Da li su mladi ljudi zaista nositelji političkih promjena?

foto: pixabay

U javnosti često možemo čuti komentare kako treba dati šansu mladim ljudima, i kako su upravo oni nosioci određenih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini. Dio ljudi je prezasićen nacionalističkom retorikom koja dolazi od već poznatih i potrošenih političkih faca a koji ponavljaju iste fraze kad god im se ukaže prilika. No, da li su mladi ljudi zaista nositelji bilo kakvih promjena, naročito onih političkih? I iz čega ljudi crpe takva uvjerenja?

Starije generacije često u mlađoj populaciji vide nekakav progres, utemeljen vjerovatno u stereotipu o njihovoj neiskvarenosti i beskompromisnosti, jer je prema njihovom mišljenju svaka mladost takva, što je često pogrešna procjena. Ništa od navedenog ne možemo vezati isključivo za životnu dob, a treba imati na umu da su mlađe generacije odrasle u jednonacionalnim zajednicima ili zajednicama u kojima je dominatan jedan od naroda BiH, slušajući i usvajajući nacionalne narative o nedavnoj zajedničkoj prošlosti koje se gotovo ni u čemu ne podudaraju među konstitutivnim narodima. Svemu tome treba dodati i tzv. nacionalnu grupu predmeta pri čemu recimo iz istorije o istom događaju uče na posve različite načine, pa su za jednu grupu jedni akteri heroji, drugi zločinci i obrnuto.

Narativi se ne propituju kritički, već se radi o njihovom pukom usvajanju čime se ne ostavlja skoro nimalo prostora za bilo kakav dijalog ili nešto što bi podjećalo na kompromis. I takvo stanje o(p)staje bez ikakvih naznaka da će se nešto promijeniti.

Na početku odmah spalimo još jednu iluziju – nije ni odrastanje u višenacionalnoj zajednici garant nikakvih progresivnih stavova. Tome su nas barem naučili događaji iz ranih devedesetih godina, jer su Jugoslaviju rušili i srušili obrazovani ljudi znajući da će takvom retorikom izazvati krvoproliće. Što ukazuje da na formiranje čovjekovih stavova utječu razni i različiti faktori.

Mladi ljudi danas su, uglavnom, produkt vremena u kojem su rođeni i/ili odrasli, što je starijima teško prihvatiti. Oni, uglavnom, ne dijele iste vrijednosti zajedništva s onima koji osjećaju nostalgiju za vremenom i državom u kojima su odrastali, nacionalno heterogenim zajednicama i ideji zajedništva. To su za njih nepoznanice. Izuzetak su oni koji su pod snažnim dojmom kućnih narativa i koji iz priča o nekadašnjoj zajedničkoj državi, koju slušaju od roditelja, crpe drugačije ideje. Ili oni koji se kroz literaturu, koju neće naći u školskim programima, upoznaju sa drugačijim konceptima funkcionisanja društva koje se ne podudara sa aktuelnim.

Od prebrojavanja krvnih zrnaca do vrijeđanja LGBTIQ populacije

Donedavna zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović Hajdarević široj je javnosti postala poznata ne zahvaljujući svom zastupničkom angažmanu, već po govoru mržnje upućenom LGBTIQ populaciji nakon što je najavljena Prva povorka ponosa, napisavši na svom Facebook profilu da želi da se ovi ljudi izoluju od djece i društva i idu negdje drugo i sebi prave grad, državu i zakone.

Ćosović Hajdarević je za manje od mjesec ponovo postala temom medijskih sadržaja, a ovaj put je povod bio imenovanje Kristine Ljevak za direktoricu TVSA i imenovanje Vlastimira Mijovića za predsjednika Nadzornog odbora iste televizije. Ona je na svom Facebook statusu nabrajala imena onih koji su smijenjeni i onih koji su imenovani, aludirajući na smjenu Bošnjaka na čija su mjesta došli nebošnjaci. Samra Ćosović Hajdarević je svojim izjavama pokazala nevjerovatnu količinu ksenofobije, pravdajući svoje izjave pravom na mišljenje.

Time opet dolazimo do jednog od problema u bh. društvu koji se odnosi na slobodu govora a koji je često zamagljen govorom mržnje ili je eksplicitni govor mržnje, te bi konačno trebalo staviti do znanja da vrijeđanje i sloboda govora nisu sinonimi.

Nakon povlačenja Samre Ćosović Hajdarević na njeno mjesto je došao Haris Zahiragić koji je javnosti postao poznat kao bivši predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu koji je tadašnju poziciju koristio da promoviše svoje retrogradne političke stavove i politiku stranke SDA čiji je član. Za svoja obraćanja najviše je koristio Facebook, a dio javnosti je prvi put za njega čuo kada su mediji objavili screenshot prepiske sa njegovog Facebook profila u kojem je između ostalog naveo da nas 90% „normalnih“ smatra da je homoseksualnost bolest koju treba liječiti, a ne promovisati.

Zahiragić je zajedno sa nekoliko univerzitetskih profesora i studenticom prorektoricom Rijanom Jusufbegović učestvovao i u stvaranju Nacrta kodeksa ponašanja i oblačenja na UNSA koji je bio jedan besmisleni dokument koji je naišao na snažnu osudu u bh. javnosti. Fokus Nacrta je bio na visokim petama, dužini ženske suknje, napadanoj šminki i tetovažama, čime su stvaratelji Nacrta pokazali da im je bitnija forma od suštine, a da bi se UNSA trebao baviti mjerenjem nečije suknje a ne rješavanjem suštinskih problema koji će omogućiti kvalitetniju nastavu i bolje rezultate studenata.  

Zahiragić je poznat i po svojim izrazito nacionalističkim stavovima u kojima štreberski barata dominantnim bošnjačkim narativom koji kao i ostala dva ne nudi nikakvu mogućnost sagledavanja pozicije drugog ili bilo čega što bi ličilo na dijalog.

Poruke mladih političara iz Republike Srpske

I na ovogodišnjim listama za lokalne izbore mogli smo primijetiti veliki broj mladih ljudi, koji su i na društvenim mrežama bili aktivniji od svojih starijih kolegica i kolega. Tu je svakako riječ o generacijskoj razlici, mlađi ljudi su inače aktivniji na mrežama, učestalije komuniciraju pomoću njih i vještiji su. I tu je većina mladih ljudi demonstrirala nevjerovatno neznanje ili su preslikali riječi starijih: rat, ugroženost, ratne zasluge.

U malobrojnim opštinama mladi ljudi su bili nositelji listi ili kandidati za načelnike/gradonačelnike. Jedan od njih je Draško Stanivuković, kandidat Partije demokratskog progresa za gradonačelnika Banje Luke. Na početku kampanje, Stanivuković je govorio da želi da se bori za promjene u svom gradu, da želi da se bori protiv negativnih pojava u društvu i da vodi računa o onome što je za njega najsvetije – porodica, otadžbina i njegov grad Banja Luka.

Draško Stanivuković je rođen 1993. godine. Široj javnosti je postao poznat u izbornoj kampanji iz 2018. godine, koju je usmjerio na kritiku vladajućeg SNSD-a i njenog predsjednika Milorada Dodika. Stanivuković je brzo pobrao simpatije među građanima Federacije BiH, koji su u njemu vidjeli progresivnog mladog čovjeka koji se bori protiv aktuelnog političkog režima Milorada Dodika. Međutim, razočarenje je brzo nastupilo, nakon što je u februaru na Facebooku objavljena njegova fotografija nastala na skupu Buđenje Srpske u Foči, na kojem su prisustvovali opozicioni političari iz Republike Srpske. Na fotografiji Stanivuković drži četničku zastavu sa natpisom 'S verom u Boga, sloboda ili smrt' i nalazi se u društvu dvojice muškaraca. Nemušti komentar koji je Stanivuković dao tom prilikom navodeći da je slika nastala iz pristojnosti i da samo ono što objavljuje na svom profilu predstavlja njegov stav nije bila dovoljno ubjedljiva za građane FBiH, koji su dotadašnjeg zlatnog dečka bh. politike, kako ga je nazvao jedan od bh. magazina, brže bolje u komentarima ispod te objave okarakterisali kao četnika i nacionalistu.

Sve to govori i o političkoj nepismenosti građana koji u svakome ko je politički protivnik Miloradu Dodiku vide čovjeka koji je za jedinstvenu državu u kojoj neće biti podjela na entitete. Stanivukovićeve kritike upućene Dodiku nisu nikada dovodile u pitanje trenutno državno uređenje, odnosno opstanak entiteta. I stranke na vlasti i opozicione stranke u Republici Srpskoj su oko tog pitanja saglasne.

Pobjedom na izborima i osvajanjem četverogodišnjeg mandata za gradonačelnika Banje Luke, Stanivuković je postao najtraženiji gost u medijima, pa su ga gledatelji mogli vidjeti i u sarajevskom i zagrebačkom studiju televizije N1 i kao gosta Senada Hadžifejzovića na Face TV ponavljajući svoje već poznate stavove koje je i prije ispoljavao u medijima: Srebrenica nije genocid, njega ne interesuju presude međunarodnih i domaćih sudova, Karadžić i Mladić nisu zločinci, Sud u Hagu je politička institucija, LGBTIQ osobe ne podržava i njihov način života nije u skladu sa tradicijom kojoj on kao pravoslavac pripada, što znači da bilo kakva povorka ili parada koja se tiče poboljšanja vidljivosti i uslova života pripadnika te populacije nije dobrodošla u grad u kojem je on osvojio gradonačelničku poziciju.

Iste stavove je ispoljavao i prije nego je izabran za gradonačelnika, tako da su svi oni koji su glasali za njega smatrajući da će njegovim izborom doći do promjene, ili neinformisani ili su glasali za njega smatrajući da je ipak bolji izbor od aktuelnog gradonačelnika koji dolazi iz SNSD-a.

Slične stavove je u javnosti ispoljavala i njegova stranačka kolegica Jelena Trivić, doktorica ekonomskih nauka i profesorica na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, izrazivši divljenje prema vođi Jugoslovenske vojske u otadžbini i ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću. Trivićka je Mihailovića nazvala žrtvom komunista, najodlikovanijim vojnikom iz Prvog svjetskog rata, pozivajući se na encikopediju Britannica koja je o Mihailoviću pisala pozitivno, te da nas je o njemu pogrešno učila komunistička istorija. Trivićka je sebe nazvala malim rodoljubom iz političkih ubjeđenja, a mišljenje o Draži Mihailoviću svojim ličnim stavom.

Sanja Vulić, profesorica razredne nastave i članica SNSD-a, bivša je predsjednica Mladih socijaldemokrata, a aktuelna zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Na lokalnim izborima 2020. bila je nositeljica SNSD-ove liste za Doboj osvojivši 22.445 glasova. Poređenja radi, Vulićka je u 2016. godini osvojila 3.396 glasova.

Popularnost duguje svojim izjavama u kojima je naglasila da je Dodik za nju nije Tito, nego Bog i kada je u maju ove godine na pitanje novinarke N1 Adise Imamović da li zaslužuje visoku platu koju dobiva odgovorila da je „birala svoj poziv. Ja sam poslanica. Zakon je definisao toliku platu. Ja da sam željela manju platu, ja bih se bavila nečim drugim. Ja vama nisam kriva što ste vi novinar i što ste možda nezadovoljni svojom platom“.

Sanja Vulić se još jednom u toku 2020. godine našla u centru medijske pažnje kada je u julu pitala svoje stranačke kolege kako treba da glasa.

Islamofobija i prizivanje Herceg Bosne

Marijan Knezović, mladi politički i društveni aktivist i kolumnista, rođen je u Posušju 1996. godine, a nastanjen je u Zagrebu. Knezović je poznat po svojim nacionalističkim stavovima, podršci Herceg Bosni čiju ponovnu uspostavu često priziva. Primjera radi, Slobodana Praljka koji je nakon što mu je drugostepenom presudom potvrđena kazna od 20 godina popio otrov i nedugo zatim preminuo, nazvao veličinom, humanistom i vođom vojske koja je Hrvate branila od ISIL-a.

Na svojoj Facebook stranici koju prati više od 20.000 ljudi, Knezović objavljuje sadržaje u kojima pristrasno kritikuje komunistički sistem, stavove tzv. političkog Sarajeva, pohvale prvom predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu, veliča Herceg Bosnu, piše negativne sadržaje o migrantima.

U januaru 2019. portal Dnevnik.ba objavio je status mladog istoričara Tomislava Zelenike, iz Hrvatske seljačke stranke, koji je na Facebooku iznio niz rasističkih tvrdnji o Bošnjacima kao narodu. Zelenika se u svom statusu obratio Srbima kojima je poručio da su Bošnjaci i njihov i hrvatski najveći neprijatelj.

„Oni su ti koji žive za to da vas ne bude. Ni vas ni Srba niti bilo koga drugoga u ovoj zemlji osim njih samih. (...) Oni su nasljedno predodređeni da izdaju, prevare i zabiju nož u leđa. Isto su napravili i prije 500 godina, i prije 150 i prije 70 i prije 30. Samo labilni, slabi, duhom siromašni, prevrtljivi i podmukli su mogli prije 500 godina izdati svoju vjeru i preuzeti agresorovu kako bi im bilo bolje i lakše živjeti. Kakvi su potomci mogli doći od takvi ljudi?“

Portal Dnevnik.ba je ubrzo obrisao status i izvinuo se čitateljima, naglasivši da taj stav nije stav uredništva, međutim status se ubrzo proširio Facebookom, a i prenijelo ga je nekoliko drugih portala.

Da li postoji nada?

Zanimljiv je podatak da je većina opisanih ljudi formalno obrazovana, da su među njima i magistri i doktori nauka. Time rušimo još jednu tezu koju prečesto čujemo u vidu tvrdnje da je obrazovanje ključ prosperiteta društva. Jeste, ali kakvo obrazovanje? Školski programi su redukovani i svedeni na osnovno, planovi i programi u mnogome slijede nacionalne, pa slobodno možemo reći i nacionalističke matrice, sve je ubrzano i haotično, skripte su zamijenile knjige, a besmisleni testovi i kvizovi kvalitetne eseje i usmene ispite. Indoktrinacija je svuda oko nas, što možemo smatrati naslijeđem bivšeg sistema, iako su ta dva sistema uglavnom neuporediva.

Svemu tome treba navesti i poražavajući podatak koji je objavljen u Studiji o mladima BiH u izdanju Frieidrich Ebert Stiftunga da 18.6% mladih ljudi koji su učestvovali u istraživanju nikada nisu pročitali knjigu. U istraživanju je učestvovalo 1.000 ispitanika starosti od 14 do 29 godina.

Prisjetimo se i kraja osamdesetih i početka devedesetih i tadašnjih političkih aktera koji su stasavali u jednom sasvim drugačijem političkom sistemom i od kojih su većina bili ugledni profesori i drugi javni radnici, što ih nije spriječilo da huškaju na rat koristeći se izdašno govorom mržnje.

Šta nam to ukazuje? Da formalno obrazovanje ne možemo posmatrati isključivo kao način društvenih promjena. Tu su svakako bitni i kućni narativi, koji su često u stanju da potpuno zasjene mladim ljudima sve ono što uče u školi, sistem vrijednosti koji uči da su korupcija, kriminal i nasilništvo sasvim normalne pojave, što se vidi kroz (ne)procesuiranje počinitelja, pa možemo još i zaključiti da su mladi ljudi upravo produkt takvog sistema i da se ovdje neće zadugo ništa promijeniti bili na vlasti mladi, srednjovječni ili pripadnici treće generacije. Istovremeno, dok većina prati medije koji podržavaju njihove već formirane stavove, mnoge kvalitetne analize i medijski izvještaji koji nude potpunu sliku ne dođu do onih kojima bi mogle pomoći da zdravije razmišljaju.