Lik Adolfa Hitlera skoro svakodnevno nam „iskoči“ pred očima u nekom obliku, na plakatu za film, korici knjige ili boci vina.

foto: flickr, wikipedia

U posljednjoj deceniji i pol, mitologija o velikom vođi Trećeg Rajha nosi iste historijske poruke, ali se promijenio način na koji se priča – od etiketa na vinima do filmova i knjiga u kojima zabavlja raju.

Pojavio se u skromnom dućanu Vinija Lunardellija, u italijanskom gradu Udine. Opet je najpopularniji među savremenicima desno i lijevo. Personifikacija zla, koja je promijenila tok historije, najprodavaniji je „brend“ na bocama vina koje vlasnik naziva historijskim. Ne zbog starosti pića u njima, već likova na etiketama. Lunardelli je posao počeo 1995. godine, a kaže da niko ne pita za kvalitetu: dok je Hitler na boci, vino može biti vrlo loše. Sve je to s osmijehom nedavno ispričao u kameru ekipe Deutsche Welle (DW) i naglasio kako ne prodaje ideologiju, što je dokazao i na sudu. Međutim, dok njegov biznis u Italiji nije zabranjen, u Njemačkoj se pazi na svaku riječ koja bi oživjeti slike na Hitlerove parade.

Italijanski trgovac vinima nudi i boce sa likovima ljevičara poput Che Guevare i Karla Marxa, ali potražnja za njima je, kaže, mala. Kupci vina sa Hitlerom na etiketi uglavnom su Nijemci koji onda boce skrivaju jer je u njihovoj zemlji pokazivanje fašističkih simbola zabranjeno.

Moja, zla, borba

„Davnašnja ili ne, mitologija može da ima istorijsko utemeljenje, jer je mit govor koji je izabrala istorija: on ne bi mogao da potekne iz 'prirode' stvari“, napisao je Rolan Bart u Mitologijama, knjizi eseja koja se smatra jednim od značajnijih djela u kontekstu tumačenja medija, popularne kulture, malograđanskog ukusa i ideologije u 20. stoljeću.

Razvojem društvenih mreža i medija, recipijenti su izloženi kakofoniji informacija, što za posljedicu često ima kreiranje pogrešnih percepcija o različitim historijskim događajima. Tako je i sa likom Führera, koji je sve prisutniji na plakatima kina, pultovima na sajmovima knjiga, aplikacijama za online prodaju knjiga, pa i bocama vina.

Lik vođe Trećeg Rajha koji i danas vidimo produkt je tehnika, kulta vođe i spektakla koji je izumio Joseph Goebbels, ministar javnog prosvjetljenja i propagande nacističke Njemačke od 1933. do 1945. Upravo se Goebbelsu često pripisuje ideja da dovoljno puta ponovljena laž postaje istina, a ime mu je nerazdvojivo i od teorija o modernim tehnikama manipulacije masama i demagogijama totalitarnih režima. U svom radu mobilizirao je medije i umjetnost radi antisemitske i ratne propagande. Koristio je plakat, film, radio i štampu za ovladavanje masama. Nije puno mario za teorije mada se u radu oslanjao na njih. Pošto je u odnosu na Prvi svjetski rat pismenost u Evropi porasla, Goebbels je to shvatio i veliki napor uložio da bi ovladao štampom. Saradnja Hitlera i njegovog najčuvenijeg ministra počela je kada mu je Führer pokazao odlomke iz knjige Mein Kampf, djela koje se smatra se jednim od najprodavanijih. Od 1945. objavljena je u tri izdanja, među kojima je i specijalno 1939., na autorov pedeseti rođendan. Knjiga se rasproda i danas u knjižarama, a u pojedinim aplikacijama za online kupovinu knjiga i dalje je među bestsellerima.

Treba imati na umu i da je Mein Kampf  u nekim državama zabranjena, ali i da u SAD-u, na primjer, nikad nije bila. Mišljenja glede štampanja te knjige su podijeljena zbog njenih antisemitskih sadržaja. Izdavačka prava imala je njemačka savezna pokrajina Bavarska i knjiga je prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj objavljena 2016. godine, a u prvoj godini je prodano 85.000 primjeraka. Na prostoru Balkana u zadnje dvije decenije moguće ju je kupiti na sajmovima knjiga ali i pronaći PDF verziju na internetu.

Otkud, opet, on

O Hitleru se pisalo i snimali su se filmovi i u vrijeme kada je bio prvi čovjek Njemačke. I to ne samo u propagandne svrhe. Nekoliko decenija, pojavljivao se, kao sporedni ili glavni lik – motiv (ako ga čitamo kao personifikaciju zla) – u knjigama ili filmovima, ali je pristup većinom bio dokumentarističko-historijski. Onda se nešto promijenilo. Njegov je lik populariziran na bocama vina kao suvenirima, a objavljene su i priče o njemu iz drugog ugla.

Tako sedmičnjak Feral Tribune 2007. piše o netom objavljenoj knjizi Hitler and Geli, britanskog historičara Ronalda Haymana. U knjizi je aktualizirana ljubavna priča lidera Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije i njegove sestričine, koja se dešavala između 1927. i 1931. godine. Upravo taj podatak potvrđuje Bartovu teoriju da je narativ mita poruka koja ne mora biti usmena, već može biti i pisani diskurs, fotografija, film, reportaža, reklama. U najkraćem „sve što može da posluži kao oslon mitskom govoru“.

Mitologija o Hitleru je stoga sjajna ilustracija onog o čemu je francuski filozof pisao 1957. godine. Danas svjedočimo da se poruka te mitologije pojavila u skoro svim oblicima koje je Bart naveo. Preciznu hronologiju teško je napraviti ali tragom popularnih „priča“ o Hitleru donekle se može steći uvid.

Vic iz knjige Rudolpha Herzoga "Heil Hitler, krme je mrtvo"

“Vozi se Hitler u automobilu na selu kad odjednom on i vozač čuju tupi udarac i shvate da su pregazili kokoš. Hitler kaže vozaču: 'Ja ću pričati sa seljakom, neće biti problema, ipak sam ja Führer'. Izlazi iz auta, a za dvije minute se vraća držeći se za obraz, seljak mu opalio šamar. Nastavljaju vožnju i opet čuju udarac. Kad, sad pregazili krme. Hitler uplašen kaže vozaču: 'Ovaj put ti raspravi sa seljakom'. Vozač ode i nema ga sat vremena. Vrati se konačno pijan, sa korpom punom kobasica, voća i povrća. Hitler ga zbunjeno upita: 'Boga ti, šta ti reče seljaku pa tako dobro prođe?' -'Ma ništa, samo sam im rekao: Heil Hitler, krme je mrtvo!'“

Već 2001. objavljena je još jedna popularna knjiga o Hitleru The Last of the Hitlers, Davida Gardnera, prema kojoj je on preživio kraj Drugog svjetskog rata a njega su nadživjela „četiri njegova sina“. Četiri godine kasnije u Velikoj Britaniji je organizirana aukcija prvog izdanja potpisane knjige Mein Kampf. Pažnju svjetske javnosti privukla je knjiga i dokumentarni film reditelja Rudolpha Herzoga „Heil Hitler, krme je mrtvo“ o humoru iz vremena Trećeg Rajha a istodobno je prikazan i dokumentarac od istog autora o toj temi. Objedinio je šaljive i satirične priče i viceve o Hitleru i sviti oko njega. Humorom su, prema njegovom tumačenju, Nijemci pružali duhovni otpor. Naveo je i primjere smaknuća jedne sobarice koju je neko čuo i prijavio zbog takvog vica.

Potom je i Chaplinov „Veliki diktator“ iz 1940., nakon pola vijeka oživljen kroz satirični film „Moj vođa – najistinitija istina o Adolfu Hitleru (“Mein Führer – die wirklich wahrste Wahrheit über Adolf Hitler), režisera Dani Levyja, prikazan 2007. godine. Pozornost je imao i satirični roman iz 2012. godine „Opet on“ Timura Vermesa u  kojem se veliki vođa probudio na ledini kraj Berlina.

Snimanje Chaplinovog filma po mnogima najozbiljnijeg, najtragičnijeg i najhumanijeg filma,  počelo je dva dana po izbijanju Drugog svjetskog rata. Hitler je zabranio prikazivanje „Velikog diktatora“ u svim tada okupiranim zemljama. Na prostoru bivše Jugoslavije nikada nije urađena pozorišna adaptacija po motivima iz navedenog filma do ove godine. Premijera istoimene predstave, po motivima iz „Velikog diktatora“, najavljena je za kraj februara 2020. u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Dramaturgiju potpisuje Almir Imširević a režiju Admir Glamočak. Prošle godine film je insceniran u teatru u Budimpešti, a dopuštenje za prava korištenja čekaju teatri iz Ljubljane i Praga. U kontekstu aktuelnosti mitologije o Hitleru govori i činjenica da se u ovogodišnjoj utrci za Oscara našao film gdje se njegov lik pojavljuje i to sa šest nominacija. Riječ je o filmu Jojo Rabbit čiju režiju potpisuje Taika Waititi.

Nabrajanje bi se moglo i nastaviti. Ono što je evidentno da je Hitler sveprisutniji i skoro svakodnevno nam pred očima „iskoči“ u nekom obliku. Treba li tražiti razloge u cinizmu nacizma kao obliku ludog idaelizma koji se reflektira kroz različite forme popularnog narativa a zapravo je riječ o radikalizaciji svijeta koja se reflektira u mas medijima, popularnoj kulturi i umjetnosti? Engleski teoretičar književnosti Terry Eagleton u knjizi „O zlu“ piše: „Nacizam je oblik ludog idealizma koji se užasava ljudske lijenosti. Ali on je i snažno zadirkivanje i ismijavanje upravo takvih ideala. Podjednako je uzvišen kao i zajedljiv, pun pompeznih fraza o Führeru i Domovini, ali i ciničan do same srži“.  

Na koncu, evidentno je da je sedam i pol decenija nakon smrti, Hitler življi nego ikad. I gledamo ga u „uniformi“ i pijedestalu koji mu je Goebbels obukao, čak i na etiketama „historijskih„ boca.

___