Dnevnici „Jugoslovenski list“ i „Jugoslovenska pošta“ izlazili su prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu. U primjercima koji se danas čuvaju u Historijskom arhivu u Sarajevu iz njih se može „iščitati“ i ono što ne piše a upućuje na događaje koji će uslijediti. U njima je sjećanje na Collegium Artisticum koji je djelovao od 1939. godine do 1941. godine. Malo se danas zna o grupi koju su organizirali mladi intelektualci lijevih opredjeljenja, po povratku sa studija iz Praga - pokrenuli su sintetički teatar kao sekciju Sarajevske filharmonije. Upravo u štampi je najvjerodostojniji i skoro jedini trag kulturne inicijative tog doba i njene refleksije na javno mnijenje te istovremeno medijsko ignorisanje istog.  Mladi intelektualci i umjetnici učinili su da se u Sarajevu osjeća dašak svjetskih metropola te istovremeno reflektira i ruska avangardna scena.

Imena okupljena oko ideje Collegium Artisticuma danas prepoznajemo kao umjetnike i intelektualce koji su, u svom polju djelovanja, obilježili prošlo stoljeće i ostvarili međunarodne karijere poput Oskara Danona, Voje Dimitrijevića, Jahiela Fincija, Ane Rajs, Matusje Blum, Emerika Bluma, Mice Todorović, Danijela Ozme i Ismeta Mujezinovića. Kao inicijatori u rijetkim pisanim tragovima navode se Danon, Finci i Dimitrijević. Iz današnje perspektive, najblaže rečeno, čudno je da osim tragova u nekoliko knjiga (uglavnom ih je ostavio Danon), o Collegium Artisticumu nije napisana ozbiljna monografija. Neposredno pred posljednji rat u martu 1992. godine u okviru festivala Sarajevska zima Neđo Šipovac objavio je publikaciju o navedenoj grupi. U njoj su uglavnom svjedočanstva učesnika prikupljana koju deceniju nakon djelovanja Collegium Artisticuma. Jer tek povodom pedesetogodišnjice Collegium Artisticuma priređen je okrugli sto o toj temi. Ana Rajs se prisjetila kako je u vrijeme djelovanja grupe pisala prijateljima u Pragu o njihovom angažmanu. Odgovarali su joj na euforična pisma riječima: „Ti nama kao da ne pišeš iz Sarajeva nego iz Pariza“.

S idejom da afirmira narod, navedena grupa se s dosta entuzijama okupila pred Drugi svjetski rat, kada se osjećalo rasplamsavanje fašizma. Mladi su intelektualci zračili nadu i pozivali narod na svijest o čemu će posvjedočiti i novinski članci.

Na plakatu prve predstave pisalo je:

Vodimo u navalu,

Juriš na cijeli svijet!

I ko nam smije

Na put stati?

Naše je geslo:

Silama udruženim

Borit se i pobjeđivati!

Jaka volja, varka nije,

Iz nje čudna snaga bije!

Vodimo navalu

Juriš na cijeli svijet!

S nama ide mladost –

Svijet!“

Uzimali su u prvi mah poznate narodne motive i integrirali ih kroz scenu djelimično urađenu na osnovu iskustava Tairova iz Pariza iz 1923. godine (Collegium Artisticum 1939..., Neđo Šipovac 1992. godina). Kako nisu prethodno stalno boravili u Sarajevu o njima nisu postojali policijski dosijei. Tako da su ljevičarske ideje bili u prilici predstavljati kroz angažiranu umjetnost. Glavni grad Bosne i Hercegovine tada je imao pedesetak  i nekoliko hiljada stanovnika a dnevne novine bilježile su doslovno sva dešavanja u njemu. Na istoj stranici nalazile su se vijesti o otuđenom „kaputu ispred krojačke radnje“, izvještaji sa suđenja, oglasi za posao ili pak „držano odobrena škola za gimnastiku i umjetničku igru Ane Rajs“ i pozorišne vijesti.

I upravo je zanimljivo kako su pozorišne novosti predstavljene u dnevnim novinama Jugoslovenski list i Jugoslovenska pošta. U nekoliko navrata od kraja septembra 1939. godine, u prvospomenutim novinama najavljena je priredba za đake 7. oktobra „Veče muzike, pokreta i narodne poezije“. Istovremeno u „Jugoslovenskoj pošti“ isti događaj nije spomenut niti jednom riječju ni kada se dogodio.

Ko su vlasnici navedenih dnevnika? Prema knjizi Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 1850-1941, autora Đorđa Pejanovića iz 1961. godine „Jugoslovenski list“ važio je tada za demokratsko liberalno hrvatsko glasilo – nezavisni hrvatski dnevnik. Bio je u vlasništvu konzorcija Jugoslovenski list (Ivan Peserle, Antonije Ivo Stražičić). Izlazio u Sarajevu svaki dan osim nedelje i praznika od 1918. do 1941. godine. Pod kontrolom NDH list je izlazio pod imenom „Sarajevski list“ a poslije „Hrvatski sarajevski list“. Prema istom izvoru, druga tadašnja dnevna novina koju navodimo bila je prvo „Bosanska pošta“, kasnije „Jugoslovenska pošta“. Vlasnik joj je bio konzorcij “Bosanska pošta” (Metodije Kuić i Maksim Svara). U periodu od 1929. do 1941. izlazila je u Sarajevu svaki dan osim nedelje i praznika.

Otkud ideja za sintetički teatar? Slikar Ismar Mujezinović, sin jednog od aktera Collegium Artisticuma, pretpostavlja da je Oskar Danon dok je bio u Pragu, pošto je bio ljevičar, imao preko E. F. Burijana i kontakt sa tadašnjom ruskom avangardom i sintetičkim teatrom Meyerholda. Njegove avangardne predstave koje su uvodile na predstavi interakciju sa publikom, kao naprimjer postavljanje sajle iznad publike, po kojoj bi iznad publike hodala cirkuska akrobata-balerina; ili bi stavljali žabice ispod stolica i u pola predstave bi ih palili. Pucnjava bi stvarala paniku koja je bila dio dramaturgije.

Tokom svog djelovanja, Collegium Artisticum je imao niz aktivnosti od kojih su najzvučnije bile tri predstave a navodno je tu nastao i prvi bh. strip Seoba Slavena. Jedini trag bila je jedna tabla stripa koju je Ismar Mujezinović pronašao među očevim crtežima nakon njegove smrti. U posljednjoj predstavi 1941. godine "Zašto plače mala Ema" trebalo je napisati SMRT FAŠIZMU. Po kazivanju Danona, da bi to prikrili, Ismet Mujezinović se dosjetio podvale, pa su napravili scenografiju sa tipkama od pisaće mašine. Balerina Ani Reis je skakala po tipkama i pisala Smrt fašizmu. Nakon toga je ipak predstava zabranjena.

No 1939. godine, prema sjećanju koje je napisao Oskar Danon u knjizi Sarajevo u revoluciji – revolucionarni radnički pokret 1937 – 1941.  stoji: „U prepunoj dvorani Sokolskog doma započinjala je priredba o kojoj se danima govorilo. Grupa mladih sarajevskih intelektualaca organizovala je prvu predstavu sintetičkog pozorišta. Bio je štampan i program 'Veče muzike, pokreta i narodne poezije', a u foajeu doma je otvoren Salon slika“. Slično je navedeno u izvještaju sa tog dešavanja objavljenog u „Jugoslovenskom listu“. Stoga je zanimljivo čitati o Collegium Artisticumu u pregledu ondašnje dnevne štampe. Jugoslovenska pošta i Jugoslovenski list – za jedne je rad navedene grupe bio "vidljiv" a drugi su ga ignorisali. U tom kontekstu zanimljivo je porediti ih u dnevnim objavama gdje naprimjer „Jugoslovenska pošta“ najavljuje premijeru predstave Julije Cezar ali ne i predstavu Collegium Artisticuma što čini „Jugoslovenski list“.

U tekstu Vrlo zanimljiva priredba objavljenom 7. oktobra 1939. godine, između ostalog, piše: „Zanimljiva pojava za Sarajevo: bez reklame, koja bi uvela publiku u tajne draži ovakvog pozorišta, priređivačima je uspjelo da dupkom napune ogromnu dvoranu (najveću u Sarajevu) Sok. doma. Publika raznovrsna, ali veoma živo i, naročito kod omladine, inteligentno radoznalo. Aranžman priredbe već je zagolicao publiku svojim spoljnim obilježjima, izvan pozornice: veoma ukusno štampani programi, sa nizom informativnih napisa koji publiku upućuju u sve tajne i zanimljivost sintetičkog pozorišta; za vrijeme pauza razgledanje prigodne izložbe: salon od dvadesetak radova četvoro mladih slikara (g. Dimitrijević, Mujezinović, Ozmo i gđica Todorović);  s desne strane pozornice megafon; na lijevom balkonu ogromni projekcioni aparati; umjesto zavjese, tajne pozorišne rekvizite i dekora otkriva providna bijela zavjesa koja će da posluži kao ekran; žamor u dvorani i ostalim prostorijama nadvikuje megafon maršem sa neke ploče (...). Vrline su se istakle naročito u izvođenju 'scenskih realizacija' naših najboljih narodnih pjesama, kao što su: Smrt Majke Jugovića, Smrt Omera i Merime, Mali Radojica, Oranje kraljevića Marka i Stari Vujadin.“

Iz navedenog se daje zaključak da požutjela dnevna štampa pamti i onda kada historija umjetnosti zakaže. Danas se čini da je od Collegium Artisticuma, osim rijetkih navoda, ostalo još samo ime s kojim mu je jedina poveznica Ismar Mujezinović, sin jednog od aktera prvobitnog Collegium Artisticuma, koji je bio više od galerijskog prostora otvorenog 1975. godine koji traje i danas.