Dvije sportske medijske slike – merhamet i uspjeh
Dvije sportske medijske slike – merhamet i uspjeh
11/11/2013
O dvije paralelne priče koje su posljednjih sedmica dominirale bh. medijskim prostorom.
FOTO: Andreas Heinemann
Jedan od najinteresantnijih aspekata kompleksne relacije između medija i sportskih događaja ili istaknutih sportskih ličnosti leži u pojačavanju emocionalnog intenziteta koji široke narodne mase doživljavaju u svom odnosu prema sportskom događaju ili nekom sportskom idolu. Da sport može biti ozbiljna politička stvar pokazuje poznata La guerra del fútbol između Salvadora i Hondurasa 1969 godine. Ovaj kratkotrajni rat koji je počeo napadom Salvadora, za kojeg se smatralo da ima jače oružane snage od Hondurasa, na Honduras trajao je samo stotinu sati ali na određen način pokazuje kako sportski patriotizam može dobaciti do pravog oružanog sukoba. Iako su uzroci rata bili ekonomski i ticali su se u velikoj mjeri vlaništva nad zemljom sam početak pravog konflikta se često povezuje sa kvalifikacijskom utakmicom ovih država za Mundijal u Meksiku 1970. godine.
U današnje vrijeme, više nego ikad, mediji se koriste određenim strategijama da sportske novosti oblikuju u određenom smjeru. U bosanskohercegovačkom medijskom prostoru su tako nedavno išle dvije paralelne priče u kojima je sport bio značajan faktor. Jedna kojom je Zlatan Ibrahimović pretvoren u neku vrstu svenarodnog šejtana, oličenja svih zala na dunjaluku, i druga o nesumnjivo velikom sportskom uspjehu reprezentacije BIH u fudbalu koja se plasirala na skorašnji mundijal u Brazilu.
Kapitalizam i koncept merhameta
Sam Zlatan, koji je zapravo samo jedan možda malo značajniji točak u mašineriji globaliziranog fudbala, jedan kvalitetan fudbaler svog tima PSG-a koji je opet samo jedna u nizu fudbalskih korporacija podložnih strogim kapitalističkim pravilima, naravno, ne raspolaže svojim vremenom. Kapitalizam jednostavno ne poznaje koncept bosanskog merhameta. Samim tim je vrlo diskutabilno da li se baš njega trebalo kriviti na taj način kako je medijski urađeno.
No, da pogledamo uopće premise za ovu medijsku hajku, na čemu je zapravo bila zasnovana. Pomalo je paradoksalno da se Zlatana smatra Bosancem, iako je rođen u Švedskoj i nastupa za Švedsku (sjetimo se da za njega i nije postojao interes u reprezentaciji BIH, u mlađim selekcijama). Istovremeno, njegovo ponašanje u ovom medijskom slučaju se ocjenjivalo prvenstveno kroz parametre suprotstavljene Bosanstvu i Bošnjaštvu – Zlatan je percipiran, prvenstveno u brojnim internetskim komentarima, kao Šveđanin (dakle, truli Zapad na kojem gubimo svoju humanost) i kao ”Cigan” (dakle, nepošteni, bezdušni Rom). Vrhunac vrlo zakrivljenog izvještavanja o ovom slučaju je bio medijski momenat u kojem se Zlatanovom nemilosrdnom, kamenom srcu suprotstavljaju srca Zmajeva Ibiševića i Pjanića koji su posjetili bolesnog dječaka jer ’imaju srca’.
Dok Ibišević jeste posjećivao teško bolesnog dječaka, Pjanić je ove medijske navode morao demantirati jer se zapravo radilo o njegovoj ranijoj posjeti jednom drugom dječaku, Rijadu, koju su portali nepromišljeno ili zlurado površno zloupotrijebili u demonizaciji Zlatana Ibrahimovića. Naravno, ono što je započelo na portalima dobilo je još intenzivniju sliku u anonimnim komentarima u kojima se Zlatana opisivalo u svim mogućim i nemogućim izrazima uključujući i to da je ’bijeljinska svinja’.
Medijski gledano, slučaj se završava video porukom koju je Zlatan uputio Hajrudinu kao neku vrstu kompenzacije za njegov fizički nedolazak. Sama poruka bi se mogla razložiti na dva glavna aspekta. Tu su naravno dresovi s autogramom koje Zlatan poklanja dječaku, kao materijalna kompenzacija za Zlatanovo odsustvo. No, znatno dirljiviji je zapravo Zlatanov način obraćanja Hajrudinu, na njegovom, prilično gramatički lošem, ’bosanskom’ jeziku. Negdje unutar te jednostavne poruke o tome da misli na Hajrudina da se zapravo naslutiti to srce za koje brojni internetski komentatori tvrde da je isključivo privilegija Bošnjaka. Mali Hajrudin je, i pored enormne medijske mržnje koja je za kratko vrijeme narasla prema Zlatanu Ibrahimoviću, ipak bio, makar za trenutak, sretan.
Prosperitet koji dolazi s Mundijalom
Uspjeh fudbalske reprezentacije BiH je zaista ogroman sportski uspjeh i jedna od najboljih stvari koje su se uopće desile u državi u toku njene zadnje decenije prožvakavanja pedeset nijansi sivila. Medijsko pokrivanje ovog uspjeha je nešto kompleksnije pitanje. U liminalnom prostoru između uobičajenog sportskog patriotizma, prisutnog u svakoj državi, i bosanskohercegovačkog nacionalizma u svom stvaranju, ponekad teško odvojivog od postojećeg bošnjačkog nacionalizma, se ovaj nesumnjivi sportski uspjeh donekle medijski katapultirao u uspjeh cjelokupne države. Dok je sasvim sigurno da plasman reprezentacije pokazuje da se i u državi kao što je Bosna i Hercegovina ipak može nešto uraditi dobrom organizacijom, stvaranjem mikro-svijeta koji ima izgrađenu strukturu, predanim radom i korištenjem talenta, pa i srčanošću koju su Zmajevi pokazali, medijsko prebacivanje lopte u sferu pitanja ujedinjavanja zemlje i ekonomskog prosperiteta koji će neizostavno doći s Mundijalom se ipak čini u nekoj mjeri hiperbolizirano. Ovaj aspekt ’ujedinjenja’ je obilno potpomognut prevodima članaka sa inostranih sportskih portala kao što je, recimo, Deportes.terra.com. koji, vrlo površno, nabrajajući različita imena fudbalera koja, dakle, pokazuju ’multikulturalni’ sastav pobjedničke ekipe, donose i dalek zaključak da će takav multikulturalni sastav voditi ujedinjenju države.
Već sad, neko kratko vrijeme iza samog sjajnog uspjeha, ta vrsta medijskog narativa je prilično oslabila, dok je u samom momentu dešavanja ’ujedinjenja’ bilo zaista apsurdnih momenata kao, recimo, isticanje patriotskih osjećanja priznatih boraca za BiH, Željka Kopanje i Dragana Čovića.
Istina, određena ujedinjenja se zaista jesu desila, prvenstveno nalaženje zajedničkog prostora ili interesa za one koji se smatraju Bosancima i Hercegovcima sa onima koji preferiraju bošnjački identitet kao i određeno, čak intenzivno, ujedinjenje matice i dijaspore u navijačkom zanosu. Kako se čini, za dijasporu cijeli fenomen postaje bitan na specifičan način jer joj, pored činjenice da će većina bosanskohercegovačkih navijača u Brazilu, ipak biti dijasporci zbog boljeg ekonomskog položaja, omogućuje i svojevrsno ”izjednačavanje” sa populacijom u matici u borbi za BiH.
Kako ušparati 5000 EUR?
Sa druge strane, već i u toku same fudbalsko-patriotske euforije za koju se tvrdilo da ujedinjuje zemlju, RTRS je, svojim prilogom, pokušao oslabiti i omalovažiti bilo kakav značaj samog sportskog uspjeha prikazujući avetinjski prazne banjalučke kafiće uz komentar o istorijskoj utakmici. Ovaj prilog, u potpunosti lišen medijskog dostojanstva, istovremeno sugerira samu suštinu problema, nezavršenost medijskog i svakog drugog rata na tlu BiH i politizaciju svakog, pa i ovakvog fudbalskog uspjeha. Na neki način, medijska euforija stvorena oko reprezentacije je djelovala kao svojevrsna kratkotrajna depolitizacija cjelokupnog stanja, kao Deux ex machina za sve nedaće koje nastanjuju tijelo napaćene države. Naravno, i ”evropski” zvaničnici su dodali svoju dozu cinizma pa se tako Valentin Inzko našalio kako su Zmajevi iskoristili bonske ovlasti dok je Peter Sørensen banalno tražio od bosanskohercegovačkih političara da se ugledaju na fudbalere. Ne znam samo kako im to ranije nije palo na pamet.
Pojavilo se i nekoliko ekonomskih analiza o tome šta će plasman na Mundijal značiti za bosanskohercegovačku privredu od kojih je analiza Erola Mujanovića možda najopširnija. Laički gledano, analiza ima zanimljivih mjesta, pogotovo po pitanju poboljšanja lošeg imidža države u svijetu, ali isto tako, na određen način, samo previđa jednostavnu činjenicu da je ekonomsko stanje u BiH jako teško pa je samim tim teže i ostvariti dobar dio te potrošnje koja se pompezno najavljuje. Koliko to ljudi unutar BIH zaista može ušparati nekih 5000 EURA za višesedmični boravak u Brazilu da bi turističke agencije procvjetale? Ostaje to teško pitanje ko je beg a ko baš i nije. Znamo sigurno ko za Bosnu skače i ko će zasigurno biti na tribinama u dalekom Brazilu.