Blaž Zgaga: Kako premijera poslati u zatvor

Blaž Zgaga: Kako premijera poslati u zatvor

Večeras se u Zagrebu, u Novinarskom domu promoviše knjiga „U ime države“ slovenskih istraživačkih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage. Trotomno djelo govori o švercu oružja tokom ratova 90-tih a zapravo je saga o stvaranju mafije na ovim prostorima. Knjiga bi se uskoro trebala promovisati i u Sarajevu. Blaž Zgaga je dugo godina jedan od vodećih istraživačkih novinara regije. Učestvovao je 2008. godine i u poznatom istraživanju podmićivanja najviših slovenskih političara u aferi kupovine vojne opreme od strane finske kompanije Patria.

 
Kako je uopšte došlo do vašeg učešća u istraživanju slučaja Patria? 
 
Novinarsko i policijsko istraživanje podmićivanja u slučaju Patria je jedan od najistaknutijih primjera iz vremena kada je tadašnji premijer Slovenije, Janez Janša, bio na vrhuncu svoje političke ali i realne snage. Njegov utjecaj je bio tako velik, da je slovenska policija za 15 mjeseci "izgubila" pet hitnih depeša stranih policija a koje su molile slovenačke kolege za prekograničnu suradnju na primjeru Patria. Tim zakašnjenjem i brisanjem prometnih informacija o telefonskim pozivima i e-mailova, od strane slovenskih telekomunikacijskih operatera, bili su nepovratno izgubljeni mnogi važni dokazi. 
 
Ali, dokazi, koji su prikupili finski i austrijski istraživači, a naknadno i njihove slovenske kolege, bili su ipak dovoljni za osudu istaknutih aktera. Nekadašnji slovenski premijer Janez Janša osuđen je na dvije godine zatvora zbog podmićivanja. Na dva mjeseca zatvora manje osuđeni su Ivan Črnkovič, vlasnik poduzeća Rotis, i Anton Krkovič nekadašnji komandant specijalne jedinice Moris. Sva trojica žalili su se na ovu presudu višem sudu. Prvooptuženi Jože Zagožen, umro je prije završetka procesa, a posrednik Walter Wolf pobjegao je u Kanadu. Za njim je raspisana crvena, urgentna Interpolova tjeralica, ali on je javno kazao, da se nikad neće vratiti u Sloveniju. U Austriji je bio zbog podmićivanja na tri godine zatvora osuđen glavni posrednik Hans Wolfgang Riedl, a sad teče i treći proces u Finskoj protiv šest menadžera Patrie. Vrlo je vjerovatno, da će i oni biti osuđeni, jer su kriminalisti pronašli čitav lanac financijskih transakcija, koje optuženi nisu znali racionalno objasniti.
 
Slučaj Patria, mislim da se neće završiti samo u Sloveniji. Prema e-mailovima, koji su u sudskoj dokumentaciji, isti lanac podmićivanja - od Patrie preko Hansa Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa - se koristio i u Hrvatskoj. Sigurno je bilo plaćeno više od 1,5 milijuna eura za hrvatske aktere. A jedan od e-mailova iz sudskog spisa ima vrlo važno poruku. Walter Wolf je u vezi s prodajom Patria hrvatskoj vojsci jednom posjetio Stipe Mesića i dvaput Franju Gregurića. "Njihova podrška je osigurana," u ljeto 2005. poručio je Riedl menadžerima Patrie.
 
Do prekogranične suradnje sa finskim kolegom Magnusom Berglundom je došlo slučajno. Kad sam vidio, da je slovenski ministar obrane Karl Erjavec javno podržao namjeru finske Patrie da tuži slovenske poslanike u parlamentu, zbog toga što su tražili uvid u ugovor za najveću kupovinu oružja u istoriji Slovenije, a sve zbog odavanja poslovne tajne, upitao sam se u kakvoj mafijaškoj državi živim. Pitao sam se takođe, da li finske kolege znaju - šta njihova firma radi u Sloveniji. Sledećeg dana, 9. maja 2008, napisao sam stranu ipo sa najznačajnim informacijama o ovom primjeru, na osnovi koje bi svaki student novinarstva mogao napraviti tekst. Poslao sam to na više od 30 adresa finskih medija i odmah dobio mnogo odgovora finskih novinara i urednika. Najbrži je bio drugi po veličini finski dnevnik “Aamulehti”, koji je 13. maja na osnovi naše suradnje objavio tekst s naslovom "Patria u parlamentarnoj istrazi u Sloveniji". Slučajno je baš tog jutra finska policija ušla u administraciju Patrie, počela kućne pretrese i uhapsila menadžere ove firme. 
 
Ali najvažni poziv iz Finske sam primio dan prije, 12. maja, kad se mi javio Magnus Berglund. Pisao je, da dugoročno istražuje Patriu, da će u augustu doći zbog toga u Sloveniju i predložio eksluzivnu suradnju. Tako je počelo odlično surađivanje s finskim kolegom, koji je rezultiralo u njegovom dokumentarcu “Istina o Patriji” i mojem tekstu “Patria podmitila Janeza Janšu”, koji su bili objavljeni u isti dan, u isti sat u Finskoj i u Sloveniji. A nastavilo se i drugim dijelom dokumentarca objavljenim 2012. godine. Naša saradnja traje i danas. 
 
 
Koliko je trajalo vaše istraživanje slučaja Patria? 
 
Od maja do augusta 2008. godine pokušali smo se što bolje upoznati, provjeriti i izgraditi povjerenje. Ali od 11. do 14. augusta 2008, kad je Magnus došao u Sloveniju, bilo je baš intenzivno. Prvi večer smo otišli na večeru i tada sam doživio najteži intervju u životu. Oboje smo provjeravali jedan drugog svim metodama, trikovima i fintama istraživačkog novinarstva. Pokušali smo izbaciti jedan drugoga iz ravnoteže i vidjeti sve verbalne i neverbalne reakcije. Ali, kad smo poslije pola sata tog teškog uvoda okončali test, počeli smo razgovarati kao stari prijatelji, jer smo stekli povjerenje. Interesantno je bilo, da smo i jedan i drugi donijeli po dar, iako to nismo ranije dogovorili. On mi je donio dozvole finskog ministarstva obrane za izvoz oklopnjaka u Sloveniji, a ja njemu neke fotografije. Iako ništa od toga nismo upotrijebili u istrazi, jer se pokazalo nevažnim, važno je bilo, da smo pokazali motivaciju za suradnju i na neki način profesionalnu empatiju, što je jedan od uslova za uspostavu dobre prekogranične suradnje istraživačkih novinara. 
 
Poslije susreta u augustu prešli smo na šifrirani e-mail i završili poslednja provjeravanja i drugo, što je bilo potrebno do 1. septembra 2008 kada smo objavili priče. A s njim sam ostao u kontaktu i kasnije. Mnogo mi je pomogao oko moje sigurnosti, jer sam primio ozbiljne prijetnje, a imao sam i pomoć u obliku neformalnog pritiska na slovenske vlasti iz inostranstva. Recimo, ako mi se nešto dogodi, da to neće ostati bez konsekvenci. Kolega Magnus nije bio samo izložen pritiscima, nego je bio u pravoj, životnoj opasnosti. U onom vikendu prije našeg susreta u augustu 2008, netko je odvio dva vijka s prednjeg lijevog kotača na njegovom osobnom vozilu. Kad je išao na izlet s svojom porodicom osjetio je vibracije, kad se vozio po autoputu. Srećom je odmah zaustavio vozilo i spriječio tragediju, koju je netko očito planirao. 
 
Kolegama je vjerovatno interesantno saznati na koji ste način istraživali, šta vam je posebno bilo teško, na koje ste probleme nailazili, ko vas je pomagao, ko je najviše odmagao? 
 
Iz razloga sigurnosti uvijek su sve informacije bile kod Magnusa. Kad smo stekli povjerenje ja sam dijelio sve informacije sa njim. Naravno, sve to je išlo šifriranim e-mailovima, tako da su oni koji su nas slijedili, bili u tami. Tako se kod Magnusa, koji je bio i vođa istrage sakupljale sve informacije. On je imao i najvažnije ekskluzivne informacije te izvore iz samog poduzeća Patria. Kad je on napravio scenarij dokumentarca, preveli su ga na engleski i poslao mi ga je 1. septembra u podne, kako smo dogovorili. Nikad neću zaboraviti, njegove riječi kad me nazvao odmah nakon toga. Rekao je: "Blaž, vidi poslednji paragraf."
 
Kad sam počeo čitati, uživao sam kao u kriminalnom romanu, ali kad sam pogledao poslednji paragraf, samo sam se osmjehnuo. To je to. To je ono, šta znam već godinama, ali nikad dosad u životu nisam vidio dokaza i zbog toga to nisam mogao napisati. Sad će to objaviti moj kolega iz Finske. Ali i on nije predstavio dokaze zbog zaštite svojih izvora. Zapitao sam se, šta učiniti? Da li vjerovati kolegi, za koga sam se uvjerio, da je potpuno pouzdan i riskirati karijeru tako da napišem nešto, za što ni sam nisam vidio dokaze? Ili se povući u stranu? Razmišljanje je trajalo samo nekoliko sekundi. Razmišljao sam, ako je on spreman riskirati svoju karijeru onda sam na to spreman i ja. Vjerovao sam, da je potpuno u pravu. Sva moja prijašnja istraživanja govorila su, da je nekadašnji ministar obrane i tadašnji premijer Slovenije korumpiran i mnogi izvori su govorili isto. Bila je to odluka, koju je trebalo donijeti vrlo hitro, jer se bližio moj krajnji rok za predaju teksta. Imao sam samo nekoliko sati, da završim svoju priču. I bila je to odluka, koja se možda dogodi samo jedanput u životu. 
 
Odluka Suda kaže da sam pravilno odlučio. Ali, da sam tada odustao, ne bih sebi oprostio nikad u životu. No, to nam govori da nekad treba vjerovati kolegama i prihvatiti neki realan i racionalan rizik. Potpuno sam bio svjestan da ako se informacija pokaže neistinitom da sam završio svoju novinarsku karijeru. Nikad ne bih mogao poslije takve greške, odgovorno pisati čitaocima, kao da se nije ništa dogodilo. Taj dan, 1. septembar 2008., zaista je bio važan dan u mojem životu. Mnogo se promijenilo tog dana. Ali, kako vidim, slučaj Patria promijeno je i slovenačko društvo, jer se do sada nije dogodilo, da su tako važni političari optuženi i osuđeni zbog podmićivanja. A tri sedmice poslije objave ove dvije priče Janša je izgubio vlast na parlamentarnim izborima, i tek tada je slovenska policija mogla profesionalno raditi i istraživati bez političkih intervencija. 
 
Šta je doslovno pisalo u poslednjem paragrafu?
 
"VO: J is Janez Jansa, prime minister of Slovenia. He was the chairman of the council of ministers of the European Union for the first half of 2008. Also the prime minister’s party was a beneficiary in the Patria deal. 
 
In other words: The Finnish state-owned Patria bribed the prime minister of Slovenia.
 
U prevodu: "J je Janez Janša, premijer Slovenije. Bio je predsjedavajući Vijeća ministara Evropske unije u prvoj polovini 2008 godine. Njegova partija takođe je imala korist od posla sa Patrijom".
 
Drugim riječima: Finska državna firma Patria podmitila je premijera Slovenije.
 
Šta vas je novom naučila saradnja sa novinarima iz Finske?  
 
Najvažnije što sam naučio jeste nadzor nad informacijama. Iako smo dobro surađivali i vjerovali jedan drugome, Magnus je sa mnom dijelio samo one informacije, koje su mi bile potrebne i kad je bilo potrebno da ih znam. To je bilo uglavnom zbog sigurnosti - mene, njega pa i same istrage. Tako nitko u Sloveniji do kraja nije znao, da će glavna "zvijezda" dokumentarca biti premijer Janez Janša. I zbog toga je to bio, za mnoge, takav šok. 
 
To nam govori, da istraživački novinari uvijek trebaju paziti šta rade i kako dijele svoja saznanja prije objave priča. A tu metodu uspješno sam upotrijebio sa kolegom Matejem Šurcem, s kojim sam istraživao trgovinu oružjem na Balkanu za trilogiju “U ime države”. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. Svi su znali samo ono, što je bilo potrebno, da znaju, a "velika slika" je uvijek bila samo kod nas dvoje. Podijelili smo je tek nekoliko dana uoči objave knjige, tako da su i oni mogli napraviti svoje eksluzivne priče na osnovi naše suradnje.
 
Kako je moguće da baš nijedan medij u Sloveniji nije htio da objavi vaše istraživanje u kojem je učesnik korupcijskog skandala bio premijer države!? 
 
I ja sam bio iznenađen. Ekskluzivnu priču sam ponudio većim medijima, koji su bili najviše kritični prema tadašnjoj Janšinoj vladi. Urednicima sam kazao: imam imena, imam sume mita, a radi se o milijunima eura. Prvi urednik mi nije ni odgovorio. To je zapravo bio njegov odgovor. A drugi tjednik je rekao, da će objaviti, ali mi je - kad sam poslao priču - izbacio sve autorske dijelove i promijenio naslov iz "Patria podmitila Janeza Janšu" u "Nevjerovatno otkriće finske televizije". Ja sam se fokusirao na to, da su akteri afere Patria godinama prije bili prodavači oružja iz Slovenije u Hrvatsku i u BiH za vreme embarga UN-a. Neke od tih informacije su kasnije bile i dio optužnog prijedloga tužiteljstva, ali u tom mediju sve su to odbacili ili drugačije rečeno - cenzurirali.
 
Zašto se to desilo? Ja nemam drugog objašnjena nego zbog straha. Slovenski novinari se plaše svega, političara, vlasnika, dobrih priča, jedan drugoga, a najviše da bi izgubili posao. To možda i objašnjava zašto su slovenski mediji tako strašno pogriješili u tranziciji, u kojoj nisu obavještavali javnosti u stvarnim događajima u društvu. Novinar mora uvijek imati u vidu javni interes i čitaoce a ne samo vlastitu egzistenciju. Ako prodaje istinu za službicu, onda je uvijek jasno, da će na kraju izgubiti obadvoje. Mnogi novinari u Sloveniji to sad osjećaju na vlastitoj koži. Nemaju posla a ni povjerenje čitatelja. 
 
Vaša je priča u Sloveniji objavljena tek nakon što je objavljena u Finskoj. Kakve su onda reakcije bile, od medija do pravosuđa?
 
Moj tekst je objavljen 1. septembra 2008 na alternativnom mediju “Vest.si” koji je kasnije propao zato što su u Sloveniji nezavisni mediji nepoželjni od strane vladajućih elita. Da je tekst bio objavljen samo na tom portalu, brzo bi svi to prešutjeli i ignorirali. Ali, objavom Magnusovog dokumentarca u elitnom terminu Prvog programa finske televizije, priča je postala velika i dva dana kasnije objavila ju je s prijevodom i slovenska televizija. 
 
Bilo je to veliko iznenađenje za mnoge i odmah se pokrenuo Janšin propagandni stroj. Protiv Magnusa i mene bilo je mnogo lažnih optužba i pokušaja diskreditacija. Taj odličan primjer prekogranične suradnje istraživačkih novinara pokušali su predstaviti kao globalnu ljevičarsku zavjeru protiv Janeza Janše i mjesecima, čak godinama bili su uspješni. I danas, kada je Janša osuđen na dvije godine, mnogo ljudi ne vjeruje u njegovu krivnju. Misle, da mu je sve to smješteno. Tjedan poslije objave priče bila je i vanredna sjednica parlamenta na temu afere Patria. A to je zapravo bila glavna priča prije izbora, koji su bili 21. septembra. Mnogi su baš time, jer je objavljeno tri tjedna uoči izbora, dokazivali, da se radi o zavjeri. Ali, Magnus je već u prvom e-mailu 12. maja 2008, jasno kazao, da on ima planiran termin 1. septembra 2008. To je bilo prije što smo dobili dokaze i završili istragu, a finske medije tada sigurno nije interesirala slovenska unutarnja politika. Oni imaju vlastitu uređivačku politiku okrenutu finskoj javnosti
 
Nakon što je Janša izgubio vlast, najvažnija je bila smjena na mjestu generalnog direktora policije. Umjesto Janšinog čovjeka došao je profesionalac, koji je policiji dopustio, da radi svoj posao. Ali na tužiteljstvu je još uvijek bilo mnogo pritisaka jer je jedna od najbližih suradnica i povjerenica Janeza Janše, Barbara Brezigar bila generalni državni tužitelj. Finska je zbog slabe suradnje slovenskih istražnih organa na slučaju Patria i neformalno blokirala ulazak Slovenije u OECD što je bio vanjskopolitički prioritet Slovenije. I taj diplomatski pritisak bio je uspješan. Samo nekoliko tjedana poslije boravka finske ministrice pravosuđa u Sloveniji, marta 2009., slovenska policija je provela kućne pretrese i saslušanja nekih aktera slučaja Patria. U ljeto 2010. došlo je do optužnog prijedloga i kako vidimo u junu 2013. do osuđujuće presude. Bio je strašan pritisak na policijske istraživače, koji su imali dodatno osiguranje zatim na tužitelje. Tužiteljka Branka Zobec Hrastar, koja je vodila istragu, napustila je tužiteljstvo zbog pritisaka dodajući da je nitko u državi nije htio zaštititi.
 
Sa više novinara iz regije radili ste i istraživačku priču o švercu oružja. Šta kažu vaši nalazi objavljeni u knjizi čija se promocija očekuje uskoro u Sarajevu. Prije toga biće predstavljena u Zagrebu. U ponedjeljak 30. septembra u 19 sati u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva.
 
S kolegom Matejem Šurcem sam godinama istraživao više od 6000 zvaničnih dokumenata slovenskih državnih organa s kojih je bila sklonjena oznaka povjerljivosti. U istrazi su surađivali i hrvatski novinar Saša Leković i bosanski kolega Esad Hećimović. Sada je jasno dokazano, da su Slovenija, Hrvatska i BiH za vrijeme ratova oružje nabavljali putem tajnih međunarodnih logističkih operacija. Na tisuće tona oružja je bilo prodato po visokim cijenama. Desetine milijuna maraka i dolara u gotovini su platili hrvatski i bosanski kupci lihvarima, a dokumentirane su i zemlje i ljudi prema kojih su tekli ti veliki poslovi. Bugarska, Poljska, Ukrajina, Rumunjska i Rusija su bili veliki izvoznici oružja na ta područja. Prve i najvažnije pošiljke hrvatskim braniteljima i braniocima Sarajeva došle su iz Slovenije. Prodaju oružja za gotovinu vodio je Janez Janša i taj njegov krug, čiji je dio je osuđen u aferi Patria.
 
 
 
Neko će primijetiti da je sa tim oružjem odbranjen veliki dio Hrvatske i BiH. Šta je onda u ovom slučaju sporno? 
 
Da, to je istina. Bez tog oružja historija tog prostora bi vjerovatno bila drugačija. Ali, sporne su metode, kojim su došli do potrebnog oružja, i kojima su moćnici nastavili raditi dok su bili kasnije na vlasti, a to znači uvijek u poslednjih 20 godina. Samo su mijenjali stranačke boje, a metode su uglavnom ostale iste. 
 
Potrebno oružje su nove države mogle nabaviti i bez zloupotreba i privatnih koristi umiješanih oficira i političara. U drugoj knjizi u nekom poglavlju citiramo generala Martina Špegelja, koji je u svojim memoarima napisao, da se kupovinom oružja rodila mafija u Hrvatskoj. Mnogo ljudi danas zna, da je bio u pravu.
 
Da se oružje potrebno za obranu kupilo bez zloupotreba i nekim regularnim putem, i u tom primjeru bi bila historija tih prostora drugačija, jer bi na prvom mjestu bili zakon i javni interes, a ne vlastiti džep onih koji su imali utjecaj i osobni interes za te tajnovite poslove. Razvijena i nerazvijena država se najviše razlikuju po tome, što čovjek profesionalac stavi na prvo mjesto građane i svoju javnu dužnost u interesu države, a ne svoj privatni interes. Kako znamo na ovim prostorima često je obrnuta situacija.
 
Tragično je, što su se trgovinom oružjem i ratnim profiterstvom stvorile nove elite na tom području, koje istim koruptivnim metodama i nekompetencijom vladaju još i danas. Prikrivanjem svojih zlodjela onesposobili su i korumpirali pravosudni sustav. Zbog toga nije iznenađenje, da je to područje prava crna rupa Europe i gdje već dvadeset godina nema nikakvog napretka i perspektive. Ukrali su budućnost mnogim generacijama. 
 
Blaž Zgaga sa koautorom knjige Matejom Šurcom
 
Smatrate da je istraživačko novinarstvo i pored brojnih pritisaka još uvijek živo i sposobno na ovim prostorima. Koji su vam argumenti? 
 
Obično se kaže, da je pesimista samo dobro informirani optimista. Ali ja sam još uvijek optimist. Navedeni slučajevi Patria i trgovine oružjem kažu, da je moguće istražiti i objaviti važne priče iako se elite trude da to sakriju. Uvijek se može naći alternativni put, da se dođe do lokalnih čitaoca. U primjeru Patrie smo imali pomoć iz inostranstva, a u primjeru oružja išli smo na format knjige, koji – suprotno od novinskih vijesti - nikad ne zastarjeva i može dostići čitaoce na bolji, intiman način. I istraživanje i suradnja u istragama poreznih oaza, koje smo u regionu radili putem Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ - www.icij.org, www.cin-ijc.com, www.cpns.si), govori da se može na tom području još uvijek raditi na pravom istraživačkom novinarstvu. 
 
Ako je premijer jedne zemlje osuđen na zatvorsku kaznu poslije ekskluzivnog novinarskog otkrića i kasnije sudske presude znači da ima efekta. Nadam se, da će i prijevod trilogije o trgovini oružjem na hrvatski jezik (knjiga se već prodaje u Hrvatskoj) zainteresirati hrvatsku ali i bosansku javnost i zvanične istraživače. Znano je, da je hrvatski sabor donio zakon, kojim krivična dijela vezana na ratno profiterstvo ne zastarjevaju. U knjigama trilogije imamo objavljene brojne dokumente, koji dokazuju umiješanost mnogih visokih aktera u trgovinu oružjem. Radi se o biznisu gdje su profiti ogromni. Pitanje, kojim novcem su neki generali i političari kasnije postali najbogatiji ljudi u novim državama, nije samo retoričko. 
Na konferenciji o medijima u jugoistočnoj Evropi: (s lijeva na desno) Boro Kontić, Agron Bajrami urednik Koha Ditore (Priština), Saša Leković i Blaž Zgaga.
 
Vaši istraživački primjeri pokazuju da je budućnost istraživačkog novinarstva u prekograničnoj saradnji. Ako sam vas dobro shvatio kažete da sve kriminalne grupe u susjedstvu sarađuju pa bi morali i novinari?  
 
Prekogranična saradnja novinara nije važna samo u ovom regionu, nego u čitavom svijetu. Globalizacija je promijenila mnoge segmente društva i donijela brojne izazove. Pred njima su i novinarska istraživanja i najbolji put vidim u prekograničnoj suradnji istraživačkih novinara. Ne samo u praćenju kriminalnih grupa, nego i svih drugih važnih društvenih aktera, kao su političari, biznismeni, umjetnici, športaši, obavještajci i slično. Svijet je zaista postao globalno selo i istraživački novinari se trebaju prilagoditi tome.