavio nakon Pekinga i Londona gotovo je jednak onome što su prenijeli iz studija u Sarajevu ove godine.

Većina drugih televizija svoje je pokrivanje Igara dopunila i specijaliziranim emisijama, posebnim gostima, intervjuima i dubinskim analizama dešavanja na sportskim borilištima. S druge strane, olimpijski program BHRT-a još jednom se sveo na preuzimanje slike i njeno suhoparno komentarisanje. I taj poprilično jednostavan zadatak u usporedbi s onim što je radila bilo koja druga televizija na svijetu, urađen je katastrofalno. Dovoljan je bizaran primjer; u vrijeme dok su Mirza Bašić i Damir Džumhur, dva od jedanaest bh. sportista u Riju, igrali svoje mečeve, gledaoci u BiH bili su natjerani na gledanje reprize otvaranja, a potom i teniske mečeve s drugih terena.

Objašnjenje po kojem nisu mogli otkupiti sliku jer je subota i novac nije mogao biti prebačen na vrijeme u najmanju ruku je tragikomično i moglo bi imati smisla tek ako bi stajalo kao obrazloženje uz otkaz odgovornima za olimpijski program. Bio je to samo početak haosa, u kojem se program prilagođavao nacionalnom ključu, a ne potrebama publike koja voli sport – gledali smo kombinovane prenose već završenih događaja, utakmice grupne faze timskih sportova i kvalifikacije u bazičnim sportovima, a propuštali borbe za medalje u onome što se kod nas posprdno naziva malim sportovima.

Na TV su u Javnom servisu barem improvizovali i napravili kakav-takav program. Najveći promašaj ono je što je, pompezno nazvana, Multimedija BHRT-a uradila, odnosno nije uradila kako bi u modernom, digitalnom dobu sportskog novinarstva iskoristila činjenicu da ima gotovo pa monopol nad Olimpijskim igrama. BHRT-ova internetska stranica tako nije imala nikakav poseban pristup Igrama, osim što su otvorili posebnu sekciju na kojoj je objavljeno oko 150 vijesti, mahom rezultata. Nevjerovatno zvuči podatak da je čitavih 13 vijesti u naslovu bilo vezano uz bh. sportiste, a da apsolutno niti jedna od ovih objava nije bila ispraćena onim što bi trebalo biti ekskluziva nacionalne TV kuće – video snimkom.

I dok je BBC izbrojao 68 i kusur miliona jedinstvenih posjetilaca, BHRT je na vijest o neuspjehu jedinog legitimnog kandidata za medalju Amela Tuke imao – 76 pregleda. Facebook stranica BHRT-a nije ni spomenula Tuku u kontekstu polufinalne utrke na 800 metara, a Twitter nalog Multimedije BHRT-a posljednju aktivnost imao je 7. jula; nije bio ni aktivan za vrijeme Olimpijskih igara. Tamo gdje je Javni servis, koji opet spomenimo ima 800 radnika i vlastitu produkciju, u vrijeme Olimpijskih igara, za koja su imali ekskluzivna prava koja su uz to skupo platili, trebao biti dominantan, nije ga bilo nikako.

U godini 2016. BHRT se i dalje hvali preuzimanjem HD signala kao velikim dostignućem; u isto vrijeme iz Rija je bilo moguće preuzeti 8K signal (16 puta veća rezolucija nego HD), a neke od najvećih kuća imali su u ponudi imali i VR (virtual riality) program.

U vrijeme Facebook live prenosa, stand upa rađenih smartphonom i tripodom, twitter feedova uživo i 24-satnih streamova sa svih dnevnih olimpijskih događanja, BHRT-ov pristup sveo se na kucanje vijesti bez video materijala i komentarisanje TV slike.

Počinju Paraolimpijske igre na kojima Bosna i Hercegovina ima najuspješniju ekipu u istoriji, ali na bh. javnom servisu možemo očekivati ništa spektakularno.

Sretna Nova 1986.