Ekranizacija priča za djecu: dilema između promišljanja i konzumiranja narativa?

Ekranizacija priča za djecu: dilema između promišljanja i konzumiranja narativa?

Ekranizacija priča za djecu: dilema između promišljanja i konzumiranja narativa?

Iako je prednost čitanja ili pričanja priča mnogostruka u odnosu na gledanje nekog animiranog filma, nemoguće je eliminirati ekranizirane verzije klasičnih priča za djecu s obzirom na njihov značaj u popularnoj kulturi i njihovu prisutnost u medijskom prostoru. Kako riješiti dilemu, i pomiriti ekran s knjigom?

foto: freepik

Današnji roditelji, ali i odgajatelji, pedagozi i drugi profesionalci koji rade s djecom, suočavaju se s izazovom uspostavljanja balansa između zahtjeva radikalno vizualizirane stvarnosti i svijeta predstavljenog u formi slike s jedne strane i nužnosti uvođenja djece u svijet knjige, čitanja i književnosti, s druge strane. Mnoga istraživanja potvrdila su da čitanjem djeci u najranijoj dobi pomažemo razvoju njihovog kritičkog mišljenja, doprinosimo povećanju intelektualnih kapaciteta, širenju vokabulara, izgradnji socijalnih vještina i razvoju empatije. Ispuštanje ove značajne obrazovne karike kod djece predškolskog uzrasta može kasnije značajno narušiti razvoj njihovih čitalačkih sposobnosti koje idu dalje od puke reprodukcije slova, riječi i rečenica.

Čitajući djeci omogućavamo im usvajanje znanja i alata za kasnije razumijevanje kompleksnijih struktura. Kritička reinterpretacija pročitanog posebno je značajna danas u vrijeme preobilja informacija, lažnih vijesti, teorija zavjera i slično.

Međutim, u vremenu dominacije vizuelnih medija, postavlja se pitanje da li je tradicionalno čitanje i pričanje priča marginalizirano, kao i šta ova marginalizacija može značiti u nekom širem historijskom kontekstu? Većina književnih priča za djecu, posebno klasičnih bajki, djeci je danas poznata kroz njihove animirane verzije (najčešće su to Disney ekranizacije bajki), a izvorni tekstovi priča se uglavnom posmatraju kao scenaristički predlošci. Diznifikacija klasičnih bajki pasivizirala je čitateljski odgovor ne samo zbog promjene medija u kojem je priča ispričana, nego i zbog promjene narativne strukture izvornih tekstova.

Međutim, iako je prednost čitanja ili pričanja priča mnogostruka u odnosu na gledanje nekog animiranog filma, nemoguće je eliminirati ekranizirane verzije klasičnih priča za djecu. Kako pomiriti dva navedena zahtjeva?

Važnost čitanja u prvim godinama

Rašireno je mišljenje da obrazovanje djece počinje s njihovim polaskom u školu. Međutim, predvještine i vještine koje omogućavaju uspješno obrazovanje, djeca usvajaju od samog rođenja. Mnoga istraživanja pokazuju da su čitanje, sposobnost kritičkog čitanja i razumijevanja izuzetno značajni i povezani sa akademskim uspjehom, socijalizacijom, ali i mentalnim zdravljem. Dobrobiti čitanja u ranoj dobi su višestruki:

-           Čitanje djeci u ranom uzrastu povećava njihov IQ, vokabular, razvija empatiju, omogućava im upoznavanje drugih kultura. Osim toga, čitanje razvija memoriju, doprinosi razvoju logičkog i analitičkog mišljenja.

-           Čitanje djeci pomaže djeci da se upoznaju sa strukturom i funkcijama jezika, da spoznaju postojanje govorne i pisane forme jezika. S obzirom na to da je čitanje kompleksan proces koji podrazumijeva korelaciju između vizuelnih, slušnih i govornih vještina, slušajući čitanje drugih osoba, djeca kojoj se čitalo kasnije lakše usvajaju predčitalačke vještine i lakše uspostavljaju vezu između fonema i grafema (glasa i slova), što je ključni preduslov usvajanja procesa čitanja.

-           Čitanje razvija imaginaciju koja je ključni element svakog stvaralačkog procesa.

-           Rano čitanje djeci produbljuje emotivnu vezu između djeteta i roditelja. Čitanjem kreiramo rituale koji kod djece stvaraju pozitivne emocije i koji im pomažu da proces čitanja povezuju s osjećajem ugode. Osim toga, uvođenjem prakse svakodnevnog čitanja djeci obezbjeđujemo kvalitetno vrijeme.

Čitanje i književnost zastupljeni su u obrazovnom procesu kroz sistem lektire i časova književnosti. Djeca koja nisu uključena u neki vid organiziranog obrazovanja, često su uskraćena za ovu važnu aktivnost. Ako znamo da se mozak najintenzivnije razvija u prvim godinama života, onda nam postaje još očitije zašto ispuštanje ove važne obrazovne karike može biti ključni razlikovni element između uspješne, zadovoljne i sretne djece i one koja to nisu. U prvim godinama života djeteta, dok je ono još uvijek apsolutno ovisno o odlukama odraslih, odgovornost obezbjeđivanja kvalitetnih i edukativnih sadržaja leži upravo na roditeljima. Oskudan izbor slikovnica i knjiga za djecu, zanemariva kritika književnosti za djecu, nepostojanje resursa koji bi roditeljima pomogli pri odabiru adekvatnih knjiga za djecu, neki su od razloga koji otežavaju roditeljski posao kada je u pitanju ova problematika. Osim navedenog, dominacija vizuelne kulture i priča ispričanih u formi animiranih filmova, marginalizirala je značaj čitanja knjiga djeci.

Vizuelna i digitalizirana kultura

Živimo u vremenu u kojem postoji primat digitalnih sadržaja i vizuelnih medija. Društvene mreže, kao relativno novi oblik javnosti i društvene stvarnosti, sve više komuniciraju vizuelnim sadržajima, a među mladima su posebno popularne one društvene mreže koje komuniciraju prvenstveno slikom i videom. Primjer za ovo je Instagram koji je orijentiran na prvom mjestu ka fotografiji, ali i TikTok (vjerovatno najpopularnija društvenima mreža među mladima), koji se fokusira na video sadržaje.

Djeca sve manje pišu, čitaju i kreiraju sadržaj, a sve više ga konzumiraju. Iako je razvoj tehnologije olakšao određene obrazovne procese i učinio roditeljima i pedagozima dostupnim različite kreativne alate za učenje, postoje različite studije koje pokazuju da je evidentno nazadovanje motoričkih, grafomotoričkih i drugih sposobnosti kod djece novijih generacija.

Na koji način je ovo povezano sa vizuelnom kulturom?

Konzumiranje vizuelnih sadržaja, a ovdje se misli na djecu i njihovu konzumaciju navedenih sadržaja, pasivizira onoga ko gleda. Zbog načina, forme i brzine u kojoj je prezentovan vizuelni sadržaj, dijete uglavnom nije sposobno da se aktivno uključi u ovaj proces. Za razliku od gledanja, čitanje je kompleksan misaoni proces i onaj ko čita je uključen u proizvodnju značenja. Ovu razliku je najlakše objasniti ako uporedimo situaciju u kojoj roditelj ili neko drugi čita djetetu knjigu i ono može da postavlja pitanja, da se zadrži na nepoznatim riječima, da interpretira ilustracije, dok u slučaju gledanja nekog crtanog filma naprimjer, dijete ne može to da radi i smješteno je u ulogu pasivnog gledatelja.

Diznifikacija kao kulturna dominantna i definicija kulture

Walt Disney je 1937. godine producirao „Snjeguljicu i sedam patuljaka“, prvi animirani film na osnovu predloška jedne bajke, što je imalo dvostruke posljedice. S jedne strane, Disney produkcija je popularizirala klasične bajke, ali je istovremeno i redefinirala ovaj žanr. Dodavanjem novih elemenata u narativ klasičnih bajki, reduciranjem „okrutnog“ sadržaja,  doveli su do fenomena koji se označava kao diznifikacija bajki. Ovaj fenomen danas se ne odnosi samo na Disneyeve reinterpretacije bajki, nego i na redefiniranje cjelokupne kulture. Iako je nesumnjivo popularizirao bajke, Disney je monopolizirao kulturnu interpretaciju bajki u tolikoj mjeri da, za većinu populacije zapadnog kulturnog kruga, Disney predstavlja referentnu tačku kada govorimo o bajkama. Disney mašina je komodificirala bajku, čineći je dopadljivom, glamuroznijom i prikladnijom zahtjevima tržišta.

Proces diznifikacije bajki postao je toliko učinkovit i kulturno transformativan da se danas o diznifikaciji, u okviru socioloških studija i u jednom općem smislu, govori kao o procesu simplificiranja određenog, potencijalno intelektualno složenog i misaono izazovnog, sadržaja u površnu verziju zabavne, dopadljivog i podatnog sadržaja za masovnu konzumaciju.

Bajke, kao osnovni korpus književnosti za djecu, značajne su ne samo zbog literarne vrijednosti, nego i zbog načina na koji djeluju na ličnost djeteta. Klasične bajke (ovdje se misli na bajke braće Grimm, Charlesa Perraulta, Christiana Andersena i drugih) funkcioniranju na principu crno-bijelog portretiranja stvarnosti. Koristeći se jezikom simbola, tehnikama razgraničavanja stvarnosti i mašte, govoreći o temama koje su djeci egzistencijalno bliske, klasične bajke kreiraju prostor za eksternalizaciju dječjih dilema, strahova i traumatskih iskustava.

Bajka je puna pretjerivanja, likovi nisu prikazani ambivalentno, a smrt, stradanje i druge mračne teme prikazuju se direktno, bez cenzuriranja. Ovakav način pričanja nužan je da bi dijete moglo da na simboličnom nivou komunicira s bajkom. Bajka zauzima posebno mjesto u psihoanalitičkim studijama gdje se naglašava njen terapijski učinak na djecu. U okviru psihoanalize, od Sigmunda Freuda, preko Brune Bettelheim, pa do savremenih istraživanja, potencira se da bajka jača djetetov superego i pomaže u prevazilaženju kriza i strahova. Struktura bajke, koja počiva na putu od početne krizne situacije, prevazilaženja krize, pa do trijumfa glavnog lika, djeci daje nadu da se kriza u kojoj se ono trenutno nalazi može uspješno prevazići. Disney je naprimjer glorificirao kult princeze i kraljevskog vjenčanja, dok je u bajkama vjenčanje zapravo simbolika sretnog razrješenja (djeci bliska kao najveći mogući oblik sreće). U konkretnom primjeru bajke Snjeguljica, Disney je naglasio značaj patuljaka, čime je oslabio osnovni narativ bajke kao priče o narcizmu djeteta, otkrivanju seksualnosti i neprimjerenom modelu roditeljstva.  

Disney produkcija je prisvojila bajku, pretvorila je u zabavu i time joj oduzela terapeutsku moć.  Danas ćemo na policama knjižara lakše pronaći slikovnice koje su nastale na osnovu Disneyevih animiranih filmova, nego same bajke.

Ipak, da li je moguće u potpunosti izbjeći gledanje crtića, čiji najveći korpus čine upravo animirani filmovi iz Disneyeve produkcije?  Da li je to na kraju i potrebno?

Disney animirani filmovi predstavljaju važan dio svjetske popularne kulture, neizbježan su dio kino repertoara, a eliminiranje Disneyevih animiranih filmova u velikoj mjeri bi oduzelo djetetu alate za razumijevanje opće kulture.

Kako čitati i gledati?

Pred današnje roditelje postavlja se veliki izazov. Oni bi trebali podučiti djecu kako gledati, čitati i kritički razmišljati. Iako nam se često čini da su ovo vještine koje djeca mogu naučiti u sklopu formalnog obrazovanja, napredak tehnologije, brza i laka dostupnost sadržaja (danas djeca puno lakše mogu doći do crtića nego što su to mogla djeca prije naprimjer 20 godina), ukazuju na to da su prve godine djetetovog života ključne za kreiranje ovih vještina.

Neke od smjernica kojima se roditelji, kao posrednici između sadržaja i djeteta, mogu voditi u rješavanju ove problematike su:

-           Uvesti čitanje slikovnica i knjiga za djecu u najranijoj dobi, tako će djeci predstaviti koncept priče, a kroz dijaloško čitanje (komentarisanje, postavljanje pitanja, prepričavanje i uprizoravanja sadržaja) podučit će dijete kako da kritički reinterpretira sadržaj. (Iako na prvi pogled ovo djeluje komplikovano, recept je vrlo jednostavan: roditelj bi trebao čitati sa djetetom).

-           Upoznati dijete s različitim književnim vrstama i formama; čitati bajke, basne, poeziju za djecu. Upoznati dijete s konceptom priče i njene strukture (dijete će ovaj koncept samo usvojiti slušanjem priče).

-           Ponuditi djetetu prvo knjigu, pa tek ona ekraniziranu verziju priče;

-           Razvijati kod djeteta vizuelnu pismenost, vizuelnu percepciju i estetski ukus u prvim godinama života kroz prezentiranje kvalitetnih sadržaja (kvalitetnih animiranih filmova, ilustracija i sl.).

-           Uporedo čitati neku priču i njenu ekraniziranu verziju (na ovaj način ćemo ukazati na mogućnost realiziranja priče u različitim medijima.

-           Naučiti dijete da postavlja pitanja (tako što ćemo i mi postavljati pitanja).

Knjige koje čitaju i animirani filmovi (crtići) koje gledaju za djecu su prva vrsta medija i sadržaja s kojom se susreću. Ako naučimo djecu da kritički čitaju i gledaju, dajemo im moćan alat za uspješno kretanje u svijetu koji karakteriše preobilje informacija i nefiltrirani medijski sadržaji. Dilema iz naslova teksta skoro da je pogrešna i ne treba uopće da bude dilema. Svaki sadržaj se može samo konzumirati, ali i svaki sadržaj se može promišljati, samo ako imamo alate za to.

Tekst je urađen kao dodatak Webinaru “Dobre medijske navike: kako pričati sa djecom o medijskom sadržaju i potaknuti kritičko razmišljanje“ u sklopu projekta “Izgradnja otpornosti na dezinformacije: program obuke za porodice, nastavnike, novinare i širu javnost za borbu protiv dezinformacija”, koji implementira Fondacija za razvoj medija i civilnog društva “Mediacentar” u partnerstvu s organizacijom “Transitions” iz Praga, a uz finansijsku podršku Programa za promociju tranzicije Vlade Republike Češke.

__
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni 
E-bilten ovdje.