Ne treba se zamjeriti kolegama niti „gristi ruku koja te hrani“.

foto: flickr

Finansiranje medija javnim novcem tema je kojom se bavi tek mali broj medija u Bosni i Hercegovini, onih istraživačkih, poput Centra za istraživačko novinarstvo i portala Žurnal.info. Razlozi zašto se ostali mediji u našoj zemlji, među njima i javni servisi i najčitaniji portali, ne dotiču te teme su brojni, od dinamike rada koja ne dozvoljava potrebno dugotrajno istraživanje, preko netransparentnosti dodjeljivanja javnih sredstava medijima koja podrazumijeva otežan dolazak do informacija, pa do izbjegavanja da se zamjere kolegama i, najčešće, proste činjenice da ne treba „gristi ruku koja te hrani“ jer mediji žele najprije – preživjeti.

Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo, ističe da bi informacije o visini novca koji se izdvaja za medije iz budžeta trebale biti dostupne novinarima ali i građanima, te da bi se do njih trebalo moći doći na osnovu zahtjeva o slobodnom pristupu informacijama.

CIN je posljednje veliko istraživanje na ovu temu radio 2012. godine i ne raspolaže novijim podacima o tome koliko vlasti u ovom trenutku izdvajaju za medije, ali su informacije do kojih su tada došli novinari i novinarke CIN-a indikativne.

„Došli smo do podatka da je Vlada Republike Srpske (RS) za medije u ovom entitetu za tri godine izdvojila skoro 15 miliona maraka, od čega je znatan iznos otišao na finansiranje privatnih medija. Poređenja radi, šest godina ranije Vlada Republike Srpske je skoro isti iznos dala entitetskim medijima. Ono što smo tada primijetili je da je najveći dio novca podijeljen u 2010. godini, kada je počela kampanja za opšte izbore u BiH. Finansirani mediji su se uoči tih izbora otvoreno stavili na stranu vladajuće partije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Pritom su izvještavali detaljno sa svakog predizbornog skupa, te predstavljali predsjednika ove partije Milorada Dodika kao branioca interesa i borca za nezavisnost Republike Srpske koji se hrabro suprotstavlja Federaciji BiH. Do vremena kada smo objavili istraživanje nisu urađene analize utroška ovih sredstava, što je bila obaveza vlasti“, kaže Abdagić.

Novac dobijen od vlasti određuje o kome će mediji koji su primili novac pisati pozitivno, a o kome će izvještavati u drugačijem tonu. U prošloj godini, CIN je istraživao poslovanje Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, te došao do informacija da je novcem Zavoda plaćena i saradnja sa pet lokalnih medija.

„U ovom slučaju se ispostavilo da je od medija traženo da pozitivno pišu o direktoru Zavoda. Mi smo analizom objavljenih tekstova uvidjeli da se to i desilo, ali i da su mediji negativno pisali protiv novog rukovodstva ove institucije. Svakom mediju je za devet mjeseci unaprijed uplaćeno preko hiljadu maraka“, ističe Abdagić.

Kupovanje naklonosti i šutnje

Problem netransparentnosti postoji i kad je u pitanju dostupnost informacija o sredstvima koja izdvajaju javne kompanije za oglašavanje, ističe Branka Mrkić-Radević, novinarka portala Žurnal.info.

Ona potvrđuje da postoji problem medija putem kojih određene politike plasiraju svoje ideje i interese, vode predizborne kampanje i pod krinkom oglašavanja finansiraju medije kako bi promicali svoje interese, kao i problem javnih preduzeća koja zakupom prostora za oglašavanje žele kontrolisati sadržaj i uređivačku politiku medija.

„Ti mediji su praktično u vlasništvu određenih političkih struktura i, naravno, ne istražuju bilo kakve negativne pojave u toj sferi. Velike sume novca podijele se zahvaljujući političkoj naklonosti medija. Problem je kada neka vlada ili vladino tijelo praktično 'kupi' šutnju određenog medija i pretvori ga u vlastito glasilo. Na taj način nestaju nezavisni mediji“, kaže Mrkić-Radević.

Semir Mujkić, novinar Balkanske istraživačke mreže, BIRN, koji se bavi javnim nabavkama slaže se da je finansiranje medija u BiH veliki problem i da značajno utiče na pristrasnost medija i kvalitet njihovog rada. Takva vrsta finansiranja, ističe on, „od novinara stvara poslušnike, a od medija megafone lokalnih vlasti“.

„Vlasti koriste budžetski novac da ucjenjuju vlasnike medija. Za sve medije u BiH, posebno male lokalne medije, veliku razliku pravi da li će vlasti te godine izdvojiti novac za njihove usluge. Veliki broj lokalnih medija zavisi od opštinskog, kantonalnog ili entitetskog novca kojeg dobijaju. Kada opština odluči odustati od pretplate na recimo 30 novina dnevno ili od zakupa minuta, lokalni mediji će to svakako osjetiti“.

Novac poreskih obveznika za promociju političara

„Ono što ja vidim u posljednje vrijeme, prateći javne nabavke, jeste potpuni nedostatak kriterija za dodjelu novca medijima. Sve češće na lokalnom nivou imate tendere u kojima su kao kriterij javno navedeni uslovi da se napravi intervju i prati rad načelnika!? Sličan je primjer sa Fondom za zaštitu okoliša koji izdvaja novac za medije pod uslovom da naprave intervjue sa direktorom Fonda koji je visokopozicionirani član Saveza za bolju budućnost (SBB). Izdvojiti javni novac za intervju sa direktorom u izbornoj godini u kojoj se on kandiduje je, po mom mišljenju, čista zloupotreba novca, a takvih će primjera biti jako puno ove godine“, ističe Mujkić.

Naveo je i nedavni primjer emisije Interview 20, koju uređuje i vodi Sanela Prašović Gadžo, kao potvrdu da se političari ne libe novcem poreskih obveznika Federacije BiH kupiti vrijeme za vlastitu promociju na javnom servisu.

„U BiH je danas moguće zakupiti eksluzivnih sat vremena u programu BHRT-a u prime timeu! BHRT je svoj medijski prostor prodao ili poklonio Saneli Prašović. Koliko je meni poznato BHRT je u obavezi kupovati vanjsku produkciju, ali se ne smije raditi o informativnom programu ili barem ja smatram da se ne bi smjelo prodavati ono što smatramo informativnim programom, a to svakako jesu politički intervjui o političkim temama kakvi se emituju u emisiji Interview 20. Produkcijska kuća koja proizvodi emisiju učestvuje u tenderima i dobija novac iz budžeta. U opisu jednog takvog tendera navodi se 'snimanje i emitovanje TV emisije Interview 20' na BH RTV 1 za dan 14. 07. 2017. godine!? Gost emisije bio je Fahrudin Solak, a Federalna uprava civilne zaštite čiji je Solak direktor za produkciju emisije platila je 3.850 KM bez PDV-a, o čemu su pisale kolege iz Žurnala. Ovaj primjer pokazuje sve što je pogrešno u finansiranju medija od vlasti. Umjesto da novac dodijele BHRT-u kao javnom emiteru za poboljšanje programa od javnog značaja, funkcioneri su pronašli način da se promovišu za budžetski novac, a BHRT je to, nažalost, dopustio. Posebno me zanima da li BHRT ima uredničku ulogu u ovoj emisiji, s obzirom da se radi o političkim intervjuima“.

'Tišina s druge strane postala je trend'

Mujkić ističe da je netransparentnost po pitanju finansiranja prisutna među medijima koliko i među vlastima.

„Iz mog skromnog iskustva, istraživanje finansiranja medija je jednako teško kao i istraživanje tokova novca vlasti. To je faktor koji otežava ova istraživanja, što je apsurd, jer bi mediji trebali biti primjeri transparentnosti. Iz iskustva koje ja imam i iskustava kolega koji su radili ova istraživanja, mediji su podjednako zatvoreni i netransparentni kada ih se pita o finansiranju kao i sama vlast. Ovo je posebno neshvatljivo u slučaju javnih medija. Sve u svemu, istraživanja o finansiranju medija imaju podjednake poteškoće i izazove kao i druga istraživanja. Teško jeste, ali nije nemoguće doći do kvalitetnih informacija. Zavisi to naravno i od medija kojeg istražujete. Tražiti podatke i baviti se lokalnim javnim medijem u malom gradu nije isto što i istraživati finansijske tokove Avaza, TV1 ili nekog drugog sličnog medija. Po onome što ja vidim, novinari u BiH rijetko istražuju finansiranje medija od vlasti. Zanimljivo je međutim da je većina medija spremna da prenese istraživanje kolega ako se u tom istraživanju govori o njihovim konkurentima. Velika većina ovih 'istraživanja' rade se kada je to u interesu vlasnika medija i ne rade se sveobuhvatno nego se biraju informacije o pojedinim medijima i njihovim vezama sa političkim strukturama“.

Mujkić napominje da je, kao i za sva druga novinarska istraživanja, i kod ove teme potrebno mnogo upornosti, strpljenja, vremena i posvećenosti novinara i novinarki, ali i razumijevanja urednika i vlasnika da će istraživanje trajati sedmicama ili mjesecima. Da bi se došlo do informacija koliko novca neki lokalni medij dobija od vlasti, potrebno je poslati zahtjeve na najmanje tri ili četiri adrese, u zavisnosti gdje se medij nalazi i od kojih sve nivoa vlasti dobija novac, a potom strpljivo čekati makar sedmicama, najčešće mjesecima.

„Moja iskustva sa primjenom Zakona o slobodi pristupa informacijama u posljednje vrijeme pokazuju da za dobijanje informacija treba u prosjeku oko tri mjeseca. U manje od pet posto slučajeva odgovore dobijem u zakonskom roku od 15 dana. Najkraći rok je sada oko mjesec dana. Napišete prigovor i onda čekate još petnaestak dana. Institucije najčešće ne odgovaraju ništa jer znaju da vas ne mogu odbiti. Tišina s druge strane je postala trend. Nakon dva mjeseca pišete žalbu inspektoratu i to uglavnom pomogne tako da tek nakon tri mjeseca dođete do osnovnih podataka koji vam trebaju za istraživanje, mada nije rijetkost da mi treba od četiri do šest mjeseci da dobijem podatke po ZOSPI zahtjevu“.

Kad je u pitanju finansiranje medija iz javnih kompanija, Branka Mrkić-Radević ističe da težina dolaska do informacija obično zavisi od toga o kojim se javnim kompanijama radi i koliko one transparentno predstavljaju svoje tokove novca.

„Postoje kompanije poput Lutrije BiH, Autocesta, Elektroprivrede, koje na svojim web stranicama objavljuju informacije o iznosima koje izdvajaju za oglašavanje, ali i medije s kojima imaju ugovore. S druge strane, kompanije kao što su BH Telecom, HT Eronet, Elektroprivreda HZ HB ove podatke nemaju javno objavljene. HT Eronet i Elektroprivreda HZ HB odbili su dati podatke u istraživanju koje sam ja radila. Naravno, mnogo je drugih kompanija, ove navodim samo kao ilustraciju različitog odnosa. Kompanije su načelno veoma zatvorene za razgovore sa novinarima, uglavnom možete očekivati pismene šture odgovore, ali vrlo je teško naći sagovornika koji će pristati na razgovor uživo. Mediji su malo otvoreniji, ali ne svi – jedan značajan broj njih ne želi otvoreno razgovarati o ovoj temi. Treba jako mnogo vremena da dođete do pravih podataka, a čak i ako imate neke baze, da razlučite gdje je riječ o nekim mogućim zloupotrebama medijskog prostora, trgovini političkim utjecajem, a gdje samo o 'običnom' oglašavanju“.

Interesa nedostaje i u medijima i u javnosti

Premda su posrijedi informacije od interesa javnosti, budući da finansiranje medija javnim novcem utiče na uređivačku politiku i pristrasnost medija, Aladin Abdagić potvrđuje da nije primijetio da su kolege u drugim medijima naročito izvještavale o toj temi.

„Jasno je da strukture na svim nivoima vlasti dijele novac medijima i da je možda to razlog zašto ne žele o tome javno govoriti, po principu ne diraj ruku koja te hrani. Većina medija se bori sa egzistencijom i možda i zbog toga ne problematizuju ovu temu“, kaže Abdagić i dodaje kako se problem šutnje o toj temi može posmatrati kroz finansijske interese svake strane.

„Zanimljiva je paralela s jednim istraživanjem koje je Centar za istraživačko novinarstvo radio o jednoj banci u BiH koja nije provjeravala porijeklo novca iz Rusije za kupovinu dionica sarajevske tvornice lijekova Bosnalijek, iako je po zakonu bila obavezna to učiniti. Radilo se o milionima maraka. CIN svoje tekstove besplatno daje drugim medijima na objavu, uz navođenje autora, međutim, ovu priču nije objavio skoro niti jedan relevantniji medij, iako su dotad objavljivali sva naša istraživanja. Kasnije smo saznali da su odustali od objave jer bi banka mogla odustati od reklama koje plaćaju u njihovim izdanjima“.

Osim što iz očiglednih razloga nedostaje interesa medija za ovu temu, nije naročito vidljiv ni interes same javnosti da sazna ko finansira medije koje prate, ocjenjuje Mrkić-Radević.

„Čitatelji nisu previše zainteresovani za ovu temu. Zašto, teško je reći. Vjerovatno kao i u svim ostalim oblastima nema pretjeranog interesa za ozbiljna istraživanja i teme. Znate i sami šta se danas najviše čita i očekuje od medija. Također, postoji percepcija javnosti da su, kada se govori o medijima, danas svi novinari potkupljivi i kada ponudite konkretne primjere i podatke često se na to gleda kao na naručeni sadržaj“.

'Ne bavimo se drugim medijima'

Da interes većine medija za ovu tematiku po pravilu izostaje potvrdili su nam i pokušaji kontaktiranja nekoliko drugih bosanskohercegovačkih medija, kako bismo saznali koliko su se bavili finansijskom spregom medija i vlasti. Iz redakcije najčitanijeg news portala u BiH, Klix.ba, dobili smo kratak odgovor kako se „ne bave drugim medijima“. Do zaključenja ovog teksta nije stigao odgovor izvršne producentice N1 Tatjane Sekulić, koja nam je prethodno odgovorila da je morala zatražiti odobrenje uredničkog odbora iz Luxemburga, te da bez odobrenja ne može odgovoriti. Odgovor urednika Federalne televizije Željka Tice također nije stigao do zaključenja teksta.

Za razgovor o ovoj temi su bili raspoloženi jedino novinari javnog servisa BHRT. Aleksandar Brezar, novinar BHT1 televizije, priznaje da je informativni program te kuće u posljednjih godinu dana temu finansiranja medija od vlasti ili javnih kompanija tretirao tek povremeno i to unutar neke veće teme.

„Razlozi tome, s druge strane, definitivno nemaju veze s nezamjeranjem ili kalkulacijama, već činjenicom da se informativne redakcije praktično svih televizijskih kuća rijetko imaju vremena baviti ozbiljnijim istraživačkim radom. Mislim da je bitno u startu razgraničiti resurse, metode rada i ciljeve specijaliziranih portala poput CIN-a i Žurnala, i informativnog programa bilo koje TV kuće, pa tako i BHT1. Važno je napomenuti da su u pitanju potpuno različite djelatnosti. Informativne redakcije se prije svega moraju pobrinuti za dnevnu produkciju, tako da vremena i resursa, a i dostupnih reportera i reporterki rijetko ima za bilo kakvu temu koja bi se istraživala sedmicama, a kamoli mjesecima. Isto je i sa specijaliziranim političkim emisijama; za obradu ovakve teme nekad se nema ni onih sedam dana između dvije emisije, a čak i kada bi se imalo sedam dana za samo jednu priču, pitanje je da li bi na raspolaganju imali snimatelje za te dane. Poenta je da se ne radi o nedostatku volje bilo novinara ili urednika i urednica, već konstantnom prioritetiziranju postojećih resursa koji su, kako već rekoh, neuporedivi sa onima specijaliziranih portala u kontekstu ozbiljnijeg istraživačkog rada potrebnog za pravilno tretiranje ovakvih tema. Koliko sam upoznat, novinari ova dva ranije spomenuta portala ponekad imaju i po tri, četiri mjeseca za rad na jednoj priči. Takav luksuz nijedna televizijska kuća, pa ni BHT1, ne može sebi dozvoliti. Mada je to neizmjerna šteta, to je naša medijska stvarnost“, ističe Brezar.

Pitanje o zainteresovanosti javnosti za informacije o finansiranju medija je suvišno, smatra Brezar, jer javnost naprosto „mora znati ko koga finansira i ko je pod čijom paskom“.

„Ovakve informacije, zasnovane na činjenicama, a ne pretpostavkama, naravno, od interesa su javnosti, što je prioritet broj jedan u ovom poslu i apsolutno je jasno da bi se percepcija sadržaja ali i relevantnost i vjerodostojnost svakog medija kod građana i građanki mijenjala kada bi bi bili upoznati s tim ko i kako utiče na uređivačke politike. Možda je potrebno naglasiti da su primanje mita, učešće u korupciji, prikrivanje informacija u nečiju ili vlastitu korist i slične aktivnosti suprotne novinarskom kodeksu časti“.