Novinarke ne prijavljuju napade s kojima se suočavaju.

foto: ilustracija

Svaka peta novinarka u BiH doživjela je diskriminaciju na osnovu spola u redakciji, pokazala je analiza Mediacentra Sarajevo. Prema podacima iz anonimne ankete na koju je odgovorilo 50 novinarki iz Bosne i Hercegovine, iako se suočavaju sa stigmom i različitim pritiscima, uvredama i prijetnjama zbog toga što su žene, one to ne prijavljuju.

O slobodama medija danas se govori slobodnije nego ikad, ali ta sloboda guta i u svojoj utrobi i dalje krije tabue. U Bosni i Hercegovini, gdje je u protekloj godini zablježeno 43 slučaja kršenja prava novinarki, niti u jednom se nije radilo o diskriminaciji, kažu podaci Udruženja BH novinari. No, kada se spustimo u zonu anonimnosti stvari postaju nešto drugačije. Pojedine novinarke su podijelile svoja iskustva u odgovorima za ovo istraživanje.

“Uglavnom je bilo riječi o seksualnom uznemiravanju i seksističkim komentarima na uspjeh u radu ili izbor tema o kojima sam pisala, posebno kada sam intenzivnije počela da pišem o nasilju nad ženama”, navodi novinarka koja je učestvovala u anketi.

“Dobivala sam ponude za intimna druženja i komentarisan je moj izgled”, kaže druga novinarka.

Novinarke posebno na meti napada

Zbog specifičnosti posla kojim se bave i tema koje obrađuju, novinarke i novinari su često izloženi napadima, prijetnjama, uvredama. No, kada je riječ o novinarkama, uvrede, prijetnje i komentari koji su im upućeni poprimaju i rodnu dimenziju.

Od 50 ispitanih novinarki, njih 10 je potvrdilo da je doživjelo rodnu diskriminaciju. Jedna novinarka piše da je diskriminaciju doživljavala uglavnom od sagovornika, koji su joj govorili “da bi bilo bolje da kod kuće pravi pitu”.

“Jedan od primjera je kad me je sagovornik oslovio s 'maco', sva sreća bilo je telefonski. A od direktnih nadređenih nikad nisam osjetila takvu vrstu diskriminacije, možda i zato što su većinom bile žene”, navod je druge novinarke koja je kazala da je doživjela rodnu diskriminaciju.

Pojedine novinarke su rekle da su doživjele diskriminaciju od sagovornika, a nekoliko njih koje su odgovorile na upitnik su kazale da su bile rodno diskrimisane od kolega ili nadređenih.

“Iako nisam nikad doživjela neki veliki incident, odgovor je - da. Bila sam rodno diskriminisana. Što se tiče sagovornika, to se odnosi na uznemirujuće fraze i aluzije na ženski rod (uključujući ponekad i seksualne aluzije). Što se tiče neugodnih iskustava s kolegama, odnosno s nadređenima, tu bih mogla izdvojiti situaciju kad mi je na jednom, navodno radnom zadatku, indirektno saopšteno da je manje-više moj jedini zadatak da budem ‘lijepo lice’ i pravim društvo na pomenutom eventu”, kaže jedna novinarka.

Diskriminiranje “lijepih lica”

Anonimno provedena anketa, za razliku od dostupne statistike, pokazuje da su novinarke ipak izložene napadima, uvredama i diskriminaciji, kako od kolega unutar redakcija, tako i od sagovornika, ali u konačnici i od javnosti. Anketa jasno pokazuje da se komentariše njihov izgled, bračno stanje, naglašava seksualnost, doživljava ih se kao “lijepo lice” bez prava i sposobnosti da misle.

“Novinarke u BiH su izložene specifičnim sigurnosnim rizicima koji se u jednoj mjeri podudaraju sa pritiscima kojima su izložene i njihove muške kolege. Međutim, napadi na žene često imaju rodnu dimenziju jer same prijetnje, napadi, komentari, natpisi, uključuju komentare koji se tiču novinarkine porodice, njenog porodičnog života, načina na koji izgleda, načina na koji se oblači, načina na koji govori”, kaže za Mediacentar analitičarka Maida Čehajić-Čampara, autorica studije o braniteljicama ljudskih prava.

Slučaj vrijeđanja novinarki Arijane Saračević-Helać i Sanele Prašović-Gadžo primjer je koji pokazuje kako se uvredama na račun izgleda pokušava dovesti u pitanje profesionalni integritet novinarki. Slučaj postaje ozbiljniji kada se zna da je u njemu učestvovao jedan visokopozicionirani državni funkcioner, zamjenik generalnog sekretara Predsjedništva BiH Dženan Selimbegović, koji je na svom Facebook profilu krajem prošle godine objavio uvredljivi seksistički status  u kojem je, najblaže rečeno, na krajnje neukusan i uvredljiv način, sa boldiranom drskošću macho muškarca, komenitirao izgled dvije novinarke.

Da se u ovom slučaju radi o rodnoj diskriminaciji potvrđeno je i Mišljenjem Ombudsmana, koje je, da stvari budu manje zanimljive, stiglo nakon što je zakonski rok za pokretanje disciplinskog postupka protiv Selimbegovića već bio istekao. Selimbegović je ostao nekažnjen, a medijski natpisi i osude javnosti odavno imaju druge mete.

Napreduju li muškarci lakše od žena?

Trećina ispitanih novinarki smatra da je novinarima lakše napredovati u karijeri, neke zbog toga što se „muški rad deset puta više vrednuje“ inače, a neke zbog toga što se žene moraju „dvostruko više dokazivati“.

„Žene imaju porodiljni dopust, uz to su često izložene seksualnim komentarima, i moraju biti 'mirnije', ne mogu sastanke imati po 'kafanama' gdje se najčešće kroji politika svaka pa i novinarska... i jednostavno, mi smo još uvijek društvo u kojem žena nema baš puno pravo glasa“, smatra jedna ispitanica.

„I žene novinarke napreduju, ali ne jednako brzo kao i novinari, prvenstveno zbog patrijarhalnosti našeg društva“, odgovor je jedne od anketiranih novinarki.

Mnogi drugi odgovori svjedoče o iskustvima i pričama o teškim okolnostima za napredak žena u ovoj profesiji, a jedna novinarka kaže kako je više puta tokom karijere primijetila da su češće kolege dobivale bolje pozicije, a samim time i veće plate, dok su novinarke nerijetko zbog porodičnih obaveza dodatno spriječene u napretku.

Stigme bez posljedica

Iako novinarke prepoznaju rodnu diskriminaciju i govore o njoj, šum u komunikacijskom kanalu se javlja kada je treba prijaviti. Od 10 žena koje su, u ranije spomenutoj anketi, kazale da su doživjele rodnu diskriminaciju, nijedna nije prijavila slučaj.

“Vrlo često stvar leži u tome da prijaviti diskriminaciju, naročito seksizam, znači i stigmatizaciju, te probleme na radnom mjestu. Žene, pa tako i novinarke, često rade u okruženju koje je pretežno muško, što znači da su muškarci nadređeni. Prijaviti konkretan seksizam znači da će vas sutra neko etiketirati kao ženu lakog morala, jer, prema mjerilima naše sredine, ‘žena je nešto uradila, pa je zaslužila to’. Zato žene sa tužnim osmijehom trpe seksizme, diskriminaciju i neukusne šale”, smatra blogerica i naučna novinarka Jelena Kalinić.

Una Telegrafčić, pravna koordinatorica na Liniji za pomoć novinarima BH novinara, slaže se sa mišljenjem da se novinarke ne odlučuju da prijave diskriminaciju zbog straha. No, ona naglašava da član 18. Zakona o zabrani diskriminacije garantuje osobama koje prijave diskriminaciju ili učestvuju u postupku za zaštitu od diskriminacije da neće snositi nikave posljedice.

“Ovo je naročito važno iz razloga što se žrtve, u ovom slučaju novinarke, nerado obraćaju sudovima za zaštitu svojih prava upravo zbog straha od mogućih posljedica kojima bi bili izloženi od osoba koje tuže. Hitnost ovakvih postupaka je ključna. Još jedna stvar koja je jako bitna, a to je da sudije pravilno vode postupke, jer ukoliko izostane pravično suđenje gubi se povjerenje novinarki u pravosudni sistem, što nas vraća na početak, a to je nepodnošenje tužbi”, zaključila je Telegrafčić.

Nažalost, prema riječima Maide Čehajić-Čampara, problem je u tome što društvo ne poznaje specifičnu problematiku napada na novinarke. Da bi se to ispravilo, bitno je razviti mehanizme i sistem zaštite novinarki koje bivaju napadnute naprosto zbog posla kojim se bave.

Dobar zakon, loše sankcije

Osim Linije za pomoć novinarima, rodno diskriminasane novinarke mogu se obratiti i Instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH.

“Da bi zaštitile svoja prava, novinarke mogu i u nadležnom sudu podnijeti tužbu za zaštitu od diskriminacije (kao pojedinac) ili kolektivnu tužbu ukoliko se radi o više novinarki iz jednog medija. Takve vrste tužbi su u principu parničnog ili upravnog karaktera. Po Zakonu o zabrani diskriminacije sada je uređeno da se teret dokazivanja da je postojala diskriminacija prenosi, tj. da ukoliko oštećena strana smatra da je nad njom izvršena diskriminacija u oba slučaja (parnični ili upravni postupak) omogućava oštećenoj osobi da pred sudom ili drugim nadležnim organom dostavi činjenice iz kojih je moguće pretpostaviti da se radilo o diskriminaciji. Ukoliko sud prihvati činjenice, tužena strana ima obavezu dokazivati da nije bilo diskriminacije”, pojašnjava Telegrafčić.

Dobar zakonski okvir ne garantuje uspješnost sankcionisanja počinitelja rodne diskriminacije, a mehanizmi zaštite često nisu dovoljno dobri.

“Šta je sa ženama koje rade druge poslove, šta je sa studenticama koje doživljavaju verbalne i neverbalne seksizme od profesora, poput coktanja usana i otvorenog komentarisanja tjelesne konstitucije? Kome da se one obrate?”, pita Jelena Kalinić i dodaje: “Mehanizmi zaštite od rodne diskriminacije koji danas postoje su nedovoljni”.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.